Presuda "Škorpionima" >

Istina, ali samo pravosudna

Konkretan zločin se odvijao ovako: najpre su šestorica Srebreničana dovedeni na mesto zločina, pa su bili prisiljeni da legnu na zemlju. Onda su ubijena četvorica. Dvojica (kratkotrajno) preživelih potom su leševe morali odneti do obližnje ruševine, da bi tamo i sami bili ubijeni

RITAM ZLOČINA: Slobodan Medić Boca i Legija,...

Pravosudna se istina, bar u detaljima, uvijek razlikuje od prave istine. Tu životnu činjenicu nauče studenti prava već u startu svog naukovanja, da bi ju kasnije, u primjeni prava na činjenice života i kriminala, samo potvrdili.

Upravo je to slučaj s presudom pripadnicima pravno "paravojne" jedinice "Škorpioni", čiji je ratni doprinos – višestruko mučko ubojstvo, ratni zločin nad šestoricom Srebreničana, od kojih su trojica bili te 1995. godine maloljetni – bio ovjekovječen kamerom, pa je snimak postao predmet interesa pravosudnih organa – od Haškog suda do ovog našeg domaćeg u Beogradu.

..."Škorpioni",...

Pravosudno, priča počinje u ljeto 2005. godine, kad na suđenju Slobodanu Miloševiću u Haškom sudu tužilac Džefri Najs prikazuje snimak egzekucije šestorice ljudi u Bosni i Hercegovini, kod Trnova, nakon čega će se 2007 – također sudski uglavljeno, ali od drugog haškog suda, Međunarodnog suda pravde – potvrditi da je u Srebrenici počinjen genocid nad bošnjačkim stanovništvom, nad više od sedam hiljada nesretnika koji su se našli u enklavi navodno zaštićenoj od Ujedinjenih naroda.

...i snimak likvidacije šestorice muslimana kod Trnova

Snimak je Haškom sudu doturen iz Srbije, zahvaljujući izvršnoj direktorici Fonda za humanitarno pravo Nataši Kandić, koja godinama radi ono što bi bila dužna raditi država. Država je, međutim, u međuvremenu ojačana formiranjem Tužilaštva za ratne zločine koje ozbiljno pristupa poslu, te u svega nekoliko dana hapsi pripadnike jedinice "Škorpioni" koji su prepoznati na snimku kojega su – zločinci sami! – snimili u Trnovu. Uhapšena su petorica sa snimka u Srbiji. Jedan je – Slobodan Davidović, mirni susjed u Slavoniji – uhapšen u Šidskim Banovcima u Hrvatskoj i tamo osuđen na 15 godina zatvora, dvojica ili trojica sa srpske potjernice su još u bijegu.

KAZNE: Kako god, nakon suđenja koje je počelo u novembru 2005. godine i u kojem su saslušani svjedoci, vještaci i optuženi – a samo je optuženi Pero Petrašević priznao zločin i pokazao kajanje – ovog je utorka, 10. aprila, pala i presuda. Komandant "Škorpiona" Slobodan Medić osuđen je na maksimalnih 20 godina zatvora, jednako kao i pripadnik te jedinice Branislav Medić; spomenuti Petrašević osuđen je na 13 godina zatvora (priznanje je očito ostavilo utisak na članove vijeća), dok je Aleksandar Medić osuđen na pet godina, jer – kako su tvrdili optuženi, svjedoci i on sam – nije pucao u zarobljene Srebreničane, dok je Aleksandar Vukov oslobođen optužnice, jer nije bilo dokaza da je sudjelovao u egzekuciji, iako je bio prisutan na mjestu zločina.

Predsjednica sudskog vijeća, sutkinja Gordana Božilović-Petrović, u iscrpnom usmenom obrazloženju presude (koje je djelovalo kao da je riječ o čitanju već napisane presude, bar u većem dijelu, što je za svaku pohvalu s obzirom na stanje u pravosuđu), detaljno je navela ono do čega se u sudskom postupku došlo. Ono ključno svodi se na slijedeće: "Škorpioni" nisu imali veze s državom Srbijom, naprotiv, njih je osnovala Naftna industrija Krajine (za neupućene: bivše Republike Srpske Krajine) tek 1993. godine ("nakon što ih je napala Hrvatska") jedinica dolazi pod ingerenciju vojnih vlasti RSK, a 1996, kad i famozni JSO, postaje dio rezervnog sastava MUP-a Srbije i 1999. ulazi i formalno pod kontrolu srpske policijske vlasti. U ljeto 1995, kad su pobijena šestorica Srebreničana, "Škorpioni" su otišli u ispomoć snagama Republike Srpske, te su bili podređeni njima – prema sudskoj istini, Srbija sa njima tada nema nikakve veze.

