AleksandraGlovacki: Ružni; režija PredragŠtrbac; igraju GoranJevtić, JovanaMiškovićiVladimirAleksić; Malo pozorište "Duško Radović" i Belef-centar
NETRPELJIVOST PREMA RAZLIČITOSTIMA: Ružni
„Bilo jednom… Šta je to bilo jednom?“ Već ovom prvom rečenicom svog komada Ružni, autorka Aleksandra Glovacki razgrađuje klasičnu naraciju bajke i otvara dilemu da li njen junak može da se izbori za svoju priču, da li može da je, u ovom našem nesrećnom svetu, ispriča bez straha i stida. U nastavku komada, ređaju se manje ili više povezane epizode u kojima se, uz najslobodnije asocijacije na bajku Ružnopače, otkrivaju uzroci te početne frustracije: u pitanju je, naravno, netrpeljivost prema različitostima. Glavni junak drame se preobražava iz scene u scenu (ili se to, možda, zove odrastanje?), ali je u svakoj različit, drugačiji i neprihvaćen: dečak koji neće da se druži s drugom decom, tinejdžer koji se buni i ne želi da se dopada drugima, mladić koji čezne da postane baletski igrač, umetnik koga mobilišu u vojsku, itd. Kao njegovo neprijateljsko okruženje, javljaju se različite grupacije: roditelji, vojnici, homofobi, navijači, profesorke baleta…
Drama ima krajnje otvorenu strukturu – od čega, uzgred, stilski odudaraju neki docirani i visokoparni iskazi („ukidao je inerciju po kojoj sistem funkcioniše“, „hodajuće tvrđave samozadovoljstva“) – što od nje, zapravo, čini predložak za scensku igru. Glumci Goran Jevtić, Jovana Mišković i Vladimir Aleksić, koristili su ovaj tekst, a u saradnji s rediteljem Predragom Štrpcem, kao polazište za improvizacije, pa su dodavali građu iz sopstvenih života i slobodno razmaštavali scenske situacije. Reditelj i njegov scenograf Vesna Štrbac, organizovali su scensku igru – a reč „igra“ je, za ovakav pozorišni jezik, zaista najprimerenija – po principu minimalizma i multifunkcionalnosti. Scene i njihovi odogovarajući prostori, oblikovani su pomoću samo nekoliko stolica i stolova: oni su bili zakloni u vojnom egzerciru, podijum za ples, (metaforički) kavez kojim majka ograđuje dete od spoljnog sveta, itd.
Najzastupljeniji vid improvizacije bio je prekidscenskeiluzije, odnosno privatno ophođenje glumaca, i to kako između njih samih (zanatske rasprave oko predstave) tako i s publikom. Komunikacija s publikom je danas, najčešće, prevaziđen, opsenarski i jeftin trik pozorišta koje želi da bude moderno. Međutim, i pored koncepcijskih rezervi prema ovom rešenju, mora se priznati da, u konkretnoj predstavi, komunikacija s publikom vrši funkciju i može da ima smisla, jer njena izrazita žestina i provokativnost dovodi gledaoce u položaj ružnogpačeta, tera ih da iskuse na vlastitoj koži kako izgleda kada si obeležen, prozvan, izložen i ismejan.
Ali, nisu samo gledaoci dovedeni u neprijatnu situaciju izloženosti. Glumci su bili još suroviji prema sebi samima, jer su u tekst komada unosili vlastita iskustva različitosti, izopštenosti i ugroženosti, te ih na najdirektniji način saopštavali publici. Te njihova lična iskustva kretala su se u rasponu od, humorom ublažene priče o različitosti crvenokosog deteta (Vladimir Aleksić), preko uzbudljive i poštovanja vredne ispovesti o problemima s policijom zbog drugačijih odevnih i životnih stilova (Goran Jevtić), do takođe uzbudljivih žalbi na sramne prepreke na koje mlada glumica nailazi u svom poslu (Jovana Mišković). Ova poslednja ispovest se posebno istakla, jer su lične žalbe na glumački život duhovito povezane sa samom tom profesijom: umetnute su u delove tekstova iz različitih tragedija (Antigona, Hamlet, itd). Duhovitost tog kompiliranog monologa izazivala je smeh, ali je zato tragički stil igre, povezan s pričom o sudbini mlade glumice, istovremeno izazivao uzbuđenje, što je još jednom potvrdilo utisak da od Jovane Mišković mogu da se očekuju najviši umetnički rezultati.
I šta da se kaže na kraju? Predstava Ružni, rađena u koprodukciji Malog pozorišta „Duško Radović“ i Belef-centra, ima nekih problema. Da tekst ima veće ambicije, moglo bi da se debatuje o psihološkoj ili sociološkoj razvijenosti problema ugroženosti usled različitosti; privatna komunikacija među glumcima deluju infantilno i passé; može da se raspravlja o elaboriranosti strukture cele predstave i razgovetnosti nekih njenih scenskih znakova; ima momenata komičarske samodopadljivosti… Ipak, te se primedbe povlače pred izrazitom energijom glumačke igre, pred činjenicom da nam ova predstava snažno predočava, na emocionalnom i energetskom planu, iskustvoizopštenosti, da uspeva da nas, putem pozorišnog uzbuđenja a ne knjiške kontemplacije, uzdrma, pokrene i natera na razmišljanje o sudbini različitih. Kao takva, ona se izdvaja kao najznačajnije ostvarenje u dosadašnjem delu Belefa… A, različitost je ružna samo za ružne; one ružne iznutra.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Mi takođe živimo u neherojskom dobu i vrlo dobro znamo da je herojski čin stvar lične odluke i da će pojedinac platiti punu cenu svog nepristajanja. Zato je baš danas pravo vreme da se igra drama o Siranu de Beržeraku – drama o herojskoj individualnoj pobuni u neherojskom vremenu i ceni takve pobune koju plaća pojedinac. Osim toga, u ovo vreme kada uglavnom gledamo predstave sa nekoliko glumaca i skromnim dekorom, Sirano je veliki pozorišni izazov, veliki u svakom smislu te reči
Endru Hejg je ostao imun na tako jake izazove i već spremna zicer-rešenja, jer manipulacije ovde ima taman onoliko koliko to zakoni pripovedanja iziskuju. Tretman kvir identiteta je primer poštenog i odmerenog pristupa, dostojanstvenog i u pravcu procenitelja i u pravcu procenjenog
Nije sasvim jasno koja je funkcija umetnosti, samim tim i opere u zaraćenom, zagađenom i zavađenom svetu danas. Da li je umetnost zabava, ritual, aktivizam, obrazovna ustanova? Šta je dobijeno time što se o suđenju naftnoj kompaniji peva?
Upravo je zatvoren Stari grad u Užicu zbog gradnje suvenirnice, jednog od projekata koji će biti realizovani i Užicu tokom godine u kojoj ima titulu prestonice kulture Srbije, a koja je počela sumnjom u zakonitosti javnih nabavki
Četvrt veka od bombardovanja, niko ništa nije naučio. U Srbiji smo rešili da jedni drugima pričamo poluistine i svoje žrtve koristimo kao adute u produženom obračunu za „našu stvar“
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.