Vrhovni sud – slučaj Stambolić i Budva >

Pravda za Miloševićevo zločinačko udruženje

Vrhovni sud Srbije svojom presudom objavljenom 28. juna potvrdio je da su Milorad Ulemek Legija i petorica pripadnika JSO-a uz pomagača Radomira Markovića, bivšeg načelnika RDB-a MUP-a Srbije, zahvaljujući neprijavljivanju zločina Milorada Bracanovića, po nalogu Slobodana Miloševića, tadašnjeg predsednika SRJ, ubili bivšeg predsednika Srbije Ivana Stambolića i pokušali u Budvi da ubiju tadašnjeg predsednika SPO-a Vuka Draškovića

Vrhovni sud Srbije, u vijeću petoro sudija, tek je u pogledu kazni koje je osuđenima odredilo vijeće Posebnog odeljenja Okružnog suda za borbu protiv organizovanog kriminala imao primjedbi, pa je nekima od njih preinačio visinu prvostepeno "dodijeljene" jedinstvene kazne. Miloradu Ulemeku Legiji i pripadniku JSO-a Branku Berčeku tako je potvrđena maksimalna kazna od 40 godina zatvora, dok je Leonidu Milivojeviću prvostepenu kaznu od 15, Vrhovni sud preinačio na 30 godina zatvora. Dušanu Maričiću, prvotno osuđenom na maksimalnih 40 godina, kazna je smanjena na 30, Nenadu Bujoševiću s 40 na 35, dok je Nenadu Iliću potvrđena kazna od 15 godina zatvora.

Kazna od 15 godina zatvora, zbog pomoći počiniocima krivičnog djela, potvrđena je Radomiru Markoviću, dok je bivšem zamjeniku načelnika Bezbednosno-informativne agencije (BIA) Miloradu Bracanoviću, u vrijeme zločina oficira bezbednosti JSO-a, prvostepena kazna od četiri godine preinačena na dvije godine zatvora.

Osim toga, Vrhovni sud je potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kojem se osuđenim pripadnicima JSO-a nalaže da vrate protupravnu imovinsku korist koju su kao nagradu za izvršene zločine dobili od prvoosuđenog Ulemeka, pa tako Berček i Milivojević moraju vratiti dinarsku protuvrijednost od 30.000 njemačkih maraka, a Maričić i Bujošević 20.000 maraka, te Ilić deset hiljada maraka, sve preračunato u odgovarajuće iznose eura, a u dinarskoj protuvrijednosti po zvaničnom kursu NBS-a na dan isplate, u korist budžeta Republike Srbije.

Nakon što je presuda Vrhovnog suda objavljena, odmah su se javili ljubitelji lika i djela osuđenih, s primjedbom da presuda još nije pravomoćna; izjavio je to čak i portparol DSS-a Andreja Mladenović, prebacujući predsjedniku Srbije što se usuđuje komentirati "nepravomoćnu presudu". Stvar je, međutim, drugačija: presuda Vrhovnog suda pravomoćna je za sve osim za osuđene na 40 godina zatvora, dakle Ulemeka i Berčeka, koji imaju pravo na trostepeno suđenje (još jednu žalbu novom petočlanom vijeću Vrhovnog suda Srbije), s obzirom na to da je maksimalna zatvorska kazna od 40 godina zamijenila ukinutu najtežu kaznu – smrtnu.

