Izložba
„Magi kao da se rodila sa muzikom u sebi“
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Čitati Lolitu u Teheranu nežna je, lepa i tužna knjiga žene duboko privržene svojoj zemlji i kulturi, ali ne po cenu žrtvovanja slobode
Pitam se, baš u ovom trenutku, kako bi reagovali ljudi koji sede pored mene u kafeu, u zemlji koja nije Iran, kad bih im pričala o životu u Teheranu. Da li bi osudili mučenja, kazne i silu? Mislim da bi. Ali šta je s nasrtanjem na naše obične živote, kad ti, recimo, brane da nosiš ružičaste čarape?
Iranska spisateljica i profesorka engleske književnosti Azar Nafisi bolje od mnogih zna puni smisao i dalekosežne posledice upozorenja koje joj je uputio jedan prijatelj: „Pazi šta sanjaš; jednog dana snovi se mogu ostvariti“. A kad se ostvare – lele i kuku… Nafisi je rođena u Teheranu, u porodici „boljestojećih“ intelektualaca, a obrazovanje je sticala u Švajcarskoj, Engleskoj i Americi, da bi se u Iran vratila u sam osvit „islamske revolucije“, nakon svrgavanja režima Šaha Reze Pahlavija, režima koji je u mnogo čemu bio podaleko od demokratskog, ali danas, u poređenju s onim što ga je nasledilo, mnogima retrospektivno izgleda gotovo kao izugubljeni raj koji nisu umeli da cene…Otuda i ona priča o opasnosti od ovaploćenja loše odsanjanih snova: i mlada Azar je bila jedna od mnogih, uglavnom tada tako modernih „levih radikala“ koji su tokom sedamdesetih u egzilu demonstrirali protiv Šaha. Njihovi marksistički sličnomišljenici – ne treba smetnuti s uma da se prevrat u Iranu zbio još duboko u hladnoratovskom vremenu – borili su se za Revoluciju rame uz rame sa islamistima, samo što je, eto, svako imao svoju viziju Revolucije. Koja i čija vizija je prevagnula, dobro znamo. Šta to konkretno znači za obične ljude i svakodnevni, ali i kulturni i intelektualni život u Iranu, to spoljni svet uglavnom samo naslućuje. Izvanredna memoarska knjiga Azar Nafisi Čitati Lolitu u Teheranu (prevela Tamara Andrić; Rubikon, Novi Sad 2005) upečatljivo je svedočanstvo upravo o tome, o životu provedenom pod teokratskom tiranijom iranskih mula od 1980. pa sve do 1997, kada je spisateljica trajno (?) napustila rodnu zemlju i nastanila se u Americi. Činjenica da se ovde radi o memoarskom tekstu jedne žene, i to intelektualke, nikako nije bez značaja: u islamskoj teokratskoj tiraniji i muškarci su robovi – gde nema slobode za sve, nema je ni za koga – ali su žene u još neuporedivo gorem položaju: uskraćeno im je sve što i muškarcima, i još mnogo toga pride – sve do nivoa gorepomenutih ružičastih čarapa.
U redu, ali otkud Lolita u ovoj priči?! Nafisi je svoju knjigu komponovala kao paralelni slalom: šetnju kroz tegobne iranske godine, i špancir kroz neka „kanonska“ dela književnosti engleskog jezika, o kojima raspravlja prvo sa svojim studentima na Teheranskom univerzitetu, a potom (nakon što je sa univerziteta izbačena) sa grupom od sedam najvernijih studentkinja u svom stanu, na privatnim, ilegalnim časovima, koji su i njima i njoj ne samo prilika za nastavak „akademskog“ posla nego i svojevrsno bekstvo od turobne svakodnevice, odušak i dašak slobode u epicentru mračne, ama baš svaki aspekt života prožimajuće Tiranije. Nafisi to preplitanje književnosti i stvarnosti ostvaruje zavodljivo i vešto, ali ono u čemu je ova knjiga najsnažnija ipak je moć svedočenja o sumanutosti jednog poretka zasnovanog na fundamentalističkom i sveobavezujućem tumačenju i siledžijsko-voluntarističkoj „primeni“ jedne religije. To što je ta religija baš islam nije istinski važno: ni hrišćanske teokratije nisu bile bolje, za žene naročito – pitajte „veštice“ o tome…
Čitajući „Lolitu u Teheranu“ nameće se jedno tek uslovno neočekivano saznanje: priroda iranskog islamističkog poretka upravo je zapanjujuće „sovjetska“, nekako duboko „lenjinska“: ista revolucionarna fraza, isti mesijanski zamah, isto uverenje da se poseduje Knjiga sa neupitnim i jedino mogućim odgovorima na Sve Tajne Sveta i da se po toj knjizi (bukvalno) ima i živeti i umirati, milom ili silom, od sada pa zauvek; isti Imperijalistički Neprijatelj, uostalom. I ista, porazna dijagnoza demokratije i demonskog Zapada: ta „dekadentna“ društva odlikuje „nedostatak apsoluta“, kako bi rekao jedan njen islamistički student; ni drug Koba, nesuđeni gruzijski bogoslov, ne bi imao šta da prigovori ovom nalazu. Razlika je jedino u tome što su religijske, teokratske tiranije još pretencioznije i sveobuhvatnije od sekularnih, „ideoloških“, što one ama baš ništa ne prepuštaju zoni nedodirljive ili Tiraniji naprosto nezanimljive ljudske privatnosti: ne, sve ima biti propisano, od toga šta se sme jesti i piti, gledati, slušati i čitati i s kim se sme komunicirati na ulici pa do toga šta se sme a šta nikako ne sme obući.
