Socijalisti su na Kosmetu upropastili doslovno sve što su dotakli: privreda praktično ne postoji, većina zaposlenih je na prinudnom odmoru, a broj socijalno ugroženih raste geometrijskom progresijom. Osim toga, ni nenormalno velik broj policajaca koji, uprkos činjenici da se ovde na njih puca mnogo ređe nego u Beogradu, šetaju sa automatskim puškama na gotovs ("lovački stil"), ne može da odagna opšte uverenje da će se kosmetski problem na kraju rešiti na štetu Srbije
Prošlo je pet godina otkako je umro dorćolski princ novinarstva, naš kolega Uroš Komlenović (1964–2002)
Radoznali posetioci prištinskog hotela Grand imaju priliku da uživo posmatraju nešto što liči na kadrove nekada popularne TV-serije „Opstanak“ – velike bube jedu male, da bi i same skončale kao žrtve probuđenog apetita najvećih. Borba za opstanak koji se ovde zove vlast vodi se, naravno, i među ljudima. Svoju predizbornu kampanju prvi je počeo Željko Ražnatović Arkan: centar Prištine preplavljen je plakatima sa njegovim fotografijama, većim i lepše izrađenim od onih sa poternica Interpola. Njegovi posteri mogu se videti i u izlozima nekih albanskih radnji – teško gazdi ako ih neko skloni (ne isključuje se, naravno, ni mogućnost da su neki vlasnici sami zalepili plakate kako bi se osigurali od mogućih nasrtaja ultrakratko ošišanih „srpskih patriota“).
Arkanova predizborna kampanja razvija se i u drugom pravcu – ulaznice za mečeve Fudbalskog kluba „Priština“ (čiji se pravi vlasnik nešto ućutao) besplatne su i ujedno služe kao svojevrsni lozovi. Na kraju utakmice najsrećniji dobija automobil („jugo“, doduše), druga nagrada je bicikl, a deli se i tridesetak utešnih nagrada u vrednosti od po sto maraka u dinarskoj protivvrednosti, jer „branilac svete srpske zemlje“ insistira na poštovanju domaće valute. Zlobnici tvrde kako je, u stvari, reč o jednom istom automobilu, ali vest da se aktuelni dobitnik „u ime srpskog jedinstva“ odrekao premije nije potvrđena. Stranka srpskog jedinstva ne deli samo automobile, bicikle i novac, pa su se predstavnici jedne opozicione stranke iznenadili kada im je u Štrpcu, gde su došli da predstave svoj program, rečeno da je pre njih stigao Arkan i podelio dva šlepera brašna.
RAČUNSAMILOŠEVIĆEM: U svakom slučaju, već sada je jasno da će Arkan, sudeći po blagonaklonosti vladajuće stranke i RTS-a, odigrati otprilike istu ulogu kao radikali na prošlim izborima. Za razliku od Šešelja koji je delovao koliko-toliko samostalno u odnosu na socijaliste da bi, na kraju, ušao u otvoreni sukob sa njima, Arkan je čvrsto vezan uz vladajuću stranku, lakše ga je kontrolisati i, po potrebi, efikasno eliminisati. Može se pretpostaviti da će percepcija moći ovdašnjih Srba, kojima je fizička bezbednost prioritetna, ići naruku upravo Arkanu. Zato se očekuje da će na predstojećim izborima Stranka srpskog jedinstva osvojiti više od pet poslaničkih mesta u izbornoj jedinici Priština, koja obuhvata najveći deo teritorije Kosova i Metohije i u parlament šalje 24 poslanika. Najveći gubitnici, po svoj prilici, biće radikali, ali oni to, za sada, ne priznaju.
„Sudeći po podacima kojima raspolažemo, naše glasačko telo je dosta stabilno“, tvrdi Ranko Babić, lider kosmetskih radikala. „Nisu retki simpatizeri SPS-a koji, ogorčeni zbog dosadašnje politike njihove stranke, dolaze kod nas, obećavaju da će nam dati glas na izborima, a neki se, čak, upisuju u Srpsku radikalnu stranku. Mislim da ćemo tako nadoknaditi eventualni gubitak usled medijske kampanje protiv nas i ostati na svome (pet poslanika u ovoj izbornoj jedinici), jer televizija, ipak, ne može da napuni prazne stomake. Naravno, uvek postoji mogućnost da neki spektakularan događaj u predvečerje izbora utiče na birače, ali se nećemo obazirati na to. Naša kampanja biće relativno skromna, jer smatramo da bi bilo neukusno rasipati vreme kada narod gladuje. Mi nećemo praviti medijski spektakl od podele humanitarne pomoći socijalno najugroženijima, a naše aktivnosti u tom pravcu biće iste kao i do sada, jer se prase ne goji uoči Božića.“
Kao i obično, kosmetski socijalisti računaju na Miloševićevu popularnost među ovdašnjim Srbima i nadaju se da će ovoga puta pobediti ubedljivije nego u decembru 1992, jer Šešelj više nije ono što je bio, a Arkan će dobiti onoliko glasova koliko se odredi u Tolstojevoj 33. Opozicija upozorava na katastrofalne efekte aktuelne vlasti. Socijalisti su na Kosmetu upropastili doslovno sve što su dotakli: privreda praktično ne postoji, većina zaposlenih je na prinudnom odmoru, a broj socijalno ugroženih raste geometrijskom progresijom. Osim toga, ni nenormalno velik broj policajaca koji, uprkos činjenici da se ovde na njih puca mnogo ređe nego u Beogradu, šetaju sa automatskim puškama na gotovs („lovački stil“), ne može da odagna opšte uverenje da će se kosmetski problem na kraju rešiti na štetu Srbije. Za takvo stanje opozicija optužuje socijaliste kojima se pripisuje još i forsiranje unutarsrpskih podela na „došljake“ i „starosedeoce“. Tako se smena u vrhu ovdašnjih socijalista (umesto Živorada Igića, na čelo pokrajinskog odbora SPS-a došao je Vojislav Živković, bivši novinar „Politike ekspres“ i glavni urednik „Jedinstva“) i manipulacije oko izbornih lista (osim zvanične, postojalo je, navodno, i nekoliko „divljih“, ali uticajnih) tumači kao pokušaj socijalista da animiraju „starosedeoce“ kojih je znatno više. Vojislav Živković to demantuje:
„Nije bilo nikakvih nezvaničnih lista. Kada je o našim kandidatima reč, računali smo na imena, a ne na poreklo. Na listi je sedam direktora uglednih preduzeća, rektor Prištinskog univerziteta, trojica univerzitetskih profesora, direktor hirurške klinike, imamo po jednog Šiptara, Turčina, Muslimana, Roma… Ni u jednom trenutku nismo razmišljali o odnosu između takozvanih starosedelaca i došljaka. Uostalom, ti pojmovi su na Kosmetu relativni, jer je uvek bilo migracija Srba i svako je odnekud došao. Inače, valja naglasiti da Živorad Igić nije smenjen, on je ostao član Pokrajinskog odbora SPS-a i angažovan je u predizbornoj kampanji. Reč je samo o unutarpartijskom prestrukturiranju i ničemu više.“
IDEJAODECENTRALIZACIJI: Iako nisu spremni da to otvoreno priznaju, socijalisti svakako računaju na moć televizije isto kao i na imena kandidata. Medijska satanizacija opozicije ovde je učinila svoje, pa su radikali uglavnom u defanzivi, a ostalim opozicionim strankama niko ne daje prevelike šanse. Nekakva koalicija, odnosno zajednička lista kandidata, mogla bi, možda, doneti demokratskoj opoziciji dva poslanička mesta (u najboljem slučaju), ali je u ovom trenutku nerealno očekivati bilo kakvo međusobno približavanje, osim, eventualno, nekakvog „pakta o nenapadanju“. Radikali tvrde da su spremni na tehničku saradnju sa ostalim opozicionim strankama (borba za veći medijski prostor, zajednička kontrola brojanja glasova, lepljenje plakata i sl.), ali odbijaju svaku ideju o predizbornoj koaliciji, jer bi, kako kažu, u tom slučaju kasnije mogli nastati nesporazumi i svađe oko podele plena. Radikali, međutim, ostavljaju mogućnost koalicije nakon izbora i u tom kontekstu spominju Demokratsku stranku Srbije, koja bi, najradije, ušla u neku labavu predizbornu koaliciju sa Seljačkom strankom Srbije, ili sa socijaldemokratama Momčila Trajkovića. SPO još nije zvanično odlučio da li će uopšte učestvovati na izborima. Isto važi i za Demokratsku stranku Srbije, koja je, ipak, krenula u ofanzivu. Osim ukazivanja na „nesrećnu vlast Socijalističke partije, tragičnu po srpski narod i građane Srbije“ i potkrepljivanja tvrdnje primerima iz Kosova Polja gde su zloupotrebe socijalista poslovične, demokrate Vojislava Koštunice pripremaju promociju ideje o decentralizaciji Srbije u novom teritorijalnom rasporedu. Po ovoj varijanti, Priština i Kosovsko pomoravlje pripali bi Vranjanskom regionu, a sever pokrajine (Leposavić, Zubin Potok, Ibarski Kolašin, Kosovska Mitrovica…) našao bi se u Kraljevačkom regionu.
