Izložba
„Magi kao da se rodila sa muzikom u sebi“
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Kako pisci pišu
priredio Slaviša Lekić
Službeni glasnik, Beograd 2006.
Pre godinu-dve, u Hrvatskoj je objavljena knjiga Pisci o pisanju (v. „Vreme“ br. 700): neki od ključnih autora savremene hrvatske književnosti opisivali su – duhovito, ironično, precizno ili tek patetično – kako izlaze na kraj s famoznim problemom „belog papira/ekrana“, sve do „demistifikatorskog“ opisivanja fizičkih nuspojava pisanja. Kanda inspirisan tom knjigom, Slaviša je Lekić priredio (odviše) tanak – no ne i besadržajan – knjižuljak Kako pisci pišu, kao srpsku verziju te kolekcije.
Kako, dakle, sa mukama & slastima spisateljstva izlazi na kraj srpski spisatelj (ne)obični? I da li je uopšte rad da nam o tome nešto suvislo kaže, ili će se radije držati bezbednog terena mistifikatorskih fraza? U Lekićevom se izboru našlo dvadeset pisaca i onih koji se tako osećaju; kao i uvek u takvim prigodama, otvara se ono notorno pitanje kriterijuma – zašto ova(j), a ne ona(j)? Takođe, kao i uvek kada se kojekakve spisateljske grandmothers & frogs nađu među istim koricama, konačan tekstualni rezultat kvalitetom je veoma varirajući. No, to su stvari neizbežne; hajde da radije vidimo šta je od svega toga ispalo.
Lekićev je izbor autora načelno dobar, relevantan presek pluraliteta savremene „produkcije“. A pisci ko pisci: malo je ko utekao vrlinama, a kamoli mahanama sopstvenog „pisma“. David Albahari, Ljubica Arsić i Svetislav Basara pišu o sopstvenom pisanju elegantno, odmereno, bez prenemaganja i zapadanja u trivijalnost; Vladimir Tasić, sa njemu svojstvenom lucidnošću i duhovitošću one više vrste, ispisuje esej koji se ‘ladno mogao naći u Njuškačima jabuka. Dragan Velikić osvežava svojom pričom o Čehidzeu: o misterioznim putevima preplitanja fikcije i stvarnosti, o tome kako književni lik zahteva „milost uobličenja“ ništa manje od onog stvarnog; a šta biva ako „stvarni“ lik o kojem jako malo znate treba da naselite u prozu, makar i kroz jednu rečenicu, kroz jedan jedini pridev? Kroz tekst Srđana Valjarevića naprosto provejava tišina njegovog stana: životni i spisateljski minimalizam jedan-kroz-jedan, u jednoj valjarevićevski naizgled-običnoj-priči. Marko Vidojković je u elementu, zajedljiv i duhovit, alergičan na jalovu palamudnost našeg priknjiževnog štreberaja, odbojan prema svakoj mistifikaciji: pisci, brate, pišu, ostali ne pišu, i šta sad tu… Igor Marojević koncizan je, „suv“ i praktičan, ali kraj njegovog teksta ne postoji u ovoj knjizi, progutan je negde u bezdanim dubinama Preloma, što je prva od dve Velike Brljotine u ovoj knjizi. Nikola Vujčić ispisuje pravi traktat o naravi pesme; tu je i fino dozirano „vračanje“ Sanje Domazet („Svakog trenutka na zemlji, neko negde piše. Pisanje kao da je proces koji ne sme biti prekinut“); Ljubomir pak Simović objašnjava tehniku svog, hm, permanentnog pesničkog požarstva. Evo i Vuleta Žurića, sa izvrsno komponovanim i izvedenim narativom o muci i džilitanju s rečima („ružno pišem“, veli pisac), nimalo nalik na recentne mu romane, kojima je nešto valjda ‘teo, ali niko ne ume kasti šta.
Još smo daleko od kraja: Vladan Matijević zgodno prezentuje svoje bizarne rituale, za svaku knjigu drugačije; eno i zanimljivog temperovanja emotivnih stanja (ne)pogodnih za pisanje Mirjane Novaković; ne smeju se zaobići dojmljive reminiscencije Aleksandra Petrova. Mihajlo Pantić detaljno nam podastire na uvid istoriju svojih komplikovanih odnosa sa Pričom, kaogod s nekom ženom; Goran Petrović minuciozno katalogizuje čulne senzacije tokom pisanja; Zoran Živković progovara o svojoj ne-samo-tekstualnoj pedanteriji, bez koje (mu) nema pisanja.
I to bi, otprilike, bilo to. Uh, umalo da zaboravim: druga Velika Brljotina u knjizi prisustvo je Ljiljane Habjanović Đurović, tj. njeno, ljudi moji, vaistinu HEBEPOBATHO sočinjenije koje je dotaklo zvezdane visine pretencioznog kiča i strovalilo se na onu stranu, u ambis čistog spisateljskog i ljudskog bezobrazluka, te svojevrsne osiromašene jurodivosti, one koju dobijete kada iz teksta odstranite i poslednje tragove duha, talenta i smisla, pa ostane čista, nepatvorena, a vrišteće nadobudna Banalnost. Otherwise, Kako pisci pišu zgodna je kolekcijica za razbibrigu sladokusaca, a pisci, Bože moj, takvi su nam kakvi su nam, možda se gdegde nađe i poneki bolji od ovih u knjizi, ali tek poneki, možda za još pedesetak strana….
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Razlog posve nenadanom fenomenu filma "Za danas toliko" Marka Đorđevića, koji je za kratko vreme videlo 41 i kusur hiljada ljudi, je zato što govori prvenstveno o emocijama i načinu na kojima se nosimo sa emocijama kada one nahrupe
Juče je ispražnjen prostor biblioteke „Fontana“ iz istoimenog kulturno-trgovačkog centra na Novom Beogradu, knjige su odnete kamionom, a danas je objavljeno da je to za njeno dobro
Za 6,6 miliona stanovnika, izdavači Srbije objave 12.470 knjiga, a u 1.988 biblioteka, učlani se njih 1.377,797. Na obeležavanje Svetskog dana knjige, osim biblioteka i izdavača, pozvala je i jedna stranka – Zeleno levi front
Grupa „Bajaga i instruktori“ predstavila je svoj kultni album prvenac „Pozitivna geografija“ pre 40 godina u tadašnjem Domu sindikata, a sadašnjoj MTS dvorani. Tim povodom su u nedelju napravili „rimejk“ nastupa, svirajući samo pesme sa debitantskog albuma
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve