Zašto niko nije podneo odgovornost za to što su čak dva svedoka – od čega jedan saradnik – u procesu državnim službenicima koji su ubili premijera države Srbije odaslana na onaj svet
NERASVETLJENO UBISTVO: Zoran Vukojević Vuk
Od ljetošnjeg odlaska suca Marka Kljajevića s predsjedavajuće pozicije vijeća koje sudi optuženima za ubojstvo premijera Srbije Zorana Đinđića i nastavka procesa, u kojem se ispočetka čitanjem provode dokazi izvedeni do tog ljetnjeg trenutka, veći dio javnosti u iščekivanju je najavljenog svjedočenja svjedoka saradnika Dejana Milenkovića Bagzija. Kako se taj trenutak bude bližio, počet će nove spekulacije gdje se Bagzi nalazi i nagađanja u kojem će ga točno trenutku sudsko vijeće staviti za pult za svjedoke, o čemu se predsjednica vijeća, sutkinja Nata Mesarević zasad još nije izjasnila, vjerojatno prvenstveno zbog toga što valja pročitati silne zapisnike, ali – za pretpostaviti je – i zbog sigurnosti samog svjedoka saradnika.
Upravo čitanje spisa, u kojem prolazi jesenje sudsko vrijeme, podsjeća na dvojicu svjedoka koja su dosad već glavom platila: prvi, Kujo Kriještorac, mirni građanin i „običan“ svjedok, koji je na ulici u vrijeme atentata na premijera vidio neke od optuženih, te prepoznao još odbjeglog Vladu Milisavljevića Budalu, te drugi, Zoran Vukojević Vuk, koji je vrlo važan svjedok saradnik u postupku za ubojstvo premijera i postupku protiv Milorada Ulemeka Legije i kriminalnog „zemunskog klana“. Oba ova ubojstva – a ubojstvo Vukojevića je, prisjetimo se, izvedeno izrazito brutalno i ponižavajuće po žrtvu – ostala su nerazjašnjena i tek na medijskim nagađanjima da su njegovi ubojice upravo odbjegli pripadnici „zemunskog klana“, čemu bi – ako je istina – mogla u prilog ići i tvrdnja jednog beogradskog tabloida da je supruga jednog od njih upravo ovih dana rodila potomka. A u njenu vrlinu nećemo bez dokaza sumnjati.
Bivši je ministar policije bar pričao da će za ubojicama (generala Boška Buhe) prevrtati i nebo i zemlju, iako od tog povrtlarstva ništa nije ispalo. Aktualni ministar policije Dragan Jočić nije čak niti to učinio, već je zajedno sa specijalnim tužiocem za organizirani kriminal lakonski ustvrdio da je Vukojević (oko Kriještorca se, kao poštenog građanina, nitko nije previše potresao) odbio zaštitu ponuđenu po Zakonu o programu zaštite učesnika krivičnog postupka, te bi se valjalo smatrati da je sam na sebe preuzeo odgovornost za vlastitu sigurnost. Ubrzo potom, cijela je priča zaboravljena, a da nitko nije podnio odgovornost za to što su čak dva svjedoka – od čega jedan saradnik – u procesu državnim službenicima koji su ubili premijera države Srbije odaslana na onaj svijet.
Stvari, međutim, stoje sasvim drukčije, čak i zakonski. Prvo i osnovno u cijeloj stvari jest svjedoku saradniku sudsko vijeće do kraja postupka, ako ocijeni da ne govori istinu, odustane od svjedočenja itd., taj status može oduzeti i vratiti ga na optuženičku klupu, te mu suditi kao i ostalima iz organizirane bande. Već ta činjenica govori da su nadležni – u prvom redu policija, ali i specijalni tužilac – propustili bitan dio svoga posla, odnosno čuvanja (bilo kojeg) učesnika krivičnog postupka.
Izvan spomenutog Zakona koji regulira program njihove zaštite, naime, u Zakonu o krivičnom postupku jasno stoji da nadležni javni tužilac – u ovom slučaju specijalni – može odrediti posebnu zaštitu svjedoku, svjedoku saradniku i članovima njegove uže porodice (član 504. p, koji je na snazi sve do stupanja na snagu novog ZKP-a 1. juna iduće godine). I policija ima zakonski osnov, propisan u Zakonu o policiji, u kojem stoji da će ona zaštititi osobu kojoj prijeti opasnost uslijed davanja iskaza ili podataka značajnih za dokazivanje u krivičnom postupku, ako bi bez njih dokazivanje bilo znatno otežano ili nemoguće. Sam zakonski okvir ne regulira posebno što činiti u slučaju ako takva osoba odbija program zaštite, no makar se i suglasili s time da je odbijanjem ona postala sama odgovorna za svoju sigurnost, bilo bi logično očekivati da će neka mudra glava u policijskoj strukturi zaključiti da takvoj osobi treba pružiti redovnu policijsku zaštitu.
Bilo bi, naime, također logično očekivati da će policija pružati bar redovnu zaštitu makar do trenutka dok u praksi ne „zaživi“ Zakon o programu zaštite učesnika i dok se ne popune njegove praznine. Na primjer, one da za primjenu Zakona koji je na snagu stupio početkom ove godine u budžetu Srbije nisu bila predviđena i sredstva za njegovo provođenje. Uzgred budi rečeno, do ubojstva Vukojevića početkom juna država za zaštitu svjedoka nije izdvojila ni dinara.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Svako ko išta zna o aktivnom opozicionom delovanju mora se čuvati ocena poput „trojanac“ ili „Vučićev čovek“ – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu cenu svog političkog angažmana. Zato bi najgore bilo da oba krila podeljene koalicije umesto sa naprednjacima započnu uzajamni obračun
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!