Godinu koju smo upravo ispratili sajt BBC-ja (jedan od najposećenijih informativnih sajtova na svetu) nazvao je „godinom digitalnog građanina“, obrazlažući to činjenicom da su korisnici interneta prestali da budu samo primaoci informacija, već su se aktivno uključili u njihovo masovno kreiranje i to na mestima koja su do sada uglavnom bila rezervisana za profesionalce. Godina je otpočela sagledavanjem posledica tragičnog cunamija u Indijskom okeanu, sredinu su obeležili bombaški napadi na London, malo potom uragani u SAD, dok je na samom kraju došlo do dramatičnog požara velikih naftnih rezervoara u neposrednoj blizini britanske prestonice. Ono što spaja pomenute događaje jesu izveštaji koje su javnosti ponudili takozvani obični ljudi, koji su se na tim strašnim mestima zatekli. I ne samo da su tamo „postojali“ već su se mašili svojih digitalnih gadžeta (telefona, video-kamera i fotoaparata) da viđeno pribeleže i što je pre moguće proslede ostaloj zainteresovanoj javnosti.
Ono što internet hroničari naročito ističu je ne samo ta inicijativa građana već i spremnost medija da je prihvate i isprate. Otišlo se čak i korak dalje, odnosno pokrenuto je pitanje pronalaženja jedinstvenog načina za zaštitu autorskih prava autora (amaterskih) snimaka tih dramatičnih ili naprosto interesantnih događaja. A sve u cilju da se digitalni građanin dodatno ohrabri.
Gledana na ovaj način Srbija je još u digitalnom predgrađu, a zašto je tako, moglo bi se dugo ispitivati i analizirati. Naime, snimci koje prave očevici retko se, ako ikada, pojavljuju u domaćim štampanim i elektronskim medijima. Jedno od mogućih objašnjenja je da u Srbiji tokom prošle godine možda nije bilo tako dramatičnih događaja. To, naravno, nije sasvim tačno. Setimo se, recimo, poplave u Banatu, mada se za pojavljivanje u lokalnim medijima kvalifikuju i druge (ne)vesele teme. Ne bi se baš moglo posegnuti za argumentom da ljudima u takvim neprilikama nije do beleženja, već do bežanja (ili pomaganja), jer primeri iz sveta pokazuju da je upravo suprotno. Takođe, snimci napravljeni u prvim trenucima nekog događaja mogu i te kako biti od pomoći kasnije, kada na red dođe utvrđivanje činjenica. Ne stoji u potpunosti ni argument da ljudi u Srbiji ne poseduju potrebnu opremu, budući da je danas teško naći noviji model mobilnog telefona bez nekakve kamere. A i ne treba potcenjivati opremljenost građana Srbije, što se da videti na svadbama, polascima u školu i vojsku i uopšte prilikama koje se vode pod „za pamćenje“.
Stoga, čini se da je najbliže istini to da mediji, ali ni druge eventualno zainteresovane institucije, ni na koji način ne pozivaju građane na saradnju ove vrste. Uz to, najvažnije vesti u srpskim medijima vezane su za afere i druge isfabrikovane događaje, a tu građanin očevidac sa kamerom nije preterano upotrebljiv (mada, ko zna…). Najtačnije bi možda bilo reći da ova vrsta saradnje u Srbiji još nije prepoznata, a da bi se to promenilo potrebno je više samopouzdanja i kod medija i kod građana.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Svako ko išta zna o aktivnom opozicionom delovanju mora se čuvati ocena poput „trojanac“ ili „Vučićev čovek“ – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu cenu svog političkog angažmana. Zato bi najgore bilo da oba krila podeljene koalicije umesto sa naprednjacima započnu uzajamni obračun
Malograđanski strahovi i interes kriminalaca drže marihuanu u ilegali. Borba protiv trave je i pogrešna i bizarna, kako pokazuje slučaj Sergeja Trifunovića
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Svako ko išta zna o aktivnom opozicionom delovanju mora se čuvati ocena poput „trojanac“ ili „Vučićev čovek“ – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu cenu svog političkog angažmana. Zato bi najgore bilo da oba krila podeljene koalicije umesto sa naprednjacima započnu uzajamni obračun
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!