U nizu predstava 12. Infanta brojnije su one koje, utisak je, nisu na dovoljno promišljen i uspešan način odgovorile zahtev(a)nom umetničko-kritičkom angažmanu, ali bilo je i nekoliko onih koje su se istakle
Pisma iz zemlje šatora
Na 12. internacionalnom festivalu alternativnog i novog teatra (Infant) u Novom Sadu, u organizaciji Kulturnog centra grada, održanom od 24. juna do 1. jula, pretresale su se „anti-izam“ teme, uzburkane sve širim i jačim talasanjem jedne, globalističke politike/ekonomije/religije koja, možda i paradoksalno, planetu čini sve skučenijim prostorom. Mada je preplitanja, komunikacije, dominacije kultura bilo koliko i raznovrsnog, raznobojnog, jednog te istog čoveka, teško je ne reagovati na današnju megalomansku intenciju unijaćenja. Pogotovo ako se živi na tlu gde su formul(ari)e stalno pred nosom, ili istočnije, na tlu koje „interes za jedinstvo razlika“ bukvalno otvara pod nogama i rascepljuje u ponore.
Možda se zato Maja Pelević, selektorka ovogodišnjeg Infanta, koncentrisala na naličje svetskih postignuća u rumen XXI veka, i dovela „društveno angažovane plesove, predstave i performanse“, naravno, ne da bi se bilo šta promenilo, nego da se glasno ukaže na ono što tišti „savremenog čoveka… koji se sve više gubi u mreži koju je sam stvorio“. Program festivala, sastavljen od najavnog, Inf(ant)fuzija (niz performansa), likovnog i scensko-izvođačkog (radionice i predstave) dela, tematski je skoro u potpunosti odgovorio osnovnoj (antiglobalizam, antineoliberalni kapitalizam) i proširenoj (identitet, rodne razlike, društvo-pojedinac) konceptualnoj premisi selektorke. Učinak predstavljenog je već nešto o čemu može da se priča.
ALTERNATIVNOINOVO: Ako ostavimo po strani likovni (Andrej Tišma, Danijel Babić, Vladislav Šćepanović, Arno Boman i Art cirkus), i ostale prateće programe, i skoncentrišemo se na okosnicu Infanta, ono što je i ove godine karakterisalo plan forme, pozorišnog jezika, vidljivo je da teatar pod otvorenim nebom alternativnog (i novog), ma koliko nevolja imali s upotrebom takve terminologije i razgraničenja, od tradicionalnog ne odstupa mnogo, iako je njihova publika skoro strogo podeljena. Zajednički imenitelj alternativnog (i novog) teatra moglo bi biti to da su produkcije skromnije, ogoljenije (retka upotreba scenografije, mali glumački „ansambli“, skromna scenska rekvizita), ali su zato mnogo više u igri pojedinačni aspekti predstava – muzika, pokret, likovnost, neposrednost, angažovanost, komunikativnost… Takođe, podložak u vidu drame se bitno manje koristi, svi su bliže tome da „igraju sebe“, mada je selektorka Maja Pelević pružila šansu i savremenom tekstu, kao i na Infantu često zapostavljenoj domaćoj produkciji.
U nizu predstava 12. Infanta – Jezikzidova izvodi Forum za novi ples SNP-a (Srbija), LaLa
3: Cocomotel Viktorija (Belgija) i Brabant (Holandija), Tarantulinobed Cantieri Teatrali Teatrali Koreja (Italija), Gameplay Beogradsko dramsko pozorište (Srbija), predstavu Nemogućaintegracija Tatjana Ostojić (Srbija/ Nemačka), Dobrojutro, gospodineZeko Malo pozorište „Duško Radović“ (Srbija), Egomanija EXIT teatar (Hrvatska), Jesen… ilikakoizgledam Pozorište šešira (Srbija) i P–i–s–m–a—i–z—z–e–m–lj–e—š–a–t–o–r–a – vraćenapošiljaocu Festival plesa Monpelje (2006, Francuska) i teatar u Falcbauu Ludvigshafen (Nemačka) – brojnije su one koje, utisak je, nisu na dovoljno promišljen i uspešan način odgovorile zahtev(a)nom umetničko-kritičkom angažmanu, ali bilo je nekoliko i onih koje su se istakle.
PREDSTAVA: Jezikzidova je predstava trupe Club Guy & Roni, koju su Gaj Vajcman (autor) i Eva Pušendorf (asistentkinja) nakon Holandije kreirali i u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, radeći s Forumom za novi ples. Reč je koreografskoj partituri za sedam plesačica i perkusionistu, protkanoj dramskim i otvoreno narativnim „digresijama“ na temu žene, njenih uloga i problema u savremenom društvu. Fantastična predanost Foruma za novi ples da izađe iz okvira tradicionalnog i dâ maksimum u prilici koja se ukazala (Gaj Vajcman je trenutno jedan od vodećih evropskih koreografa), rezultirao je kvalitetnom i uzbudljivom predstavom duhovito i zabavno oneobičenog karaktera (mimo rodnih studija, opštih mesta konfuzno-zbunjujućeg teorijskog prosedea) i visokog energetskog naboja. Da je Jezikzidova prava stvar, i za sredinu u kojoj jedva da ima savremenih plesača (o koreografima i produkcijama da ne govorimo) veliki uspeh, posvedočio je i poziv na prestižni Beogradski internacionalni teatarski festival (Bitef).
Višemedijalni solo performans Nemogućaintegracija Tatjane Ostojić, minimalističkim scenskim predstavljanjem vlastitog istraživačkog rada o pitanjima granica, kontrole, bezbednosti, na pravi način je pokazao koliko je protivrečnosti u novom zakonodavstvu Evropske unije, odnosno pravu uopšte. Pokazaće se, baš koliko u umetničkom angažmanu, koji na veoma specifičan način, teško je uvek reći subverzivan, i koristi i kritikuje savremene društvene tekovine.
Egomanija Nataše Lušetić i Damira Klemenića (EXIT teatar, Hrvatska) najuspeliji je primer na 12. infantu često viđene TV šou izvođačke forme. Konkretnije, neposrednog, (inter)aktivnog, lako prepoznatljivog, dobro savladanog i veoma usvojivog dejstva, koji u ovom slučaju parodira na korporacijsku politiku seminarskog duvanja u jedra egocentrizmu, čiji se „uspeh“ zasniva na najbalnalnijim spoljnjim manifestacijama moći, uspeha, sreće i zadovoljstva. Ono što EXIT u Egomaniji radi deluje kao šala, zafrkancija, ali njihova igra je opominjuća živo preslikana istina, odnosno verna slika kako se „ljudski zbrčk“ za čas posla upeca na rast, projekcije zarade i dobitka kao boljitka. Kad zagrize udicu, dotuče se splitscreenom, lookom, engagementom, brainstormingom, afterhourom… posle čega problem porodice, bližnjih, gladi, ratova, postaje odlična poslovna prilika, i pored opasnosti da se styling pretvori u pravu ljigu.
Pun pogodak ovogodišnjeg Infanta bila je predstava P–i–s–m–a—i–z—z–e–m–lj–e—š–a–t–o–r–a – vraćenapošiljaocu u režiji i scenografiji Helene Valdman, a u kojoj praktično sve zasluge pripadaju igri sedam devojaka iranskog porekla. Scenskim novumom (vanredno magičan ples šatora), simboličkim planom (šator kao nomadstvo, burka ili nepripadnost–svet za sebe), emotivnim nabojem (tragična sudbine nežnosti, lepote, ljubavi), aktuelnošću (Iran je po svemu sudeći sledeća stanica demokratskih pohoda Zapada), angažmanom (protiv svake varijante „može biti samo jedan“ politike), fantastičnim orijentalno nadahnutim vokalno-muzičkim delom, P–i–s–m–a—i–z—z–e–m–lj–e—š–a–t–o–r–a – vraćenapošiljaocu prosto „bole“ kad se gledaju, tetovirajući nova pokoljenja Indijanaca i Mohikanaca duboko, duboko, ispod kože…
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Bijonse nas na albumu “Cowboy Carter” vodi kroz kompleksnu istoriju odnosa crne i bele Amerike, dajući nam do znanja kako su mnoge naoko tradicionalno “bele” stvari imale zapravo svoje tamnopute pionire, heroje i publiku. Ovo je velika ploča, bez ikakve sumnje
Svečano otvaranje Bijenala je u subotu, Srpskog štanda je sutra, a izložba „Exposition Coloniale“ Aleksandra Denića kojom se predstavljamo na ovoj najstarijoj svetskoj izložbi umetnosti, već je na listi izložbi koje se moraju videti
Komisija za nabavku muzejskih predmeta Narodnog muzeja procenila je da Venecija ne bi sistemski upotpunila stalnu postavku ove ustanove. Prema dostupnim informacijama, ova slike Nadežde Petrović je procenjena na oko 150.000 evra
“Vođen polaznom tačkom da pisac treba pričati ono što poznaje, krenuo sam od porodične odluke da srušimo kuću u Trebinju koja je nekada bila dom i na tom mjestu sagradimo novi objekat. To je bila srž priče na samom početku, ali sam brzo shvatio da je potrebno opisati i objasniti čega je bila srž, kakvog života, grada, vremena, i naročito šta se desilo, mislim prije svega na rat. I ovo ovdje sada nabrojano tek sada mogu tako racionalno poredati i imenovati, dok je u samom procesu pisanja knjige više bilo stvar osjećaja na koji sam se naslanjao”
U žiži su otpušteni, odbačeni, izigrani i na sam rub egzistencije ali i zdravog razuma proterani radnici u privatizaciji i sumnjivom požaru uništene fabrike u neimenovanom srpskom gradiću, radnici koji se u svom (nekim čudom još uvek borbenom) očaju čak okreću i onostranom u pokušaju da ponovo stignu do tačke kakvog-takvog temelja za najbazičnije preživljavanje
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!