Ubistvo premijera Zorana Đinđića, završne reči >

Aplikacija, snajperista i treći metak

Ulemekovu razjapljenu vučju čeljust javnost je doživela kao pretnju, bez obzira na to što je Nata Mesarević bila vrlo jasna kad je rekla da na veće, na nju lično, ta slika na majici neće imati efekta

On, Ulemek Milorad, "nije ubio premijera", čuli smo prošloga petka u sudnici Specijalnog suda za borbu protiv organizovanog kriminala u Beogradu, čime je prvooptuženi bande ili kriminalne ogranizacije u svojim završnim riječima sumirao četverogodišnje suđenje. Ostalo je još da u petak koji je pred nama čujemo i ostale, od Zvezdana Jovanovića nadalje (a još nam petorica nedostaju na optuženičkoj klupi, iako su bar neki od njih – kako čujemo – tu oko nas, u Beogradu), koji će također, očekujemo, reći: "Nismo ubili premijera."

Isto su, generalno, tvrdili i advokati optuženih. Tek je jedan od njih ustvrdio da je njegov branjenik možda i imao nešto s atentatom, ali je zato – sve potvrđeno nalazom vještaka psihijatra – nevelike pameti, podložan manipulacijama i traumama teškog djetinjstva, u kojem ga je majka tukla, a Legijini ljudi i "Zemunci" koji su svi redom imali državne legitimacije bili uzor, pa je u cijeloj priči žrtva koja zaslužuje bar manju kaznu, ako ništa drugo...

VUČJE ČELJUSTI: Finiš suđenja za atentat na premijera Zorana Đinđića svakako je iznjedrio jednu činjenicu: ionako procesno najdosadnije i najirelevantnije završne riječi (bar u našem sistemu, u kojem nema porote u "specijalnim" suđenjima), kad dođu do javnosti, ne doprinose ni najmanjim segmentom sagledavanju cijele priče. Naime, elektronski mediji su tražili, a Vrhovni sud Srbije (i stranke u postupku, s izuzetkom advokata Srđe Popovića) dozvolio im je da "odloženo" objave ono što su učesnici postupka govorili pred sudom. Sve se to svelo, grubo rečeno, na četiri sata argumentacije zastupnika optužnice i oštećenih i desetke sati onih s druge strane. Onda su to razne televizije emitirale, podupirući već postojeće raskole u "neobaviještenom" i laičkom javnom mišljenju: od onih koji ne prihvaćaju to da su krivi ljudi na optuženičkoj klupi (jer su ovi konkretni optuženi, pobogu, patrioti i zaslužni građani, kao što to reče prvooptuženi Legija), do onih koji su potpuno suglasni s dijagnozom spomenutog Legije koja slijedi. Jedan je zatvorski čuvar, uzgred, kako se to odmah pronijelo među medijskim izvještačima, ispričao u sudskom hodniku da je na završnu riječ jednog od brojnih branitelja, u onom staklom zaštićenom boksu za optužene, i sam Legija imao komentar: "Ovaj je potpuno lud."

Pred sudsko vijeće je, na kraju suđenja, prvooptuženi Ulemek stigao nakon što je usvojena njegova pismena molba da se u sudnicu vrati. Iz sudnice je, naime, izbačen (sve po Zakonu o krivičnom postupku) nakon što je vrijeđao sudsko vijeće, okrećući mu leđa i trenerku-majicu, što li, na kojoj je bio natpis "Momci iz Brazila". Potom se predomislio, da bi se prošlog petka u sudnici – nakon što mu je vijeće pozitivno odgovorilo na pismenu molbu za povratak u sudnicu – pred sudom pojavio u majici, ispod raskopčanog sakoa, s likom ("aplikacijom", kako je to nazvala sutkinja Nata Mesarević) onog vuka razjapljenih čeljusti, koji je simbolizirao rashodovanu Jedinicu za specijalne operacije MUP-a Srbije. Sako je morao zakopčati na vrlo finu i jasnu intervenciju predsjednice vijeća i nakon svojih prilično neuvjerljivih obrazloženja zašto se uopće kao takva maškara i pojavio u sudnici: kao, javljali su mu se roditelji onih koji su poginuli u Crvenim beretkama da se ipak vrati u sudnicu i "obrani čast jedinice", kao i njegovi živi suborci s istim zahtjevom. Nije odgovorio na pitanje kako su mu se to u Centralni zatvor javljali; tek je njegov advokat ispred zgrade Specijalnog suda kazao da te poruke dolaze najprije njemu i Ulemekovoj supruzi, pa onda oni to njemu prenose u sudski dozvoljenim razgovorima...

