Intervju – Haris Pašović, reditelj >

Rimovanje Istoka i Zapada

"Moj san jeste da sva deca iz sveta, ali i iz regiona bivše Jugoslavije, mogu jednog dana zajedno da se igraju, a naša je dužnost da im to omogućimo"

Prošle sedmice na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu gostovala je predstava Hamlet, urađena u produkciji Space Productions iz Sarajeva i režiji Harisa Pašovića. Ovo je bio povod razgovoru sa Harisom Pašovićem, jednim od vodećih pozorišnih imena sa prostora bivše Jugoslavije, rediteljem koji je neke od svojih najznačajnijih predstava (Buđenje proleća, Dozivanje ptica) uradio u Beogradu, upravo na sceni JDP-a. I oni koji nisu gledali Pašovićevog Hamleta, čuli su za glavno rešenje ove predstave – Elsinor je iz srednjovekovne Danske izmešten u središte Osmanskog carstva.

"VREME": Da li ideja transponovanja Hamleta u islamski milje proističe iz imanentnih odlika samog komada, ili se takvim izmeštanjem relativizuje i izvorni i svaki mogući kontekst ove velike priče?

HARIS PAŠOVIĆ: Odluka da radim Hamleta nije bila konceptualna, već potpuno intuitivna. Bukvalno, jednog jutra sam se probudio i rekao "sada je vrijeme da radim Hamleta". Hamlet je najintimniji rediteljski komad, i ta odluka za svakog reditelja jeste veliki trenutak, jer tada čovjek ima najveću odgovornost prema sebi, ljudima sa kojima radi, publici i vremenu u kojem ga radi. Iako sam se ranije pribojavao toga, to sada nije bila zastrašujuća nego oslobađajuća odluka. A onda je krenuo da radi instrumentarij: šta sad tu napraviti, zašto ga uopšte raditi, i od kojih pretpostavki u radu poći. Prva pretpostavka bila je da je Hamlet univerzalan komad. Šekspir naime nije rekao "kakvo je remek djelo Danac", ili Englez, nego je rekao "kakvo je remek-djelo čovjek". Znači, komad se odnosi na svakog čovjeka, bez obzira na njegovu religiju, kulturu, jezik i istorijski period u kojem živi. Druga pretpostavka, ona kotovska, bila je da je najbolji Hamlet onaj koji je najšekspirovskiji i najsavremeniji u isto vrijeme. E sad, razmišljajući šta je savremenost, i zašto je naše vrijeme "iskočilo iz zgloba", bilo mi je očigledno da je jedna od najvažnijih stvari koja obilježava savremeni svijet ono što se desilo nakon 11. septembra 2001. i terorističkih napada na SAD, a to je, u političkom, socijalnom i kulturološkom smislu – odnos muslimanskog svijeta i drugih kultura i religija. I treće: iako ne smatram da je moje najbitnije obilježje to što sam musliman, to ipak jeste jedno od mojih obilježja, i na taj način ja prema toj priči postajem još odgovorniji. Ako je Kurosava radio Magbeta u samurajskom miljeu, sigurno je da se Hamlet može raditi i u muslimanskom kontekstu. U tom smislu, najbliži kontekst danskom, odnosno elizabetanskom dvoru jeste Osmansko carstvo, jedno od najvećih supersila u istoriji čovječanstva. Proučavajući povijest Osmanskog carstva, vidio sam da je osmanski dvor u biti bio šekspirijanski. Da je Šekspir živio na osmanskom dvoru, on bi napisao identične tragedije i komedije. Njihov sadržaj bi ostao isti, jer isti je bio taj svijet zavjera, bratoubistava, preljuba, ali i svijet velikih ljubavi, velikih ideja, velikih borbi za pravdu. Naprosto, u tom velikom carstvu, sve je bilo veliko. Tako razmišljajući, vidio sam da smještanje Hamleta u muslimanski milje nije nikakav nasilni koncept, već da ono može da bude i sasvim prirodno, i da tako jednu od nejvećih priča čovječanstva sada možemo da vidimo i iz muslimanske perspektive. S druge strane, to je bio test za moje uvjerenje da zapravo ne postoji sukob civilizacija, jer svi mi dijelimo iste priče, iste strahove, dileme i snove. Odnosno, ako je Hamlet univerzalan, onda se on odnosi i na muslimanski kontekst. S druge strane, postojala je i mala dvostruka provokacija. Iz zapadne perspektive, moglo se očekivati pitanje kako to da jedna velika evropska priča može da se smesti u istočnjački kontekst, i obrnuto, kako to da jedna evropska priča može da se odnosi i na Istok. Ova dvostruka zapitanost je pokazala da se u rezultatu, u priči, promenom konteksta ništa ne mijenja. Lijepo je to konstatovala Marija Crnobori, kada me je jučer pitala: "Da li ste kvarili Šekspira?" Ja kažem: "Nisam, samo sam ga premjestio na osmanski dvor." A onda ona kaže: "Zato što je sve to isto."