U to vrijeme, kako reče sutkinja Božilović-Petrović, riječ je bila o "građanskom ratu", a taj je zaključak sudsko vijeće donijelo usprkos notornoj činjenici da je Bosna i Hercegovina kao suverena i nezavisna država priznata još 6. aprila 1992. godine, a zločin kod Trnova se dogodio čak tri i kusur godine nakon datuma međunarodnog priznanja te države, u toj državi.

ŽALBE: Na određenje presude da je riječ o civilnim žrtvama koje nemaju nikakve veze sa Srebrenicom Tužilaštvo za ratne zločine već je najavilo žalbu: sud je, naime, zločin kvalificirao kao zločin protiv civilnog stanovništva, ne nalazeći vezu između strašnog zločina u Srebrenici i ubojstva šestorice ljudi u Trnovu, koji – po sudskom vijeću – nisu bili ratni zarobljenici. Tužilaštvo je tvrdilo drugačije i to će vjerojatno biti jedan od argumenata njihove žalbe: da su svjedoci saslušani u ovom postupku jasno uputili na to da je i šest žrtava kod Trnova bilo dio onih sedam ili više hiljada ljudi iz Srebrenice kojima su gospodari rata s Pala odredili smrt kao sudbinu.

Tužilaštvo će se, sudeći po izjavi tužioca za ratne zločine Vladimira Vukčevića neposredno nakon izricanja presude, žaliti i na kaznu zatvora od pet godina izrečenu Aleksandru Mediću, koji – po nalazu suda – nije pucao u zarobljene Srebreničane, te je time "kupio" ovako blagu kaznu za ratni zločin. Ostala je u sudskom zapisniku zabilježena rečenica tog Medića, osuđenog na pet godina, upućena jednom od maloljetnih momaka prije nego što je strijeljan: "Jesi prcao ikad? E nećeš!"

Tužilaštvo, prema prvim reakcijama – a tek ćemo vidjeti njihovu argumentaciju nakon što stigne pismeni otpravak sudske presude i nakon što budu izjavljene žalbe na nju – nije zadovoljno niti oslobađajućom presudom u odnosu na Aleksandra Vukova, jer po ocjeni vijeća nije bilo dokaza da je on sudjelovao u egzekuciji šestorice Bošnjaka iz Srebrenice.

Oni koji, zahvaljujući svim zakonima o krivičnom postupku u našoj bližoj povijesti, nemaju pravo na žalbu, zastupnici oštećenih, najnezadovoljniji su presudom: ona ne donosi olakšanje ni pravdu za žrtve, čulo se nakon izricanja sudskog pravorijeka. Majka jednog od ubijenih dječaka, uplakana i razočarana, rekla je pred zgradom suda "Neka se stidi Srbija", postavivši sasvim obično i logično pitanje: tko je ove ili neke druge "Škorpione" naoružao i poslao ih da ubijaju po Bosni, ne suparničku vojsku, već nedužne civile?

Konkretan zločin se, inače, odvijao ovako: najprije su šestorica Srebreničana dovedeni na mjesto zločina, pa su bili prisiljeni da legnu na zemlju, s rukama na leđima, uz povike "Brže, brže" i vrijeđanja i psovke. Onda su ubijena četvorica. Dvojica (kratkotrajno) preživjelih potom su leševe morali odnijeti do obližnje ruševine, da bi tamo i sami bili ubijeni, nakon čega su mrtva tijela tih nevinih ljudi, krivih zbog "krivih" krvnih zrnaca i ni zbog čega drugog, polivena benzinom i zapaljena.

SNIMAK I DRŽAVA: O svemu tome, učesnici zločina šutjeli su gotovo cijelih deset godina, sve do pojavljivanja video-snimka, kojeg su dotad – kao "mirni susjedi" u zemlji Srbiji – presnimavali i povremeno gledali kao dokaz svojih zasluga za narod i državu koja ih je, nakon svega, primila u knjigu državljana.

A na snimku koji je dospio u javnost, pred ruševinom u kojoj su i posljednja dvojica ubijena, čuju se i ove rečenice: "Ima li ko da puca? Pazi, nemoj u zid. Čekaj, čekaj da malo snimim! Ha, stoko. Čekaj, imam još tri metka. Ma čekaj, ovaj još diše, u pičku materinu"...

