Niska izborna temperatura pokazuje da građani u ovom trenutku izbore ne očekuju
IZBORNI POTEZI: Partija tek počinje
Stara obećanja su „pročitana“, a nova još nisu napisana. Glasači u Srbiji izgleda shvataju da teška pitanja poput Kosova i crnogorskog referenduma ne zavise mnogo od domaćih aktera i da to još nisu razlozi za izborno vrenje – što ne znači da neće biti. S druge strane, prosocijalni antineoliberalni talas (neredi u Francuskoj, štrajkovi u Nemačkoj, serija izbornih pobeda levih populista u Južnoj Americi) još nije stigao dovde, a i pitanje je ko bi artikulisao socijalno nezadovoljstvo mladih – socijalisti i radikali su, čini se, previše arhaični da bi preuzeli tu štafetu, a postoktobarske partije se takmiče u neoliberalizmu.
Sudeći po Cesidovoj sondaži javnog mnjenja, sprovedenoj od 11. do 18. aprila 2006. godine na uzorku od 1488 ispitanika, samo oko 2,3 miliona građana zna kome bi dalo svoj glas. To je oko 41 odsto od realnog biračkog tela, koje iznosi 5,5 miliona (zvanično je 6,5 miliona). Oko 1,5 miliona njih u ovom trenutku ne zna za koga da glasa, oko 1,2 miliona neće izaći na izbore, dok 500.000 neće o tome ni da razgovara.
RADIKALI, SOCIJALISTI: Oko 38,8 odsto onih koji u ovom trenutku znaju za koga bi glasali, njih 885.500 svoj glas bi dalo Srpskoj radikalnoj stranci. U aprilu 2005. godine za radikale je optiralo 913.000 birača, no tada je i broj onih koji su bili izborno opredeljeni bio veći i iznosio je 47 odsto biračkog tela.
Broj građana koji se izjašnjava za Socijalističku partiju Srbije ostao je stabilan – 176.000 njih (7,6 odsto izborno orijentisanih).
Treba imati u vidu i uticaj „senke događaja“ – ta sondaža je obavljena posle haške smrti i sahrane Slobodana Miloševića, što je verovatno povećalo političku motivisanost pristalica radikala i socijalista.
Za Pokret snaga Srbije je pre godinu dana optiralo oko 170.500 ili 6,6 odsto izborno orijentisanih građana, dok ih je u aprilu ove godine tek 44.000 ili dva odsto. To možda znači da je bila loša računica po kojoj će partija Bogoljuba Karića držati ključ narednih izbora. To sve ukupno znači da su partije nacionalno-socijalnog bloka limitirane i da sve zavisi od motivisanosti glasača ostalih partija.
Nastavak podrške socijalista Koštuničinoj vladi i posle haške smrti Slobodana Miloševića daje vladi nadu da će onemogućiti obnavljanje radikalsko-socijalističkog bloka. To vladine partije može koštati popularnosti, jer Cesidovi istraživači (među kojima su Srećko Mihajlović, Zoran Stojiljković, Jovan Komšić, Đorđe Vuković, Zoran Lučić) procenjuju da manevarski prostor za pravljenje koalicija nije neograničen: koaliciju između SRS-a i DSS-a podržala bi polovina izbornih pristalica SRS-a, ali samo 25 odsto pristalica DSS-a; s druge strane koaliciju između SRS-a i SPS-a podržalo bi 87 odsto socijalista i 72 odsto radikala; koaliciju između DS-a i DSS-a podržava 74 odsto pristalica DSS-a i 65 odsto pristalica DS-a.
DEMOKRATE: Za Demokratsku stranku se opredeljuje 632.500 građana ili 27,9 odsto izborno orijentisanih. U prošlogodišnjem Cesidovom istraživanju bilo ih je za 159.500 više, blizu 792.000 birača ili 31 odsto tada izborno orijentisanih građana.