U tom kontekstu, inače, mogli bi se možda ispitati i Ulemekovi česti prekidi završne riječi zbog šmrkanja: mogao bi čovjek pomisliti da je riječ o kokainskoj navadi, a može se sumnjati i na polensku alergiju, smetnje zbog klimatizacije u sudu ili prehladu, jer teško je vjerovati da netko u tri godine boravka u Centralnom zatvoru može doći do kokaina tako jednostavno kao i do poruka bivših suboraca.

Tu Ulemekovu razjapljenu vučju čeljust javnost je doživjela kao prijetnju, bez obzira na to što je Nata Mesarević bila vrlo jasna kad je rekla da na vijeće, na nju lično, ta "aplikacija" neće imati efekta. Mahao je Ulemek, raskopčavajući se još jednom u sudnici, s tom "aplikacijom" i kad je u završnoj riječi – inače oskudnoj u činjenicama – spominjao sudske vještake, profesora Dušana Dunjića i balističkog vještaka Milana Kunjadića, pokušavajući osporiti onaj segment suđenja (kojega u tv-prijenosu završnih riječi javnost nije vidjela) u kojem profesor sudske medicine i sudski vještak Dunjić demonstrira trenutak udara metka u pokojnog premijera i u kojem se objekt demonstracije, spomenuti Ulemek, prostire po podu sudnice.

GOVORI ZA PUBLIKU I KLIJENTE: Advokat Nenad Vukasović...

PROTIV OPTUŽNICE: Osporavanja optužnice prvooptuženog Ulemeka – kao i većine advokata optuženih – taman su bila po mjeri površnosti televizije kao medija i taman su se nastavila na sve opstrukcije, laži i podmetanja koja suđenje prate protekle četiri godine. U toj završnici čuli smo zamjenika specijalnog tužioca koji je iznio ono što optužnicu čini dokazanom, zastupnike oštećenih – supruge i majke ubijenog premijera – koji su ustanovili da je optužnica dokazana, ali i da nedostaje neka druga optužnica i u njoj politički inspiratori i naredbodavci atentata. Čuli smo i zastupnika teško ranjenog Milana Veruovića, bivšeg tjelohranitelja ubijenog premijera, koji je bio u svojoj završnoj riječi "nešto između": jest da je optužnica u redu, ali imamo problem "trećeg metka" i navodnih silnih procesnih nedostataka, od "loše" provedene istrage (!?!) do neprovođenja rekonstrukcije tokom iste te istrage ili glavne rasprave.

...i ulazak sudskog veća

"Druga strana", obrana optuženih, u svojoj se završnici maltene zaklinjala u svijetli moralni lik svojih branjenika – te su patriote, te su ratovali za državu, te im je montirano apsolutno sve s tužilačke strane što ih označava kao najobičnije ubojice na državnom budžetu. Tako su se svi redom uvrijedili zbog tužilačkih navoda da su i Ulemek i drugooptuženi Zvezdan Jovanović lagali o svom formalnom obrazovanju (jedan je, kao, muzičar, a u stvari vlasnik ćitabe o automehaničarskom kursu, drugi je alatničar iz Peći, koji je u samo tjedan dana od starijeg narednika unapređen u majora; to za Crvene beretke, inače, nije čudo, ali jest za bilo koji drugi normalni vojno-policijski sistem napredovanja), kao što su isticali i to što nitko od optuženih nije pravomoćno osuđivan, kao da ni sud niti javnost ne zna u kakvoj zemlji živimo i koliko je kvazipatriotska klika utjecajna u politici, pravosuđu i društvu u cjelini.

Najuvredljivije za pamet prosječnog građanina ove zemlje bila je elaboracija "poštenog građanina", koju je nama, prisutnima u sudnici i tv-publici u svojoj završnoj riječi priuštio prvooptuženi Ulemek: on sve do 2003, do ubojstva premijera Đinđića, ustvrdio je, nije imao sukoba s državom. Naprotiv, sva vrata, pa i ministarska bila su mu otvorena i država je računala na njega. Nije spomenuo: pokolj na Ibarskoj magistrali (nepravomoćnih 20 godina), ubojstvo Ivana Stambolića i pokušaj atentata na Vuka Draškovića u Budvi (40 godina zatvora, drugostepeno potvrđeno, čeka se trećestepena odluka Vrhovnog suda po žalbi Ulemeka i Branka Berčeka), suđenje zemunskom klanu koje je u toku, a on prvooptuženi, da ne spominjemo kafanske ispade uvaženog pukovnika, koji su ga koštali aktivne službe u "jedinici za specijalne likvidacije" i pravomoćnu i izvršnu presudu niškog suda za tešku saobraćajnu nesreću koja mu nikada nije bila uručena.