U filmu Lazara Stojanovića, emitiranog na dan izricanja presude na Televiziji B92, jedan od sugovornika govori i to da su na vozilima u kojima su dovedeni zarobljenici – među ostalima i šestorica strijeljanih u režiji i izvedbi konkretnih osuđenih i oslobođenog "škorpiona" – bile policijske tablice MUP-a Srbije s brojevima M- 606 – …

Kad se tom, tek jednom od podataka, doda i činjenica da su "Škorpioni" u Đeletovcima bili plaćani da čuvaju tuđe nalazište nafte, koju tamo nisu prerađivali, nego su ju slali – sve uz pomoć i u organizaciji poznatog nam i za hašku pravdu prerano preminulog Željka Ražnatovića Arkana – u Pančevo i Novi Sad, možemo li povjerovati u nepravomoćnu pravosudnu istinu da država Srbija sa "Škorpionima" nema uzročno-posljedične veze?

Jedan od svjedoka, koji je s optuženima dijelio đeletovačku stvarnost, Milan Milovanović Mrgud, na suđenju je ispričao ono što se od njega očekivalo: čuvala su se naftna polja, plaćali su se domaći ljudi-škorpioni za to, sve u službi ugroženog srpskog naroda u Hrvatskoj. Dotični, koji je bio i nosilac funkcija u vlasti nepriznate i samozvane RSK i koji je tko zna čime kod svih dosadašnjih vlasti u Srbiji kupio svoju poziciju nedodirljivog u sramnoj ratnoj priči u Hrvatskoj, nije sudu objasnio da su tu paravojnu jedinicu u Hrvatskoj osnovali pripadnici Državne bezbednosti iz Srbije, oni isti koji su danas mušterije Haškog suda i koji će i na presudi "Škorpionima" iz Beograda – kao i na onoj Međunarodnog suda pravde o tome da je Srbija kriva samo za nesprečavanje genocida u Bosni i Hercegovini i nekažnjavanje ratnih zločina – konstruirati svoju obranu i bolju prošlost.

Evo primjera: presudom oslobođeni Aleksandar Vukov ranjen je 25. avgusta 1995. godine kod Đeletovaca, u Hrvatskoj. Prebačen je u vukovarsku bolnicu, a idućeg jutra je helikopterom tadašnje JNA prebačen u Beograd: "Bilo je neko nevreme, imali smo prisilno sletanje u Inđiji i nekim automobilom, sanitetom prebačen sam na VMA." Status vojnog ratnog invalida dobio je dvije ili tri godine potom, a invalidninu dobija iz republičkog budžeta – ne pokojne i nikad priznate Republike Srpske Krajine, nego države Srbije.

PRAVDA: Suđenje, tu mučnu priču o strašnom zločinu obilježile su dvije rečenice. Petrašević je odlučio da prizna zločin i zato nije dobio, po shvaćanju suda, maksimalnu kaznu od 20 godina zatvora (smrtna je ukinuta, a ovo je slijedeća po težini u to vrijeme). "Ubio sam šest muslimana, kriv sam pred bogom, ali vi ćete da odlučite iz Specijalnog suda za ratne zločine, da li sam i za vas kriv. Izvršavao sam naređenja...", kazao je, te gledajući kroz staklo koje njegov svijet optuženih razdvaja od ostalih i od žrtava. Nakon dramatske pauze, dodao je: "Majke, izgovoriću ovu istorijsku rečenicu, zbog koje je možda bolje da sam tamo ostao da ležim na livadi sa njima. Samo da znate, vaša deca ničim nisu izazvala niti zaslužila ovu smrt. Ubili smo ih zato što su bili muslimani."

Njegov sudski uglavljeni komandant Medić, zvani Boca, na suđenju je izjavio: "Volim samo tri stvari u životu: pičku, pušku i državu", dok je oslobođeni Vukov bio lišen obaveze da odgovori na pitanje zašto na vratu ima istetoviranu crvenu ružu, isti simbol koji na vratu ponosno nosi i prvooptuženi za ubojstvo premijera Zorana Đinđića, Milorad Ulemek Legija, koji je sa "Škorpionima" dijelio neka mjesta zločina u Bosni i Hercegovini 1995. godine, o čemu postoje – također – video-snimci i dijalozi u kojima se žrtve nazivaju "paketima", jednako kao na aktualnom suđenju "Škorpionima".

Iz svega rečenog, morat ćemo biti sretni ako na višoj instanci pobijedi bar sudska istina, makar znali da je laž da "Škorpioni" nisu stvoreni u Srbiji i da od svega ostaje jedina istina da onaj ubijeni bošnjački pubertetlija u Trnovu "nikad neće prcati". Tragediju te, samo jedne od mnogih uništenih sudbina neće shvatiti samo oni koji vole one Bocine "tri stvari u životu": nakon 20 godina on će ih sebi vratiti, ubijeni maloljetnik Bošnjak ih nikad neće imati, a Država će i tada, zahvaljujući sudskoj istini, biti nevina.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net