NALOGODAVAC MILOŠEVIĆ: Drugi su – ljubitelji lika i djela pokojnog Slobodana Miloševića – iz činjenice da je postupak protiv Slobodana Miloševića (kao i generala Nebojše Pavkovića) bio izdvojen iz očitog razloga, njihovog "opravdanog odsustva" zbog optužnica za ratne zločine u Haškom tribunalu koji ima prioritet pred domaćim pravosuđem, zaključili da je Milošević u slučaju Stambolića i Draškovića umro kao nevina beba. I da se, valjda kao i Ante Pavelić gore iznad nas igra s nevinom dječicom... Ništa nije manje krivo zaključivanje od toga, politički i pravnički: "Žalbama branilaca optuženih Ulemeka, Berčeka, Markovića i Bujoševića osporava se utvrđeno činjenično stanje u odnosu na politički motiv izvršenja krivičnih dela na štetu oštećenih Ivana Stambolića i Vuka Draškovića, tvrdnjom da isti nisu bili politički protivnici Slobodana Miloševića, a da je sud odbijanjem da obavi veštačenje putem eksperata i političkih analitičara propustio da u pogledu te činjenice pravilno utvrdi činjenično stanje", kaže u presudi Vrhovni sud Srbije i konstatira da "suprotno iznetim žalbenim navodima prvostepeni sud je pravilno utvrdio i na strani 165 obrazloženja (nota bene, prvostepena presuda broji 176 stranica) dao razloge koje prihvata i Vrhovni sud, da je Slobodan Milošević izdao nalog za ubistvo oštećenih kao političkih protivnika."

Sudac Albijanić, na spomenutoj 165. stranici prvostepene presude, obrazlaže da iz obrana optuženih u pretkrivičnom i prethodnom postupku pred istražnim sucem, kao i iz iskaza svjedoka "jasno proizlazi da su optuženi bili upoznati da se krivična dela na štetu oštećenih Stambolića i Draškovića čine zbog toga što su oštećeni politički protivnici optuženog Milošević Slobodana" (Milošević je tad još bio u Sheveningenu i kao živ tretiran je kao optuženi za ta dva zločina). Svjedok saradnik Nenad Šare je potvrdio da je s ostalim pripadnicima JSO-a, danas osuđenima, pričao o tome da je Stambolić predsjednički kandidat i da se njegova likvidacija treba obaviti "do određenog datuma, koji su oni povezali s održavanjem predsedničkih izbora u septembru 2000. godine", kao i da im je "likvidacija Stambolića predstavljena kao posao od značaja za državu". I Radomir Marković je govorio o tome u svojoj obrani, pa je istakao "da se seća da mu je opt. Milošević Slobodan, kad je nasamo razgovarao sa njim, više puta govorio da je opozicija u Srbiji obična banda koju treba likvidirati, da sve pripadnike opozicije prisutne na nekom mitingu treba ‘dići’ u vazduh eksplozivom, da mu je prilikom jednog od tih razgovora rekao da ošt. Stambolić Ivana treba ‘ukloniti’ s obzirom na to da je direktna opasnost za našu zemlju i pitao ga da li ima nekoga za to". Milošević je, blagoglagoljio je Marković, tražio i da "ako mu se obrati" Ulemek za pomoć, da mu je pruži, nakon čega je ovaj zaista nakon nekoliko dana došao "i ‘mrtav hladan’ rekao da je dobio zadatak od opt. Miloševića da likvidira ošt. Stambolića, da je to državni zadatak od velikog značaja za zemlju, jer teške posledice mogu da nastupe u slučaju daljeg tolerisanja angažovanja i delovanja oštećenog". Slični su razgovori vođeni i povodom priprema za atentat na Draškovića u Budvi 15. juna 2000. godine, kad je Milošević Markoviću rekao "da će da sredi sa opt. Ulemek Miloradom da uradi u Budvi ono što je prethodno zabrljao"; "brljotina" se, ako ima itko neupućen, dogodila na Ibarskoj magistrali 3. oktobra 1999.

PRAVOSNAŽNA PRESUDA NA 40 GODINA ZATVORA: Milorad Ulemek Legija

"SPORNI ISKAZI": Opširno obrazloženje tog "zločina iz niskih pobuda" iz prvostepene presude na još jednom mjestu potvrđuje i Vrhovni sud, koji pobija žalbene tvrdnje Radomira Markovića da bez njegovih "spornih iskaza" iz pretkrivičnog postupka sud ne bi imao niti jedan dokaz protiv Slobodana Miloševića. "Uloga Slobodana Miloševića kao nalogodavca za izvršenje predmetnih krivičnih dela, osim iz iskaza osumnjičenog Markovića proizilazi i iz odbrane osumnjičenog Ilića, koji tvrdi da mu je optuženi Milorad Ulemek rekao da ih predsednik Sloba časti helikopterom, iskaza svedoka saradnika Šare Nenada da mu je optuženi Ulemek rekao da požure sa izvršenjem krivičnog dela na štetu oštećenog Ivana Stambolića, jer ga pritiskaju ovi sa vrha, na osnovu čega je zaključio da to mogu biti samo Slobodan Milošević i Radomir Marković, iskaza osumnjičenog Bracanovića da mu je Ulemek rekao da je od ‘šefa’ dobio nalog da likvidira oštećenog Ivana Stambolića, a šefovi su mu, kako to sam optuženi Marković tvrdi, bili Slobodan Milošević i on, kada navodi da je Ulemek imao direktan kontakt sa Slobodanom Miloševićem, jer je JSO tada obezbeđivao Slobodana Miloševića, zbog čega je mogao da dobije zadatak direktno od Slobodana Miloševića, odbrane osumnjičenih i okrivljenih Duška Maričića i Leonida Milivojevića da iza izvršenja ovih zadataka stoji Državna bezbednost", navodi Vrhovni sud Srbije, redajući dalje dokaze i za atentat na Draškovića u Budvi, iskaz svjedoka Milana Zeca da mu je "general Pavković zaista tražio logistiku za izvršenje ‘zadatka’ od strane pripadnika Državne bezbednosti Republike Srbije na teritoriji Crne Gore", te drugih svjedoka "koji iskazi kada se dovedu u međusobnu vezu potvrđuju navode osumnjičenog Markovića da je nalogodavac izvršenja ovih krivičnih dela bio baš Slobodan Milošević, a kako je to pravilno našao prvostepeni sud".

MILOŠEVIĆEVE ŽRTVE: Ivan Stambolić je, kako je to ustanovljeno presudom prvostepenog suda i Vrhovnog suda Srbije, po nalogu Slobodana Miloševića, 25. augusta 2000. godine otet u blizini svoje kuće na Košutnjaku, bijelim kombijem odvezen na Frušku goru, gdje ga je s dva metka u potiljačni dio glave ubio osuđeni Berček, iz pištolja "Pjetro Bereta" kalibra 22 LR (5,6 mm), te su ga tamo i zakopali, leš zalili živim krečom. Nađen je tek u vrijeme Sablje, 27. marta 2003. godine.

Posmrtni ostaci nađeni su zahvaljujući svjedoku saradniku Nenadu Šareu, koji je pokazao mjesto gdje je Stambolić ubijen. Prvostepeni sud saslušao je stalnog sudskog vještaka dr Branka Mandića, na okolnost pretrpljenog straha Stambolićevog u vrijeme otmice i ubojstva: "Sud je nesumnjivo utvrdio da je kod oštećenog kritičnom prilikom, dakle u trenutku kad biva otet, došlo do naglog porasta afektivne napetosti, čiji je osnovni psihološki sadržaj afekt straha visokog intenziteta, jer se oštećeni našao u situaciji kada nije bio u mogućnosti da preduzme bilo kakve adekvatne motorne radnje da bi zaštitio svoj telesni integritet i vitalnu egzistenciju. Ovaj strah traje od momenta otmice do trenutka kada je lišen života, pri čemu je strah bio realan i visokog intenziteta, a kulminirao je u trenutku kada je oštećenom, sada pok. Stambolić Ivanu naređeno da klekne", navodi se u prvostepenoj presudi, te zaključuje da je "strah normalna reakcija, koja se javlja kod svake osobe kada je vitalna egzistencija ugrožena, a kod Stambolića je bio realan strah, koji je s obzirom na tok događaja imao svoj rast intenziteta, a kulminirao je neposredno pred gubitak života."

Stambolić je otet ujutro ispred svoje kuće, ubačen prisilno – prijetnjom pištoljem – u kombi, pod izlikom da ide na informativni razgovor. U kombiju su mu na ruke stavljene lisice, noge su mu omotane širokom ljepljivom trakom, jednako kao i usta i oči novinama koje su potom obavijene ljepljivom trakom. U kombiju je, kad su stigli na odabrano mjesto egzekucije, tako svezan i nemoćan čekao da počinioci iskopaju raku – tek poslije toga je izvučen i doveden do nje, bio prisiljen da klekne, te i da sluša pripreme za vlastitu egzekuciju. Pritom, nije mogao ništa reći: "samo je nešto mumljao", izjavio je jedan od optuženih pred sudom godinama kasnije.

OSUĐENI NA MORU: Prvooptuženi Ulemek se branio da nije mogao učestvovati u likvidaciji Stambolića, jer nije čak bio niti u zemlji – s porodicom je otišao na ljetovanje, te je prvi puta svoju novorođenu kćer vodio na more. Prema presudi, dok je svoje novorođenče brčkao na nekoj plaži, logistika koju je ostavio, funkcionirala je besprijekorno: njegovi podređeni već su tjednima pratili kretanje žrtve, Radomir Marković je osigurao – a Ulemek dostavio izvršiocima zločina – papir sa Stambolićevom slikom i podacima, vozni park je bio spreman. Taj papir sa Stambolićevim podacima, po izričitom naređenju Legijinom, morao je biti vraćen Radomiru Markoviću – "da ga vrati u arhivu, ili ne znam", kaže svjedok saradnik, ili – što ne mijenja stvari – da se uništi kao kompromitirajući dokaz o umiješanosti u zločin, kako se navodi u presudi Vrhovnog suda Srbije. Brižljivim planerima promakla je okolnost koja je jako naljutila – prema iskazima koji su se čuli u sudnici – Ulemeka, a tako uznemirila Radomira Markovića da mu je u Vili "Jelena" u Beogradu skoro ispala čaša iz ruke: na bijelom kombiju u vrijeme otmice ostale su prave, a ne ukradene ili krivotvorene tablice.

To je jedino što je izvođače i pomagače zločina uznemirilo u cijeloj toj stvari sa Stambolićem. Nakon Ulemekovog povratka s ljetovanja i uživanja u prvom pogledu potomka na plavo more, izvođači zločina u kovertama su dobili nagradu (one ranije spomenute njemačke marke), iako – kako su tvrdili – nisu očekivali novac, jer interes je bio "državni", te su o tom i takvim svojim "zadacima" bili obavezani na šutnju. Šutnju im je naložio Ulemek: "O izvršenju ‘zadatka’ moraju da ćute, jer će u suprotnom i sami biti likvidirani." Vrhovni sud zaključuje, analizirajući brojne dokaze o vezama Ulemeka i Markovića s izvođačima zločina, da se "obaveza bespogovornog izvršenja zadatka i čuvanja njegove tajnosti nije zasnivala na međusobnom poverenju učesnika ‘zadatka’, već na hijerarhiji i strahu jednih od drugih, a da su se informacije prenosile hijerarhijski i svako od njih je imao informaciju u skladu sa svojim položajem u JSO-u kao delu resora državne bezbednosti".

Ta se hijerarhija vidi i kod atentata na Vuka Draškovića u Budvi: Radomir Marković osigurao je lažne lične karte za Ulemekove ljude, koji su morali na važan zadatak: u početku su mislili da idu hapsiti visokog funkcionara JUL-a Nenada Đorđevića, tvrdili su. Kao državni zadatak ispostavilo se uklanjanje Draškovića. Nakon neuspjelog "zadatka" počinioci su se vratili vojnim helikopterom, kojega je – tvrdeći da je riječ o "tajnom zadatku" pripadnika Državne bezbednost Srbije, prevezao trojku neposrednih izvršilaca, Berčeka, Milivojevića i Ilića – osigurao Nebojša Pavković. Inače, u cijeloj se stvari oko atentata na Draškovića u Budvi javljaju i drugi poznati likovi, poput Mileta Lukovića Kuma i Miloša Simovića (optuženog za ubojstvo premijera Đinđića, još u bijegu), dok trojku neuspješnih izvršilaca na aerodromu Lađevci kod Kraljeva čekaju neizbježni Ulemek, ali i Dušan Spasojević, ubijeni šef Zemunskog klana.

PRAVOMOĆNA ISTINA: Presudom Vrhovnog suda Srbije imamo definitivnu istinu da je Slobodan Milošević naredio ubojstvo Ivana Stambolića, ma koliko se razni u 50 dana glavnog pretresa upinjali da dokažu čak i to da ljudski ostaci nađeni u krečnoj jami na Fruškoj gori nisu ostaci mučki ubijenog Ivana Stambolića. Tvrdili su to čak usprkos nauci, činjenici da je vjerojatnost da to jest on dvesta dvadeset jednu hiljadu milijardi puta veća nego mogućnost da ostaci pripadaju nekom drugom tko nije Ivan Stambolić. Definitivna istina je i to da je ista "ekipa" pripadnika državne vlasti, po nalogu Slobodana Miloševića, pokušala ispraviti "ono što su zabrljali" na Ibarskoj magistrali i ubiti Vuka Draškovića u Budvi.

Ostaje još samo mogućnost trećestepenog preispitivanja presude za Ulemeka i Berčeka, kad će Vrhovni sud još jednom, povodom eventualne žalbe, proći kroz dvije hiljade stranica transkripta suđenja, više od 200 stranica prvostepene i drugostepene presude, te žalbe dvojice osuđenih i njihovih advokata.

Prvostepenom sucu Dragoljubu Albijaniću, nakon što i trećestepeno vijeće Vrhovnog suda donese odluku, predstoji još jedno, osim sudijskog ponosa vlastitog i članova njegovog vijeća zato što je ustanovio istinu i što je njegova presuda potvrđena, da donese i odluku o sudskim troškovima. Naime, već izrečenom presudom optuženi su obavezani da plate i troškove krivičnog postupka, čiju će visinu sud utvrditi u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude – pod prijetnjom izvršenja. Tu će biti još jedna prilika za kuknjavu raznih "ljubitelja", s obzirom na to da osuđeni izvođači zločina uglavnom tvrde da imovine nemaju, jednako kao i organizator zločinačkog udruženja Milorad Ulemek Legija, koji je u svojim ličnim podacima naveo da "ne posjeduje nepokretnosti" i da se "izdržava od ušteđevine"!

Ovom je presudom, međutim, sigurno da se ovako teškim zločincima poput ovih, koji bi prije izmjena zakona sasvim sigurno dobili smrtnu kaznu, može izreći danas najteža kazna – 40 godina zatvora. "U vreme izvršenja dela bila je propisana smrtna kazna. Krivični zakon je smrtnu kaznu brisao u martu 2002. godine, ali je istog trenutka smrtnu kaznu zamenio kaznom od 40 godina zatvora. Predviđena kazna od 40 godina blaža je od smrtne", obrazložio je sudac Albijanić izričući prvostepenu presudu, a tu je mogućnost sad definitivno potvrdio i detaljno u presudi obrazložio svoj stav Vrhovni sud Srbije.

Osuđenima je, međutim, svojevrsnu utjehu u zasluženim dugim robijaškim godinama već ponudio u julu prošle godine nitko drugi do specijalni tužilac Mioljub Vitorović, u svojoj završnoj riječi: "Smrtna kazna je ukinuta. Ali, i kazna od 40 godina okrivljenima daje pravo na život. Ivanu Stamboliću je to pravo oduzeto."