Dakle, kontekst se relativizuje, pre nego što se u samom tekstu pronalaze odlike koje ga vuku ka takvoj rekontekstualizaciji.

Ima elemenata i u tekstu. Osim same priče, postoji i poetska dimenzija teksta. Kad bi uzeo dijelove neke sufijske poeme, recimo Dželaludina Rumija, i neke Šekspirove dijelove, i stavio ih jedne pored drugih, da ne znaš autore, ne bi ni stilski, ni leksički, ni na bilo koji način, mogao da dokažeš koji je čiji.

Do te mjere se Hamlet rimuje sa Osmanskim carstvom da jedino što smo trebali da u tekstu promijenimo, iako nismo morali, jeste da umjesto "zbogom" kažemo "selam", i tamo gdje se kaže "kršćanski" stavimo "muslimanski".

Planiraš li da i druga evropska klasična dela radiš u sličnom ključu?

Da. Zanima me kako velika zapadna djela funkcioniraju u istočnjačkom kontekstu, i obrnuto. I centar koji smo prošle godine osnovali u Sarajevu zove se East-West centar, čiji je jedan od ciljeva upravo da ispituje dijalog Istoka i Zapada. Svjestan sam da postoji opasnost da to bude konstruisana teza, ali ja sam racionalan i odgovoran čovjek, i tamo gdje rezultati budu takvi da negdje ne postoji potpuno preklapanje, ja ću to tako i pokazati. Nisam ja nikakav multukulturni fundamentalista. Sljedeća predstava koju radim je Marlouov Faust.

Sve ovo što smo pričali, nameće pitanje o statusu muslimanske kulture u zapadnoevropskoj kulturi. Kad o tome govorimo, obično imamo slike imigranata iz islamskog sveta u predgrađima velikih evropskih gradova, čija kultura je marginalizovana. Ali s druge strane imamo i sredine, kao što je Bosna i Balkan, u kojoj islamska kultura nije imigrantska kultura, već fundament. Da li je i u savremenoj Evropi islamska kultura prepoznata kao jedan od njenih konstitutivnih delova? I koliko je to nešto što se i tebe najintimnije profesionalno tiče?

Pa, tiče me se isto koliko i tebe. To jeste veoma ozbiljno pitanje koje se tiče svih nas u Evropi, i na njega se može odgovoriti polazeći iz raznih uglova. Islamska kultura je jedan od osnovnih sastavnih dijelova evropske kulture. Danas se, usko politički gledano, postavlja da je islamska kultura u Evropi imigraciona, što naprosto nije tačno, dok s druge strane često muslimanski mislioci znaju da kažu da ne bi Evropljani ni znali za Aristotela da nije bilo Avicene. Postoji redukcionizam sa obje strane. Ipak, doprinosi islamske kulture evropskoj bili su u davnoj prošlosti, i legitimno je pitati u čemu je danas njen doprinos. Upravo tu dolazimo do Balkana i Bosne. Balkanski muslimani su autohtoni Evropljani, nisu imigranti. Usput, znam da je početkom rata u Bosni, u Evropi bio svojvrstan šok kada su otkrili da u njoj postoje i tzv. bijeli muslimani, dok je meni bilo šokantno otkriće da to saznanje nekog može da šokira, jer u tim okvirima nikad nisam razmišljao. Ja živim u Sarajevu, gradu koji je suštinski uvijek bio mjesto na kojem su se različite kulture i religije sastajale ne samo u smislu susreta, već su sve one zajedno tvorile i postajale jedna organska kultura, što je formiralo i moj kosmopolitski svjetonazor, predstavljalo normalno okruženje u kojem radim. Nije se ništa promijenilo ni nakon strašnog napada na taj multikulturalizam, kakav je bila četvorogodišnja opsada Sarajeva – suštinski, Sarajevo je i nakon toga ostalo kulturno, ili kako mi danas jednom uvezenom riječi to opisujemo – multikulturno. Svi mi sa ovog prostora hoćemo u Evropu, ali šta mi toj Evropi možemo da ponudimo? Smatram da od muslimanskog svijeta sa Balkana, od svih nas koji dolazimo sa Balkana, veliki doprinos Evropi može da bude upravo u tome što multikulturni kontekst, svoje prirodno okruženje, razumijemo kao nešto svoje autohtono. Kad bi intelektualci sa ovog prostora htjeli ozbiljno da se bave tom temom, to bi bila jedna od osnovnih stvari koje mi možemo da ponudimo Evropi – jedno sofisticirano i komplicirano razumijevanje multikulturalizma, koje nije karakteristično za evropske zemlje u kojima se pod multikulturom podrazumijeva da imate korejski restoran, a do njega pakistansku prodavnicu.

Da li je projekat tipa KPGT-a imao priliku da u svoje vreme artikuliše ono o čemu ti razmišljaš sada?

Da, i tada se razmišljalo o jedinstvenom kulturnom prostoru. Ali takvi projekti su imali ideološke boljke i predrasude. Ne bih želio da zvučim pretenciozno, ali ovo što ja sada radim, na primjer sa Hamletom, jedan je bolji, ravnopravniji način razumijevanja kulturnog prostora, i nema nikakvu ideološku dimenziju. I Sterijino pozorje kreće se u istom smjeru, insistirajući na tome da je naš kulturni prostor, u najmanju ruku, Evropa, i da je to najmanja jedinica kulturnog prostora u kojem možemo da razmišljamo.

Neko je jednom primetio da od svih evropskih integracija najteže idu kulturne integracije, i da je na čudan način kultura još uvek glavni bastion kulturnih nacionalizama.

To je tačno. Postoje dva osnovna trenda u evropskoj kulturi. Jedan je zatvaranje, shvatanje kulture kao poslednjeg bastiona nacionalnog, što dovodi do folklorističke, kič, i u krajnjoj liniji loše umjetnosti, a onda i nacionalističke ideologije, i drugi trend je internacionalizacija, u okviru kojeg ljudi sa raznih strana zajedno rade na pojedinim projektima. Ovaj drugi trend možda i nije kvantitativno preovlađujući, ali kvalitativno, po umjetničkim rezultatima, mnogo je prominentniji.

Da se vratimo na tvoju prethodnu predstavu, Pobuna u Narodnom pozorištu, inspirisanu kultnom knjigom i filmom I konje ubijaju zar ne. To je bila prva tvoja predstava koju smo imali prilike da vidimo u Beogradu i Novom Sadu nakon mnogo godina, i u njoj si i eksplicitno i simbolički pozvao na pomirenje. Tada su mogli da se čuju komentari da si sa ovom predstavom doživeo neku vrstu lične katarze, i da si u emocionalnom smislu prevladao devedesete...

Jeste. Inače, to je bilo prvi put da sam i pisao i režirao dramu. Na kraju te predstave, može se reći i da sam kao autor intimno progovorio o nekim stvarima. Kao Martin Luter King koji je u svojoj čuvenoj besjedi, izgovorio "Ja imam jedan san...", pitao sam se šta bi bio moj san. A moj san, kako je rečeno u predstavi, jeste da sva djeca, iz svijeta i iz našeg regiona bivše Jugoslavije, mogu jednog dana zajedno da se igraju, a naša je dužnost da im to omogućimo. I to istinski jeste moj san. Bilo je dosta reakacija na tu predstavu, ali jedna napisana rečenica me je lično dirnula, što se ne događa često. Povodom ove predstave, Teofil Pančić napisao je nešto što mi se urezalo u pamćenje – da je to predstava koja te podsjeti da si čovjek, da to treba nešto da znači, i da sa tim treba nešto da se uradi. Ako bilo koja predstava na taj način može da dođe do gledaoca, i da ga podsjeti na ove tri važne stvari, onda je to što mi radimo izvršilo svoju dužnost i svoju namjeru.

Poslednja predstava koju si radio u Beogradu bila je Čekajući Godoa, u JDP-u 1991. Sećam se da je premijera održana u jednom dramatičnom trenutku.

