Pošto se učešće Vojvodine u prikupljanju ukupnih državnih prihoda u Srbiji ne može proceniti na manje od 35 odsto, mnogi se pitaju zašto se vojvođanskom budžetu garantuje visina na nivou od samo sedam odsto srpskog budžeta? Pojednostavljeni odgovor na ovo pitanje glasi – koliko nadležnosti toliko i budžeta, a koliko budžeta toliko i autonomije
POTPUNO AUTONOMNO: Zastava i…
Stranački analitičari verovatno sa najviše nestrpljenja očekuju ishod referenduma o Ustavu Srbije na teritoriji Vojvodine, jer je pitanje definisanja njenih autonomnih prava u stvari bilo povod najvećih međupartijskih natezanja prilikom formulisanja novog ustava – a položaj Vojvodine postao je glavna tema „postustavne“ javne rasprave.
Naime, kada je konačan tekst Ustava obnarodovan ispostavilo se da je na generalnom planu vojvođanskoj autonomiji „oduzet“ specifični istorijski i politički osnov. Zatim, da joj nisu vraćene ni zakonodavna, ni sudska vlast, koje su joj ukinute Miloševićevim ustavom iz 1990. godine, te da pokrajinska izvršna vlast nije dobila nijednu novu staru nadležnost. Praktično, jedino što Vojvodina, već po Ustavu, može potpuno autonomno da „uredi“ i da s njima maše: to su grb i zastava. Sva ostala autonomna prava su na „kratkom lancu“, čiju dužinu određuju zakoni koji se malo-malo donose, menjaju, dopunjuju i ukidaju u Narodnoj skupštini Srbije.
…grb Vojvodine
Naspram ovih okolnosti, kojima se diče radikali, „demokratski ustavotvorci“ ističu da je Vojvodina ponovo dobila „ekonomsku samostalnost“, odnosno „finansijsku autonomiju“. Kao ključni argument u prilog ove teze istaknuta je ustavna garancija da budžet APV „iznosi najmanje sedam odsto u odnosu na budžet Republike Srbije, s tim što se tri odsto od ovih sedam odsto koristi za finansiranje kapitalnih rashoda“ (čl. 184, četvrta alineja). Zatim se dodaje da je Vojvodina dobila i pravo na imovinu i pravo na izvorne prihode, što navodno zaokružuje njenu ekonomsku autonomnost.
Pošto Ustav doista razlikuje državnu svojinu, svojinu autonomne pokrajine i svojinu jedinice lokalne samouprave (kao oblike javne svojine), mogao bi se steći utisak da Vojvodina sada može aspirirati na to da u njenu svojinu uđe dosadašnja državna svojina na njenoj teritoriji, pa i, na primer, kapital u Naftnoj industriji Srbije ili DDOR-u Novi Sad ili bar dosad neprodata „društvena“ i sva državna zemlja na njenoj teritoriji. No, Ustav o tome ne kaže ništa, jer on svojinu autonomne pokrajine ne definiše, mada je garantuje?
Istina, u Ustavu možemo naići i na to da su autonomne pokrajine (Vojvodina i moguće neke nove), kao i opštine, dobile pravo na imovinu – ali se njihova „imovina, način njenog korišćenja i raspolaganja uređuju zakonom“ (član 87). Dakle, Ustav ne kaže šta spada u svojinu autonomnih pokrajina, ali kaže da će se njihova imovina odrediti zakonom u Narodnoj skupštini Srbije. A, kao što vidimo, autonomne pokrajine na toj imovini neće imati ni sva (uvek autonomna) klasična svojinska prava, jer će joj, i „način korišćenja i raspolaganja“ imovinom – zakonom odrediti Republika.
Druga ustavna garancija koja se ističe u prilog teze o ponovo konstituisanoj „ekonomskoj autonomiji“ Vojvodine jeste da je ona sada dobila „izvorne prihode“. U novom ustavu Srbije, naime, kaže se da autonomne pokrajine za finansiranje svoje nadležnosti obezbeđuju sredstva „iz poreza i drugih prihoda utvrđenih zakonom“ (član 91). Pošto Skupština Vojvodine ne može donositi zakone, Pokrajina zapravo nema pravo da autonomno određuje svoje izvorne prihode. Te prihode će joj, po vrsti i visini, zakonom odrediti Narodna skupština Srbije.
Pošto nisu date ustavne garancije za konkretne izvorne prihode, obim garancije minimalne „finansijske autonomije“ Vojvodine morao se odrediti na drugi način. Tako dolazimo do već spomenutog člana 184. novog ustava Republike Srbije, u kome se kaže da „budžet Autonomne Pokrajine Vojvodine iznosi najmanje sedam odsto u odnosu na budžet Republike Srbije“.
Značaj ovog stava u Ustavu posebno ističe Bojan Pajtić, predsednik Izvršnog veća Vojvodine, koji tvrdi da bi po tom osnovu već iduće godine Pokrajini bilo garantovano čak 18 milijardi dinara (tri odsto nekog budućeg budžeta Srbije za 2007. godinu) za kapitalna ulaganja, naspram dve milijarde dinara koliko je, na primer, za takve investicije odvojeno ove godine. Na drugoj strani, Pokrajinski odbor G17 plus je vojvođanskom premijeru spočitnuo da se hvali onim što je Mlađan Dinkić, predsednik ove stranke, kao ministar finansija odobrio Vojvodini već ove godine, prilikom rebalansa budžeta – te da je mogućnost povećanih javnih investicija u Pokrajini stvorena Nacionalnim investicionim programom.
To nije potpuno tačno – jer posle ovogodišnjeg rebalansa i srpskog i vojvođanskog budžeta, uspostavljen je njihov međusobni odnos od 505,7 milijardi dinara, naspram 27,7 milijardi dinara. Po ovoj matematici, za ovu godinu Vojvodina ima budžet koji predstavlja oko 5,47 odsto budžeta Srbije, pa bi kritičari ovog rešenja mogli reći da po novom ustavu Vojvodina napreduje samo za nešto „jače“ od 1,5 odsto srpskog budžeta, a afirmatori tog ustava mogli bi odgovoriti da ona napreduje za 21,4 odsto (skok sa učešća od 5,5 na sedam odsto).
Ako pogled bacimo unazad, videćemo da je odnos vojvođanskog i srpskog budžeta znatno varirao. Na primer, poslednje „normalne“ godine pre „jogurt revolucije“, 1987. godine, budžet SR Srbije iznosio je 406 milijardi dinara, a budžet Vojvodine 133 milijarde, što znači da je učešće vojvođanskog u srpskom budžetu iznosilo 32,7 odsto (ovaj odnos u suštini odslikava i „količinu“ tadašnjih autonomnih nadležnosti SAPV). U Miloševićevo vreme taj procenat učešća smanjen je deset puta. Posle „demokratskog preokreta“ 2000. godine, a naročito posle usvajanja „omnibus zakona“, učešće vojvođanskog u srpskom budžetu počelo je, uglavnom, da raste. Ono je 2001. godine bilo 3,25 odsto, 2002. godine 4,37 odsto, 2003. godine 4,20 odsto, 2004. godine 3,85 odsto, 2005. godine 4,16 odsto, a (kao što smo već naveli) ove godine iznosi 5,47 odsto.
Pošto se učešće Vojvodine u prikupljanju ukupnih državnih prihoda u Srbiji ne može proceniti na manje od 35 odsto, s obzirom na njen bruto društveni proizvod i visok stepen efektivne fiskalizacije, mnogi se pitaju zašto se vojvođanskom budžetu garantuje visina na nivou od samo sedam odsto srpskog budžeta? Pojednostavljeni odgovor na ovo pitanje glasi – koliko nadležnosti toliko i budžeta, a koliko budžeta toliko i autonomije.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Direktan napad Irana na Izrael je presedan u višedecenijskom sukobu dva arhineprijatelja. Ako se Izrael uzdrži od nesrazmerno ubitačnog odgovora, to bi takođe bio presedan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.