U ovim bi regionima Srbi bili u većini. Ostaje još Metohija, u kojoj bi Albanaca bilo mnogo više, a pokrajina bi bila ukinuta. Ljubiša Vučić, predsednik Okružnog odbora DSS-a za Kosovo i Metohiju, kaže da je svestan kakve asocijacije izaziva njihova ideja, ali demantuje postojanje plana o podeli južne pokrajine: „Nije nam bila na pameti podela Kosmeta. Jednostavno, smatramo da je Srbiji neophodna decentralizacija po ugledu na engleski ili italijanski ustav. Tako bi ljudi neke probleme mogli rešavati tamo gde žive, pa Beograd ne bi morao odlučivati baš o svemu. Čujemo da Nova demokratija ima program regionalizacije, a nešto slično radi i SPS.“
Iako se u ovom trenutku Srbi ne usuđuju čak ni da glasno razmišljaju o podeli Kosmeta, čini se da ideje DSS-a i Nove demokratije u perspektivi ne isključuju tu mogućnost. SPS čak i radi „nešto slično“ – pokrajina nema skupštinu, nadležnost joj je smanjena, a severni deo Kosmeta pripojen je leskovačkom izbornom području. Niko od ovdašnjih Srba, naravno, neće priznati da je svestan kako se, iz perspektive srpske države, Kosmet može naći pod stavkom „propalo“, ali se, po svoj prilici, o tome razmišlja pre spavanja. Zato ne iznenađuju stidljivi nagoveštaji ideje o podeli kao rešenju u stilu „uzmi Trepču i beži“, ali se ništa konkretnije sigurno neće čuti dok traje predizborna kampanja.
Albanci neće učestvovati ni na ovim izborima. Potpredsednik Demokratskog saveza Kosova Fehmi Agani kaže da bi učešće Albanaca u parlamentu Srbije svelo njihovu programsku orijentaciju (nezavisno Kosovo) na nivo želje i apstraktnog ideala: „Osim toga, besmisleno je pozivati na izbore pod ovakvim uslovima. Albanci nemaju TV-program na svom jeziku, od desetak listova ostao je samo „Bujku“, koji izlazi neredovno, Albance niko nije konsultovao oko podele Kosova na dve izborne jedinice, u izbornim komisijama Albanaca nema ni 10 odsto, na snazi je represija i diskriminacija. Reč je o licemernoj igri: Lilić poziva Albance da izađu na izbore, a država čini sve da do toga ne dođe.“
„GOLUBOVI“ I „JASTREBOVI„: Reakcija na pokušaj Škeljzena Malićija i Vetona Suroija da iniciraju razgovor o dobrim i lošim stranama albanskog bojkota izbora bila je karakteristična za sve nacionalne pokrete na ovim stranama. Predstavnici albanske „tvrde struje“ ciknuli su kao guja u plamenu, pa je Malići podneo ostavku na mesto potpredsednika kosovskih socijaldemokrata (vidi okvir). Odmah se uključila i vlast sa namerom da zauvek politički sahrani Malićija i Suroija hvaleći njihovu ideju koja je, naravno, u medijima toliko iskrivljena da je „očevi“ nisu mogli prepoznati.
Unutaralbanske razmirice nemaju, međutim, prevelik značaj. Raspon između „golubova“ i „jastrebova“ manji je nego što se pretpostavlja, a cilj je svima isti: odvajanje Kosova od Srbije bez potoka krvi. Razlika nema čak ni u izboru metoda (pasivni otpor), ali nestrpljiviji, strahujući da će „svet zaboraviti Kosovo“, insistiraju na potrebi da se organizuju medijski atraktivne akcije poput mirnih demonstracija ili paljenja sveća. Druga strana smatra da bi masovno angažovanje građanstva bez opipljivijih rezultata stvorilo osećanje beznađa i poslužilo vlastima kao izgovor za pojačavanje represije. Nije lako izdržati bojkot ovakvih razmera, pa su i Albanci pomalo umorni, ali će i Srbija sve teže podnositi odliv novca neophodnog za očuvanje represivnog aparata. Pre ili kasnije, neko će morati da popusti, ali je problem u tome što je prostor za kompromis beznadežno sužen.
U međuvremenu su sve češći slučajevi neformalnog poslovnog povezivanja Srba i Albanaca: prvi bez problema dobijaju dozvole, a drugi imaju tržište i novac zahvaljujući zaprepašćujućoj solidarnosti rođaka iz inostranstva (procenjuje se da je samo za proteklih nekoliko godina 300.000 Albanaca napustilo Kosovo u potrazi za poslom). Međutim, ako su mnogim Srbima i Albancima kese sestre, oni svakako nisu braća – odvojeni život se nastavlja. Svako ima svoju državu, svoj univerzitet, svoje kafane, pa čak i svoju fudbalsku ligu. Albanci su organizovali paralelno takmičenje koje policija pokušava da spreči upadanjem u klupske prostorije, hapšenjima i zaplenom dokumentacije (nedavno je u Srbici prekinuta utakmica „Baškimi“ – „Šalja“). Takmičenje se, međutim, nastavlja – ako ne može na stadionu, dobro je i poljanče. Aktuelni prvak „Republike Kosovo“ u fudbalu je „Priština“. I ovaj klub je, kao istoimeni Arkanov, etnički čist.
(Objavljeno u „Vremenu“ br. 159 od 8. novembra 1993)
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.