To je bila poslednja SFRJ teatarska premijera, odigrana 25. juna 1991. godine. Podjela je bila fenomenalna – Miki Manojlović, Žarko Laušević, Slavko Štimac, Miodrag Krivokapić, i tada mala Kristina Popović. U publici su bili glumci iz prve podjele – Ljuba Tadić, Rade Marković, zatim tu su bili Branka Petrić, Danilo Stojković, a budući se to veče meni uručivala nagrada "Bojan Stupica" za Dozivanje ptica, došli su ljudi iz Zagreba, Subotice, Skoplja, Sarajeva – Rade Šerbedžija, Ademir Kenović, Dalibor Foretić, Ljubiša Ristić... Kao da smo po nekoj intuiciji svi tu došli, da se pozdravimo. I u pauzi između činova, neko je prošao kroz foaje pozorišta i rekao da su na Sloveniju krenuli tenkovi JNA. To je faktički bio početak rata. Tako se desilo da smo prvi čin igrali na samom kraju jedne istorije, a drugi čin na početku jedne druge istorije. A to je jedan komad. Volio bih da nije bilo tako uzbudljivo. A bilo je.

Hoćeš li ponovo raditi predstavu u Beogradu?

To me ovdje kolege, publika, glumci često pitaju. Vidim da bi dosta ljudi željelo da radimo zajedno. Ali, niko me nije zvao.


 

U zemlji poslednjih stvari

U Sarajevu 1994. godine režirao si predstavu U zemlji posljednjih stvari, urađenu prema istoimenom romanu Pola Ostera.

Tu knjigu, na engleskom, dobio sam 1994. od jednog mog studenta, koji mi je rekao da bi me ona možda mogla zanimati. Odmah mi se svidio naslov – U zemlji posljednjih stvari, ali nisam je odmah pročitao. Posle par sedmica, jednu večer uz svijeću, jer nismo imali struje, počnem da je čitam, i ne – mogu da je ostavim. Kao da čitam svoj dnevnik iz opsade! Nevjerovatno! A knjiga je objavljena 1987. godine! Sav otečen od čitanja, ne završim je te večeri, ali ujutru se probudim u šest, i odmah nastavim čitati. I kako se knjiga završava, ja kažem sebi "ovo se mora završiti nekom umjetnošću". I stvarno, na kraju romana, u jednom svijetu koji se potpuno raspada, oni prave pozorište. Odmah sam znao da ja to moram uraditi. I tog jutra, kad sam završio sa čitanjem knjige, poslije nekoliko sati, padne granata na Markale... Preko nekih ljudi potražio sam agenta Pola Ostera da nam dopusti da radimo predstavu prema knjizi. U međuvremenu, iz nekog razloga, ja dođem u Njujork, gde me zovu ljudi iz Sarajeva da mi kažu da se Oster javio, da možemo da radimo sa knjigom šta hoćemo, i poslao je svoje kontakte. Ja ga tad nazovem, i dođem do njega u Bruklin, gdje živi. Kada mi je otvorio vrata, kao da sam svog brata vidio. Kao da smo se znali sto godina. On je izvanredan čovjek, sjajan pisac. Mi smo tu knjigu preveli, štampali je u hiljadu primjeraka, i besplatno je dijelili po Sarajevu. Predstavu smo uradili po jednom dijelu knjige, koju smo zatim igrali u jednom malom prostoru u Sarajevu. U engleskoj verziji, pripovjedača u knjizi igrala je Vanesa Redgrejv, koja je u Sarajevu tu predstavu igrala sa nama. Zatim nas je zvao Piter Bruk da sa predstavom dođemo u Bouffes du Nord. Uslijedila je, preko Uneska i Ujedinjenih nacija, turneja po Francuskoj, Švicarskoj, Holandiji, Njemačkoj i Sloveniji. Ta turneja 1994. trajala je dva mjeseca, i nakon nje smo se vratili u opsadu.

Planovi za Nušića

Jednom si mi rekao da bi rado radio Nušića.

Nušića ću sigurno raditi. Ne zato što je Nušić bio prvi direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu (smeh), nego zato što je on veliki pisac, koji je na jedan autentičan, neuporediv način pisao nešto što je izviralo iz jednog mentaliteta, u ovom slučaju srpskog, odnosno mentaliteta palanke, provincije, prepoznatljivog u svim dijelovima bivše Jugoslavije, i na taj način postao univerzalan.

Palanka kao globalni fenomen.

Palanačka globalizacija. Palankalizacija (smeh). Njegov najsmješniji komad mi je Ožalošćena porodica. On bi se u nekakvom političkom kontekstu mogao igrati kad je umro Tito, Tuđman, Izetbegović, Milošević... Non-stop je na sceni neka porodica ožalošćenih. Naravno, nećemo je raditi tako direktno, naslanjajući se na konkretne istorijske situacije, ali videćemo u kom pravcu će to otići. Još je rano.


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net