Zanimljiva je i situacija u kojoj veliki broj učesnika u suđenju traži novo otvaranje dokaznog postupka. Sudsko vijeće odbilo je jedan dio dokaza koje su predlagali zastupnici oštećenih (koji se, najgrublje rečeno, odnose na političku pozadinu atentata na premijera), ali i obrane. Obrana je, naime, tražila osim rekonstrukcije (koja bi, kao, dokazala bar još jedno snajpersko gnijezdo) i nova vještačenja i nove svjedoke, koji bi trebali potvrditi da neki od optuženih nisu bili na mjestu zločina tog 12. marta 2003. godine, nego negdje sasvim drugdje. Na primjer, skakali su padobranom zajedno sa Zvezdanom Jovanovićem, ili su mirno ručali s Ulemekom i njegovom porodicom. Takve smo svjedoke, inače, već vidjeli u dokaznom postupku koji je proveden: bivši pripadnik rasformiranih Crvenih beretki tvrdio je da je glavom i bradom svjedok da Ulemek nije bio u "šteku" 11. marta te godine, kao što to optužnica kaže, te je jadan nevino optužen. Problem je, međutim, u tome da taj svjedok koji pred sudom očito laže nije više – jer su rasformirane – pripadnik Crvenih beretki, ali jeste jedinice MUP-a Srbije koja je zadužena za zaštitu svjedoka. Na primjer onih koji više nisu među nama, Zorana Vukojevića Vuka (svjedok saradnik u postupku za ubojstvo Đinđića) i Kuje Kriještorca. Njih su dvojica ubijeni tokom postupka: jedan je spaljen u blizini aerodroma u Surčinu; drugi je ubijen u centru grada i do danas su ta ubojstva neriješena, osim što je u "slučaju Vukojević" nađen DNK koji pripada jednom još odbjeglom optuženom za atentat na premijera.

Sudsko vijeće Nate Mesarević, nakon svega – i ovakvih završnih riječi, koje su dio postupka, nota bene: dosadniji – mora donijeti odluku, teret je isključivo na to troje sudaca koji jedini u rukama imaju cijeli spis, svaku izrečenu riječ i izvedeni dokaz. Teško se može očekivati da to vijeće posegne za nastavkom, odnosno novim otvaranjem dokaznog postupka (eventualna nova optužnica nije stvar ovog konkretnog sudskog vijeća), kao što teško možemo očekivati da će netko od preostalih optuženih koji tek moraju reći svoju završnu riječ reći nešto novo i drugačije, nešto što bi bacilo novo svjetlo na dosad već viđeno i dokazno izvedeno.

TERET PRESUDE: Usprkos lege artis izvedenom sudskom postupku, ovom sudskom vijeću neće biti lako, ma koliko se držalo zakona, u postupku izvedenih dokaza i slobodnog sudijskog uvjerenja. Prije no što donesu konačnu odluku, mi – javnost i učesnici tog konkretnog suđenja – na njihova smo pleća navalili strašan teret. Od onoga da je to "suđenje stoljeća", preko svih opstrukcija, medijskih i drugih manipulacija, dirigirane javnosti i suprotnih očekivanja, sve do teške pozicije Nate Mesarević koja je mjesto predsjedavajuće preuzela nakon i do danas ne posve razjašnjenog odlaska njenog prethodnika, suca Marka Kljajevića.

Uzgred, koliko je ovo društvo i država čijega su premijera ubili njeni službenici teško breme stavila na pleća ovog sudskog vijeća dovoljno govori i činjenica da je beogradski okružni tužilac za ozbiljno uzeo krivičnu prijavu protiv Nate Mesarević, koju je podnijela bivša advokatica jednog od optuženih, samo zbog toga što je sutkinja Mesarević izvela dokaz koji se dotične prijaviteljice i njenog branjenika jednim dijelom tiče. To što suce – pa i Natu Mesarević – Ustav Srbije štiti u njenom sudskom poslu i izražavanju sudijskog mišljenja očito nije dovoljno da otkloni ovakve siledžijske i nepravne napade i pritiske na njih.

U toj se stvari, sasvim sigurno, krije druga puška, drugi snajperista i treći metak. U svemu drugome, vijeće neka odluči.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net