Kao prilično minuciozan prikaz jedne žalosne epohe u jednoj nekada velikoj zemlji slavne kulturne baštine, Čitati Lolitu u Teheranu vrvi bizarnim, grotesknim i šokantnim detaljima iz nadrealnog, a zastrašujuće stvarnog sveta jedne zaumne diktature, no oni nisu tu radi pukog „postizanja efekta“, nego zato što se kroz te nastrane „sitnice“ najbolje (pro)vidi nepopravljiva nakaznost Poretka. Nafisi, recimo, piše o tome kako su čuvari revolucije oštro upozorili studentkinje jednog univerziteta da „previše zavodljivo jedu jabuke“; ili o tome kako je glavni islamistički cenzor za pozorište i film bio gotovo potpuno slep: on bi seo, a pomoćnik bi mu opisivao šta se događa… Hm, a šta vođa revolucije Imam Homeini piše o seksu sa kokoškama, i da li je u redu pojesti kokošku s kojom si polno opštio? Pa, bolje je da se o tome informišete sami, nemam srca da vam to otkrijem!
Mnogo je ovakvih, čas smešnih čas tužnih detalja, ali Čitati Lolitu u Teheranu nije tek nekakav „osvetnički“ katalog režimskih idiotizama, nego lepa, nežna i tužna knjiga žene koja je duboko privržena svojoj zemlji i kulturi, svom gradu i svojim prijateljima – ali ne po cenu trajnog žrtvovanja životne i intelektualne slobode, ne po cenu pristajanja na poraz, fatalističkog saživljavanja sa Tiranijom i ropstvom kao jedinom egzistencijalnom mogućnošću.
Dobro, ali zar se stvari i tamo nisu u međuvremenu bile promenile nabolje? Hajde da odgovorimo ovim detaljem iz knjige Azar Nafisi: na dan obznanjivanja Homeinijeve smrti, spisateljičina kćer gleda kroz prozor: „Mama, mama, on nije mrtav! Žene i dalje nose velove“… Da ne bude nesporazuma: nose ih prisilno, na to ih obavezuje zakon. Teokratske tiranije, baš kao ni boljševičke, fašističke ili koje god, ne mogu se istinski „promeniti“, nego samo ukinuti: njih ili ima ili nema. Baš kao i slobode, uostalom. Slobode koja, naravno, nikada nije savršena, za razliku od tiranije koja uvek to jeste. Na to nas podseća i ova važna knjiga, obavezno pedagoško štivo za sve površne kulturno-ideološke relativiste koji će se olako i blentavo, u tuđe ime, odreći stvarnih i opipljivih prava i sloboda zarad nekog nevidljivog i nedosegljivog „apsoluta“. A posle se vazda lako nađe izvršilaca, onih koji su spremni da se, u ime ovog ili onog „apsoluta“, dohvate motke i krenu u obračun sa nevernicima.
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Razlog posve nenadanom fenomenu filma "Za danas toliko" Marka Đorđevića, koji je za kratko vreme videlo 41 i kusur hiljada ljudi, je zato što govori prvenstveno o emocijama i načinu na kojima se nosimo sa emocijama kada one nahrupe
Juče je ispražnjen prostor biblioteke „Fontana“ iz istoimenog kulturno-trgovačkog centra na Novom Beogradu, knjige su odnete kamionom, a danas je objavljeno da je to za njeno dobro
Za 6,6 miliona stanovnika, izdavači Srbije objave 12.470 knjiga, a u 1.988 biblioteka, učlani se njih 1.377,797. Na obeležavanje Svetskog dana knjige, osim biblioteka i izdavača, pozvala je i jedna stranka – Zeleno levi front
Grupa „Bajaga i instruktori“ predstavila je svoj kultni album prvenac „Pozitivna geografija“ pre 40 godina u tadašnjem Domu sindikata, a sadašnjoj MTS dvorani. Tim povodom su u nedelju napravili „rimejk“ nastupa, svirajući samo pesme sa debitantskog albuma
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve