ZvonkoBogdan u Centru "Sava", Beograd, 12. maj 2006.
EJ, SALAŠI: Gospodin Bogdan
Ima dana kada ne znaš šta da radiš, a onda ima večeri kad ne znaš kud ćeš pre. Prošlog petka uveče pijanistkinja Branka Parlić iz Novoga Sada, specijalista za Satija, pokrenula je ovogodišnji RingRing izvodeći kompozicije F. Glasa; Damo Suzuki (ex-Can) ponovo navratio da performira (+ Tena Novak, Zagreb); a trećerazredna atrakcija Incognito već je oveštali izgovor onima koji svako malo viču Beogradjesvet. No događaj daleko najvećeg značaja, tamo gde rokeri samozaljubljeno tabanaju dižući prašinu, jeste koncert Zvonka Bogdana – jer on ima koncesiju, zlatne žile i podzemne vode.
Šoromšajke, aDunavomčeze samo u pesmi, inače se zna red. Posle trijumfa na EXIT-u 2004. (simbolični povratak na Tvrđavu!) Z. Bogdan može biti i u „spoljnom“ programu Ringa, naviknut na manje prostore i festivale, no možda je baš zato prekretnica njegov povratak u prestonicu na velika vrata. Mladoliki veteran kafana/restorana, čardi i klubova osvajao je optimističko-hedonistički Beograd 60-ih dok su i komunisti shvatili da od 7 sekretara SKOJ-a ima bar malo boljih 8 tamburaša s Petrovaradina, a rezidentni Zvonkovi nastupi u hotelu Union naredne decenije postali su jedinstvena estradna institucija. U trećem milenijumu nažalost nije pustio koren u obnovljenom Unionu (nikad od toga ChelseaHotel), ali ta apstinencija beogradske publike više nego ubedljivo prekinuta je u efektno rasprodatoj velikoj dvorani Centra „Sava“. Stajalo se i sedelo po prolazima i stepeništima pa je s onima koji su platili 800 – 1200 din. bilo i do 4000 oduševljenih ali tihih, usredsređenih posetilaca. Mnogi su delovali kao da retko dolaze u SC ili izlaze na koncerte, nemalo je njih stiglo iz daljine a g. Bogdan je već prvim rečima diskretno ocrtao bivšu Jugoslaviju.
No pre toga polučasovnu uvertiru razigralo je 18 sviraca, po pola u svakom od dva sastava stalno na bini. Protkani Romima i Mađarima, članovima Narodnog i Tamburaškog orkestra RTV-a Novi Sad, smesta su demonstrirali opsege dinamike i tempa u kojim će se kretati, kao i poloneze, mazurke, operete, čardaše i kolca koji se vekovima slivaju u panonski basen da prošaraju te divne romanse i bećarce. Bas-primaš Mile Nikolić predvodi tamburašku postavu s neprekinutom tradicijom koncert-majstora od Janike Balaža, a violinista Ignac Šen i njegova braća deveterac u kome je klarinet jedini nežičani instrument. To su zapravo osnove pratećih sastava s kojima je Bogdan snimio svoje veoma kvalitetne, takoreći povratničke (posle prelomnog boravka u SAD) albume Uspomenanavremekojesesigurnoponovitineće (2003, 2CD) i ovogodišnji Panonijaija, za kuću Vojvodina Music Branislava Krstića, vođe grupe Garavi sokak. Naslovljen po aktuelnom izdanju, ovaj koncert savršeno je poslužio i kao nenametljiva promocija novog nosača zvuka, skladne mešavine rumunskih, mađarskih i Zvonkovih pesama, ponekog ponovljenog bisera (npr. Jesenstižedunjomoja Ištvana Bogdana i Džej Džej Zmaja) i svežih kao Pesmazamaestra i Kadsemesecspremanaspavanje, koje odmah staju uz rame Bogdanovim visokim standardima sačuvanim na slabo opremljenim CD-kompilacijama Pesmekojevečnoostaju 1-3 (1997/98. PGP RTS).
U najboljem smislu reči gospon iz unutrašnjosti, umereni ali nikako dosadni bonvivan, salašarskim šmekom i za konje a ne konjske snage, uvek elegantan i ljubazan, Zvonko Bogdan kao poslednji naš iz Zlatnog doba Bežičnog i iz zaboravljene tradicije radijskih pevača, upravljao je program najpre paradnim korakom, kasom pa galopom do potpunog emotivnog rastura. Nigde ugazio u mnogima neizbežan starogradski i šlagerski kič, vazda varoški a ni slučajno palanački, naočiti džentlmen iz Bačke podsticao je dvopreg virtuoznih orkestara karakterističnim onomatopejama. Na temeljcima forme valcera i polki njegov somotasti, ponekad i lirski/svilen glas jedva da je odao godine (r. ’42) i početnu tremu, i opet su briljirale besprekorna tehnika, skokovita dikcija i arhaična ikavica. Repertoar je bez greške čudnovatom osmozom vlagu iz grudi prevlačio u oči, a kratka i pitka konferansa mogla je doći samo od hodajuće arhive, etnomuzikologa makar amatera ali nadahnutog ubeđenjem da su pesme najbolje što (nam; od nas) ostaje. Tek tako – između propevanih Petefija i Đ. Jakšića, hitova i evergrina, veličanja zapostavljenog muzičarstva i klanjanja kompozitorima i pesnicima – otkrije nam da je rumunsku Svakuženuvolimja R. Steina u Americi Les Pol proslavio kao JohnnyIsTheBoyForMe, da je tekst Kadsambiomlađanlovacja delo novosadskog boema Marka Nešića, a UtemSomboru zidara Blaška Markovića 1915. nestalog u ratu u Galiciji… S muzikom Ive Tijardovića Milov’osamgaraveiplave rano preminulog Ivana Kozarca otkriva da Vinkovci nisu tek slučajno ishodište Radeta Šerbedžije.
Skromnost tj. vaspitanje međutim sprečava Z. Bogdana da istakne sopstvene zasluge ne samo u restauraciji, uglazbljivanju, obradama i prepevima nego čak ni čisto autorske: on je (70-ih!) stvorio klasike, smesta doživljavane kao narodne Većodavnospremamsvogmrkova i ‘Ejsalaši… Kad tokom potonje na pozornicu dođu par mladih i par dece u kitnjastim bunjevačkim nošnjama, proradi maramica iz džepića kod srca. Za cimbalom, panonskim ‘svetovnim orguljama’, gostovao je Mirče Ardeljanu, sićanislavuji cilikale su tambure a MarikeCiganke vriskale violine, pa iako Bogdanove vokalne fraze svakako imaju više veze s ornamentikom i arhitekturom srednjoevropske nizije, posle bloka J.J. Zmaja tijenoći, mesečineiđulovi iznenađujuće su se preselili. Hrabrim zaokretom u Hajneovu Azru (u prepevu Safet-bega Bešlagića) sa sve tamburašima prošetao je Šantićevu Eminu, pa kad je već u Mostaru, svratio i do Osmana Đikića, ravnopravan sevdalisanju Zaima Imamovića i Himze Polovine! Biće da su to građanske veze, jače od svih razlika.
Još jedan od vrhunaca dostignut je opet produžavanjem tradicionalnog: kao što je Većodavno… napravio o smrti svog oca, Zvonko Bogdan se sopstvenoj odrasloj deci u tuđini najlepše obraća novijim radovima Prošlesumnogeljubavi i Živottečeulaganomtempu, a kako je o’ma’ spazio i uvrstio Koteimatajtenema pomenutog Baneta Garavog, ta izvanredna numera može da počne i završi svaki koncert i da slomi i najtvrđu publiku, krute mačo-tipove da uvuče u refren. Ovakav događaj valjda ni gluvi ne smatraju tek šarmantnim anahronizmom, i trebalo bi da bude redovno obrazovno hodočašće, a gospodin Bogdan ima znanja i zdravlja da ga plemenito varira svakog meseca. Osim toga, kakva lekcija sve brojnijim zamlatama koje ispiraju usta terminologijom etno/metn’o i multi/kulti a ne razlikuju Bunjevce od Buđanovaca (gde pade NATO-ov nevidljivac): neko to s lakoćom, maestralno i živo obavi u dva i po sata!
I vama je omiljena ambijentalna muzika baš kafanska? Ili nije, ali zamislite da ste na Balaševićevom koncertu kroz vratolomni solo Nacija Šena odjednom uleteli u drugu dimenziju, odakle je i Đole potekao? Ukoliko ovo čitate čim je izašlo, možda još možete stići na večerašnji koncert Zvonka Bogdana u Novom Sadu. I neće vas nikad više pustiti…
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Bijonse nas na albumu “Cowboy Carter” vodi kroz kompleksnu istoriju odnosa crne i bele Amerike, dajući nam do znanja kako su mnoge naoko tradicionalno “bele” stvari imale zapravo svoje tamnopute pionire, heroje i publiku. Ovo je velika ploča, bez ikakve sumnje
Svečano otvaranje Bijenala je u subotu, Srpskog štanda je sutra, a izložba „Exposition Coloniale“ Aleksandra Denića kojom se predstavljamo na ovoj najstarijoj svetskoj izložbi umetnosti, već je na listi izložbi koje se moraju videti
Komisija za nabavku muzejskih predmeta Narodnog muzeja procenila je da Venecija ne bi sistemski upotpunila stalnu postavku ove ustanove. Prema dostupnim informacijama, ova slike Nadežde Petrović je procenjena na oko 150.000 evra
“Vođen polaznom tačkom da pisac treba pričati ono što poznaje, krenuo sam od porodične odluke da srušimo kuću u Trebinju koja je nekada bila dom i na tom mjestu sagradimo novi objekat. To je bila srž priče na samom početku, ali sam brzo shvatio da je potrebno opisati i objasniti čega je bila srž, kakvog života, grada, vremena, i naročito šta se desilo, mislim prije svega na rat. I ovo ovdje sada nabrojano tek sada mogu tako racionalno poredati i imenovati, dok je u samom procesu pisanja knjige više bilo stvar osjećaja na koji sam se naslanjao”
U žiži su otpušteni, odbačeni, izigrani i na sam rub egzistencije ali i zdravog razuma proterani radnici u privatizaciji i sumnjivom požaru uništene fabrike u neimenovanom srpskom gradiću, radnici koji se u svom (nekim čudom još uvek borbenom) očaju čak okreću i onostranom u pokušaju da ponovo stignu do tačke kakvog-takvog temelja za najbazičnije preživljavanje
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!