 

Pod kopitom vlasti

Da počnemo od statistike, jer je u pravosuđu statistika uspešno vođenih predmeta veoma važno merilo kvaliteta rada: koliko krivičnih prijava postanu optužnice; koliko optužnica dođe do prvostepene presude; koliko prvostepenih presuda postanu i pravosnažne; koliko žalbi bude uspešno. Na primer: tokom 2004. godine Prvo opštinsko javno tužilaštvo u Beogradu podnelo je 300 žalbi na različite presude, a usvojeno je 40. U istom periodu Treće tužilaštvo podnelo je 60 žalbi, a usvojeno je 40. Koje tužilaštvo je uspešnije? Ono koje podnosi žalbe mehanički, iz principa, da bi imalo puku cifru kao učinak? Ili ono koje podnosi žalbe na osnovu promišljene stručne procene da ima šanse za uspeh? Obrnimo stvar: Prvo OJT imalo je te godine 260 odbijenih žalbi, a Treće samo 20. I ko je sada uspešniji? Usput: u "Instruktivnom pregledu opštinskih javnih tužilaštava" (uporedna analiza rada i prakse, radi pouke i budućeg rada; rukovodila je Zorica Popović, sada zamenica Republičkog tužioca i izvestilac u predmetu Gordane Čolić, nedavno suspendovane javne tužiteljke Trećeg opštinskog suda) iz decembra 2004, Treće tužilaštvo bilo je na drugom mestu po uspešnosti.

Gornji primer poučiće nas nečem sasvim drugom – koliko god statistika uspešnih predmeta inače bila važna. Uči nas jednostavnoj istini (koja ne važi samo za tužilačku organizaciju): uspešni su samo poslušni, a neposlušni će nastradati – ovako ili onako... Tako je u policiji i u BIA đavo odneo svakoga ko je bio uspešan u borbi protiv organizovanog kriminala; bez obzira na uspeh, meren na bilo koji razuman način. A ko je napredovao? Ljudi izbačeni zbog nerada i još goreg; Legijini najbolji prijatelji; najbolji prijatelji jednog sadašnjeg ministra; ljudi koji su pisali lažljive krivične prijave protiv svojih uspešnih kolega, jer niko drugi nije hteo; ljudi koji su se njuškali sa Zemunskim klanom i oružanu pobunu JSO-a proglašavali "patriotskim" dostignućem.

U tužilačkoj organizaciji (ali i u sudstvu) princip je sličan. Prvo smo za republičkog, a zatim i za beogradskog okružnog tužioca postavili ljude pred penzijom (ovoga trenutka oni bi već davno morali da budu u penziji – po sili zakona!); javni tužilac Okružnog suda u Beogradu Milovan Božović pritom nema baš neku biografiju: za njim se vuku suspenzije i krivične prijave, a i sin mu ima zanimljivu prošlost. Zanimljivo je da Visoki savet pravosuđa još nije uspeo da se dokopa njihovih personalnih dosijea, a Ministarstvo pravde i Vlada Republike Srbije prave se blesavi, jer to – očigledno – njih ne zanima. Ali zato ih je sve – a naročito ministra pravde Zorana Stojkovića – veoma zanimalo da šta i kako rade (bivši) specijalni tužilac Jovan Prijić, zamenik Mioljub Vitorović i još neki, a naročito šta radi Gordana Čolić, javna tužiteljka Trećeg opštinskog suda. To jest – i šta ne radi, iako joj je lepo rečeno da radi. Gordana Čolić, postavljena na to (u Beogradu veoma važno) mesto u februaru 2001. godine, poznata je od ranije kao ličnost od integriteta, hrabra i nepotkupljiva. Ta otresita i pametna žena odbila je u barem dva navrata da postupi protivzakonito, a po usmenim nalozima s vrha: prvi put u jednom slučaju koji ćemo ostaviti za kasnije, jer su pravne radnje u vezi s tim još u toku; drugi put u slučaju protivzakonitog hapšenja bivšeg ministra pravde Vladana Batića, koga je uredno pustila na slobodu i odbila da ga goni, pošto su optužbe bile besmislene, mada rečito sugerisane iz vrha izvršne vlasti.

E, tu dolazimo na početak: upravo zato je – protivzakonito i besmisleno – Gordana Čolić, javna tužiteljka Trećeg opštinskog suda, suspendovana i razrešena prošle nedelje – zato što nije slušala kad joj se lepo kaže da uradi ovo i da ne radi ono. Objašnjenje je nađeno upravo u praznini koju republički i okružni tužilac uporno odbijaju da popune već dve godine, jer ne donose kriterijume i pravilnike za tužilačku organizaciju. Do 1. aprila ove godine bio je rok da se odrede merila uspešnosti tužilaca u Srbiji; to je trebalo da napravi radna grupa čije je članove tužilačka organizacija na vreme imenovala; svoja dva predstavnika u radnoj grupi republički tužilac nije imenovao nikad. Po Zakonu o javnim tužilaštvima, tužilac se ne može ni razrešiti, ni suspendovati bez primene tih (još nepostojećih) merila. Tako se, eto, desilo da je Gordana Čolić suspendovana i razrešena protivzakonito; da je umesto nje postavljena osoba koja nema deponovan potpis i ne može da je zamenjuje, umesto zamenika koga je ona po zakonu postavila. Nastavak se očekuje.

Miloš Vasić

Slučaj tužioca

Ništa manje (pogotovo) stručna javnost nije zapanjena od samog zamjenika specijalnog tužioca za organizirani kriminal Mioljuba Vitorovića odlukom da mu od 1. jula ne bude produžen mandat, usprkos tome što je samo tri dana ranije, 28. juna, Vrhovni sud Srbije objavio da je potvrdio presudu za ubojstvo Ivana Stambolića i pokušaj atentata na Vuka Draškovića, slučaj u kojem je optužnicu zastupao upravo tužilac Vitorović.

"To je moja odluka", kaže u ponedjeljak za "Vreme" specijalni tužilac Slobodan Radovanović i dodaje da "ima pravo odlučivati o kadrovima u Specijalnom tužilaštvu", odlučno odbacujući kritike da u neprodužavanju mandata Vitoroviću ima političkog utjecaja, kao i tvrdnje dijela javnosti da je Socijalistička partija Srbije Vitorovićev odlazak tražila kako bi dala svoje parlamentarne glasove za izbor Ivane Dulić-Marković za vicepremijerku.

"U ovome se sada vidi značaj pitanja nezavisnosti pravosuđa. Ako ja treba sada da polažem javnosti račune, šta da kažem, gde je tu nezavisnost pravosuđa?", komentar je specijalnog tužioca Radovanovića, koji se nadovezuje na izjave koje je u njegovo ime već dao njegov portparol Tomo Zorić, da je Vitorović završio veliki slučaj zbog kojega je doveden (Stambolić), da više tako teških slučajeva nema u Specijalnom tužilaštvu, da se Vitorović vraća u Okružno tužilaštvo. "Neka se odmori koji mesec", kaže Radovanović.

Priča o neprodužavanju mandata tužiocu Vitoroviću bila je u pravosudnim krugovima poznata mnogo prije 1. jula: još i prije odluke Vrhovnog suda o presudi Miloradu Ulemeku Legiji i suoptuženima, spominjala se mogućnost da mu ne bude produžen mandat, ali se vjerovalo da će ta ideja pasti u vodu ako Vrhovni sud potvrdi prvostepenu presudu Specijalnog suda. Potvrđujuća presuda objavljena je u srijedu 28. juna, a već u petak 30. juna odluka o tome da Vitorović ipak ne ostaje u Specijalnom tužilaštvu proširila se po kuloarima. Portparol te institucije Tomo Zorić ipak je, još u subotu, na direktan upit novinara "Vremena" izjavio da se čudi kako su novinari upućeniji od njega i da – tako iznenađen upitom – ništa o tome ne zna. Kad je vijest objavljena i u Vijestima B92, uslijedila su saopćenja, koja su prošlih dana evoluirala: najprije da je Vitorović završio posao zbog kojega je došao u Specijalno tužilaštvo, zatim da nema više tako teških predmeta na kojima bi radio, pa da je to dobro za njegovu vlastitu sigurnost. Tek se u nekom petom saopćenju ustanovilo da ima i pravilo: u Specijalno tužilaštvo dođeš, odradiš posao-slučaj zbog kojega si došao i – gotovo, jedini je problem što je to "pravilo" ustanovljeno tek u slučaju Mioljuba Vitorovića ovih dana.

Laž je da tužilac Vitorović više nema posla u Specijalnom tužilaštvu: u ponedjeljak 3. jula u svojoj kancelariji je praznio ladice i sređivao čak četiri predmeta koja ostavlja svojim nasljednicima: tri slučaja trgovine ljudima i jednu istragu sa 19 optuženih. Valja pritom znati da je u jednom predmetu trgovine ljudima, u kojem je Vitorović zastupao optužnicu, već donesena pravomoćna presuda, kao i da je Vitorović stekao međunarodnu reputaciju u tom krivično-pravnom području, pa ga je i vijest o "šut-karti" iz Specijalnog tužilaštva zatekla u trenutku kad se, kao predavač, vraćao sa seminara održanog na tu temu na Zlatiboru tokom vikenda.

Formalno obaviješten o neproduženju mandata u ponedjeljak, Vitorović je kazao tek da je dobio "uvredljiva objašnjenja" o tome od specijalnog tužioca. Njegov portparol je ponovo dopunio objašnjenje, princip po kojemu nitko ne treba dugo ostati u Specijalnom tužilaštvu, odnosno "da treba što više kvalitetnih kadrova da prođe kroz taj posebni organ". Odbačena je i opravdana sumnja javnosti da je Vitorović kažnjen zbog toga što je u svojoj završnoj riječi u slučaju Stambolić–Budva kao organizatora zločina jasno odredio Slobodana Miloševića i njegov režim koji je "uspostavio više strukturnih nivoa: tzv. dvorske intelektualce, ekonomsku mafiju, tajnu i drugu policiju, vojsku, vladajuće partije, a sve to sa Slobodanom Miloševićem i njegovom suprugom Mirjanom Marković, kao centrom mreže i personifikacijom tog sistema". Specijalni tužilac Radovanović kaže za "Vreme": "Ja stojim iza te završne reči, to je bilo više nego zločin. Iza svega stojim i to niko ne može da dovede u sumnju. Osuda zločina i pojedinaca koji su zločine činili nema alternativu i to bih i ja rekao", ali njegov portparol Zorić osporava Vitorovićevu ulogu i kaže da se "vezivanjem tužioca za pojedine predmete stvara privid da su to predmeti pojedinaca; to nije istina, jer je većina predmeta rezultat niza pojedinaca".

Javnost valja podsjetiti da je Vitorović tužilac sasvim posebnoga kova, koji ni u kakav "niz pojedinaca" ne može stati. Ostat će zabilježeno da mu je šef zemunskog klana Dušan Spasojević 2001. godine prijetio ako ne pusti njegove kompanjone iz zatvora: Vitorović nije pristao, a Spasojević je kasnije pronosio glas o njemu kao "jedinoj budali koju ne možeš ni kupiti, ni zastrašiti".

Inače, odlazeći Vitorović dobio je već i adekvatnu zamjenu: stanovitog Jovicu Jovanovića, nekadašnjeg pomoćnika Miloševićevog ministra pravde Dragoljuba Jankovića, koji je od 2001. do 2006. iskustvo pekao u subotičkoj pošti. Nota bene, informaciju o njegovom dolasku u Specijalno tužilaštvo, koja je već mjesecima bila u opticaju, polovinom februara je objavilo "Vreme", jednako kao što je u narednom broju objavilo demanti na zahtjev Tome Zorića.

T. T.


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net