DS se ovog proleća deklarisao za to da bude stožer okupljanja demokratskih snaga. Rezultat je teško prognozirati – male partije tzv. liberalno-demokratskog bloka (u koji straživači Cesida ubrajaju LDP, SDP i SPO, a u novije vreme i G17 plus) na kraju bi ipak mogle inklinirati ka Demokratskoj stranci čime bi uvećale njen postizborni koalicioni potencijal, ali bi njihovo preskakanje cenzusa i nestašna retorika mogli da umanje njen izborni rezultat.
Vidljiv je inače izvestan porast broja pristalica manjih stranaka koje su ispod cenzusa (izgleda na račun DS-a i DSS-a): Nova Srbija, G17 plus, Liberalno demokratska partija).
VLADINESTRANKE: Za Demokratsku stranku Srbije sada bi glasalo oko 170.500 birača ili 7,6 odsto od izborno orijentisanih, a pre godinu dana za ovu stranku bi po Cesidu glasalo 110.000 više – oko 280.500 građana.
Koštuničina vlada ima manje problema sa opozicijom nego sa sobom (G17 plus i SPO ponašaju se kao ljuta opozicija). DSS se ne odmiče od Maršićaninove ponižavajuće linije, mada to neće da prizna.
Ipak, ako opozicija godinu dana traži izbore, a komentatori dve godine prognoziraju skori pad vlade, dok se izborna spremnost birača smanjuje, to znači da je vlada zapravo imobilisala opoziciju. Za razliku od prethodne vlade, kojoj je opozicija otvarala afere, devet desetina sadašnjih afera otvorila je sama vlada, a ne opozicija.
Suprotnosti u parlamentarnoj opoziciji (između demokrata i radikala) očito su veće nego između vlade i opozicije.
Vladine partije su pravile široke uspešne lokalne koalicije u nekoliko gradova u ponovljenim izborima za gradonačelnika, kada je počelo da se govori o okupljanju narodnjačkih stranaka, mada je pitanje da li ta formula može da deluje na nacionalnom nivou.
DSS je na republičkom nivou uzdržano reagovao na poziv Demokratske stranke po formuli „podrška uz oročavanje izbora“, ali u Vojvodini je očito bilo konstruktivnijeg sondiranja terena za saradnju.
Možda će se ta koalicija pokazati kao neminovna. Cesidova analiza ukazuje da „vladin“ blok, blok između liberalno-demokratskog i socijano-nacionalnog, po bliskosti stavova pristalica čine DSS–NS, u manjoj meri G17 plus, ali na iznenađenje istraživača i Demokratska stranka.
Bilo kako bilo, 82 odsto birača optira za četiri stranke – SRS, DS, DSS i SPS, a za „ostale stranke“ se, sveukupno gledano, izjašnjava oko 18 odsto izborno aktivnih građana, a gro tih glasova, sem glasova za partije nacionalnih manjina, biće, sudeći po Cesidovoj sondaži, rasuti.
Ovaj podatak treba čitati i u svetlu Cesidovog zalaganja za to da se izborni cenzus u Srbiji spusti sa pet odsto na neku nižu brojku. Cenzus za nacionalne manjine je posle poslednjih izbora 2003. smanjen. Nema razloga za očekivanje da će veće partije dopustiti da generalni cenzus bude manji od pet odsto.
Sudeći prema knjizi Oblikovanjeizbornedemokratije Milana N. Jovanovića, to je bio trend u svim postkomunističkim zemljama – izborni prag (četiri-pet odsto za partije i 10-20 odsto za koalicije) korišćen je uglavnom za ograničavanje broja učesnika u izbornoj utakmici – uz gotovo jednodušno pravdanje potrebom jačanja partijskog sistema, efikasnog odlučivanja u parlamentu, stabilnom vladom, ili otvorenim zagovaranjem dvopartijskog sistema.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Direktan napad Irana na Izrael je presedan u višedecenijskom sukobu dva arhineprijatelja. Ako se Izrael uzdrži od nesrazmerno ubitačnog odgovora, to bi takođe bio presedan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.