Kako sačuvati zdrave generacije koje će za dve decenije biti okosnica razvoja države
Zorica Janković
Nedelju dana je prošlo, a da se niko nije oglasio povodom intervjua sa Predragom Vranešom objavljenog u „Politici“ u nedelju 13. avgusta. Da odmah razjasnimo: ko je Predrag Vraneš i šta je to izjavio.
Predrag Vraneš je završio Elektrotehnički fakultet u Beogradu, magistrirao računarske nauke na Univerzitetu Kalifornija u Los Anđelesu, radio tamo neko vreme kao asistent, a zatim u istraživačkom centru IBM-a Tomas Votson. Vraneša pamtimo i kao uspešnog sportistu – golmana vaterpolo reprezentacije.
U pomenutom intervjuu Vraneš je izjavio da će Srbija tek 2020. godine biti primljena u članstvo Evropske unije, i da je to jedan od zaključaka iz studije u kojoj je, kao jedini Srbin, učestvovao zajedno sa 1.656 vodećih menadžera iz stotinu zemalja sveta. Studiju pod nazivom Predviđanje 2020. organizovao je ugledni britanski poslovni časopis „Ekonomist“.
Oduvek sam verovala ljudima koji iza sebe imaju rezultat. Čovek koji je sa vaterpolo reprezentacijom dostigao najveće moguće domete u sportu, i koji se u životnoj borbi za dobar rezultat jedini iz naše sredine našao u grupi odabranih po kriterijumima „Ekonomista“, svakako zaslužuje pažnju.
Za uvod dovoljno.
Analizirajmo sada Vranešovu izjavu. Šta će konkretno, odnosno pojedinačno značiti za građanina Srbije da nas Evropska unija primi u svoje članstvo tek 2020. godine. Za dete koje ove godine polazi u prvi razred osnovne škole to znači da će skoro cele svoje školovanje u trajanju 16 godina (osnovna 8, srednja škola 4, i fakultet 4 godine) provesti u atmosferi iščekivanja nečeg za šta još nismo, po mišljenju pojedinih, sposobni. Ne preti li, realno, tom naraštaju frustracija, koja će biti po zemlju pogubna posle 2020. godine, jer će ta generacija tada biti nosilac razvoja.
Drugi primer su mladi, fakultetski obrazovni ljudi, koji su redovno završili školovanje i koji sad imaju 24 godine. U narednih 14 godina, koliko nas deli, prema mišljenju 1656 vodećih svetskih menadžera, do ulaska u Evropsku uniju, ova generacija u naponu stvaralačke snage biće neiskorišćena. Šta će to značiti po njih same nije teško pretpostaviti. Oni će u vreme našeg projektovanog ulaska u EU imati već 38 godina. Ozbiljno treba da se zapitate da li smo dovoljno bogati da za druge školujemo stručnjake, jer je prirodno da će u navedenim uslovima većina kvalitetnih napustiti zemlju (ekonomska migracija).
Broj stanovnika Srbije obuhvaćenih sa ova dva primera činiće za dve decenije trećinu radno sposobnog stanovništva. To vreme će proleteti veoma brzo; pa zar 1986. nije bila „juče“.
Postavlja se sada ključno pitanje: da li uvažiti predviđanja vodećih svetskih menadžera da će Srbija tek 2020. godine biti primljena u Evropsku uniju ili verovati određenim političarima koji nas uveravaju da prijem „samo što nije“ i da za to treba da damo „samo određene ustupke“? Međutim, priča ovih političara traje već 6 godina. Naravno, oni su potpomognuti izjavama pojedinih političkih analitičara koje su naručene od određenih finansijskih lobija. Sve je više vidljivo da su trenutni interesi određenih grupacija (nrp. uvozni lobi) iznad opšteg državnog dugoročnog interesa. Nije li nas život naučio da trenutna zadovoljstva i koristi obavezno proizvode dugoročne posledice.
Kako prevazići ovu situaciju, odnosno kako sačuvati zdrave generacije koje će za dve decenije biti okosnica razvoja države?
S jedne strane, treba prihvatiti činjenicu da se proces globalizacije ne može zaustaviti, ali i da će njen dalji tok biti kontrolisan. To znači da će i pristupanje određenim regionalnim integracionim procesima biti rezultat dugih pregovora. Namerno koristimo termin pregovori jer je on zastupljen i u sadašnjoj zvaničnoj korespodenciji Srbije i Evropske unije.
S druge strane, treba znati da termin pregovori podrazumeva da obe strane imaju svoje uslove za pristupanje. Naši uslovi treba da budu u direktnoj funkciji očuvanja dve navedene generacije, koje će po ulasku Srbije u Evropsku uniju moći uspešno voditi državu. To znači i da se svi uslovi Evropske unije moraju već sada znati, da ih građani javno prihvate i da ih planski ostvaruju, i da u narednom periodu Evropska unija ne postavlja dodatne uslove.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Jovanović i Vučić za razliku od Grbovića i Đilasa ne priznaju presude Haškog tribunala. Međutim, PSG i SNS će se ogledati na beogradskim izborima gde neće biti SSP-a i NDSS-a. Odnos prema Rezoluciji o Srebrenici daleko je od najvećeg problema opozicije u Srbije, ali je prilično ilustrativan
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!