Ovakav kakav je zamišljen, Savet za nacionalnu bezbednost biće kilavo dete – pod uslovom da uopšte preživi porođaj
MOŽE BITI SAMO JEDAN: Boris Tadić i Vojislav Koštunica
Među čestitkama koje je Vlada Srbije građanima uputila za srpsku Novu godinu našla se i dugo najavljivana odluka o formiranju Saveta za nacionalnu bezbednost, novog tela koje bi trebalo da konačno zavede red među rasklimatanim delovima sistema bezbednosti i reši pitanje odbeglog generala Ratka Mladića. U Savetu bi, kao što je objavljeno nakon sednice Vlade 12. januara, trebalo da uđu predsednici Srbije, Vlade i Skupštine, ministri pravde i policije iz obe republike, ministri odbrane i spoljnih poslova SCG, načelnik Generalštaba, šefovi Bezbednosno informativne agencije (BIA) i Službe za istraživanje i dokumentaciju (obaveštajne službe pri Ministarstvu spoljnih poslova). Savetom bi, rečeno je, naizmenično predsedavali premijer i predsednik Republike, a njih dvojica bi zajednički sastavljali dnevni red i sazivali sednice. Uz saopštenje o osnivanju Saveta u Dnevniku državne televizije prikazan je snimak na kome ključni članovi, uključujući predsednika Borisa Tadića i premijera Vojislava Koštunicu, zajedno sede za istim stolom, što je trebalo da proizvede utisak da je stvar već spakovana. Brzo se ispostavilo da nije.
Ni dva sata posle saopštenja Vlade, Tadić je od kabineta Koštunice zatražio da se odluka o osnivanju Saveta preispita jer se „sadašnjim rešenjem ne uvažavaju nadležnosti predsednika Republike“ i ocenjuje da „Vlada nije ozbiljno zainteresovana za funkcionalnost ovako važnog tela“ i da je „ono formirano iz marketinških razloga“. Drugim rečima, Tadiću je zasmetalo što rukovođenje Savetom treba da deli sa Koštunicom. Pri tom, pozvao se na primere iz Hrvatske, Rumunije, Bugarske i Ukrajine u kojima su, rečeno je novinarima, slična tela pod ingerencijom predsednika i najavio da neće učestvovati u radu Saveta dok se oko toga ne postigne saglasnost. Tako su odnosi između predsednika i premijera, čije kabinete deli samo par stotina metara vazdušnom linijom, ušli u novu, još ledeniju fazu.
SVINAŠISAVETI: Pre nego što se pozabavimo posledicama najnovijeg nesporazuma između kohabitacionih partnera, treba reći da ideja o Savetu za nacionalnu bezbednost nije nova, mada je oko sastava i nadležnosti ovog tela od početka bilo sporenja. Najpre je, u vreme bivše Jugoslavije, postojalo nešto što se zvalo Savet za zaštitu ustavnog poretka, koordinaciono telo čiji je poslednji predsednik bio Stane Dolanc, ali to je već praistorija. U novije doba, za formiranje Saveta za nacionalnu bezbednost u više navrata se zalagao Jovica Stanišić, šef Miloševićeve tajne policije od 1990. do 1998, trenutno haški optuženik na kućnom lečenju. Stanišićeva ideja je bila da za istim stolom okupi sve elemente takozvane obaveštajne zajednice – vojne i civilne službe bezbednosti – i podredi ih Miloševiću, s tim što je za sebe predvideo „skromnu“ ulogu koordinatora. Milošević nikada nije eksplicitno odbio da formira savet, ali to nikada nije učinio, sasvim u skladu sa svojom politikom izbegavanja formalne odgovornosti. Sem toga, moguće je da je pomalo zazirao od ideje da se Stanišićeva ionako moćna pozicija na ovaj način zacementira.
Sledeći koji je pokušao da oživi ideju o savetu bio je Aco Tomić, bivši načelnik vojne Uprave za bezbednost, s tim što je po njegovom planu ovo telo trebalo da funkcioniše na saveznom nivou, vezano za predsednika SRJ. Koštunici se ovaj predlog veoma svideo, pa je 1. februara 2002. na satanku sa vojnim i policijskim vrhom dogovoreno da se pristupi formiranju saveta, mada detalji o sastavu i ovlašćenjima nisu bili saopšteni. Odluka je ostala mrtvo slovo na papiru, pre svega zbog otpora iz Vlade Srbije, odakle je Koštunici poručeno da je njegova ideja „korisna“, ali da kao predsednik SRJ za tako nešto nije ovlašćen. Ubrzo je savezna država prestala da postoji, rođena je državna zajednica u kojoj za ovakvo telo nije bilo mesta.
Gotovo istovremeno, pokojni premijer Zoran Đinđić doneo je odluku da u okviru republičke vlade oformi savet za državnu bezbednost, s ciljem da uspostavi kakav-takav nadzor nad bezbednosnim i policijskim aparatom koji je posle pobune Jedinice za specijalne operacije gotovo sasvim izmakao kontroli. Od ovog na brzinu napravljenog tela sa promenljivim sastavom i nejasnim ovlašćenjima nije bilo vidljive koristi, a raspušteno je kada je Đinđićev naslednik Zoran Živković sišao sa vlasti. Koštunica, kao premijer, dugo nije pokazivao nikakav interes da ovo telo oživi. Štafetu je, međutim, preuzeo Tadić, koji je od trenutka kada je izabran za predsednika nekoliko puta zahtevao da se formira ne samo savet za nacionalnu bezbednost nego i ministarstvo za krizne situacije. Vlada je ovaj predlog ignorisala sve do oktobra prošle godine, kada je pritisak da se uhvati i izruči Mladić počeo naglo da raste. Tada je Miroljub Labus najavio da će savet biti formiran, a malo više od tri meseca kasnije to je i učinjeno, na gore opisan način.
AKOPROĐE, PROĐE: Trenutno je sasvim nejasno da li će Savet koji je Vlada napravila uopšte početi da funkcioniše, a izgleda da su mišljenja o tome podeljena i unutar same Vlade. Dok ministar pravde Zoran Stojković, kao jedan od članova Saveta, tvrdi da će Savet raditi i bez Tadića, ministar policije Dragan Jočić izjavio je u utorak listu „Politika“ da „prva sednica Saveta ne može biti ni zakazana“ ukoliko se „nesporazum ne prevaziđe“. Iz Tadićevog okruženja, međutim, stižu uveravanja da nema šanse da predsednik prihvati da predsedavanje Savetom deli sa Koštunicom.
Međutim, čak i kad bi predsednik i premijer pronašli neki kompromis, Vladinoj računici nedostaje bar još jedan krčmar – Crna Gora. Iako se zvanična Podgorica za sada ne oglašava, malo je verovatno da bi Milo Đukanović pristao da svoje ministre policije i pravde delegira u jedno ovakvo telo, ili prihvati bilo kakvu odluku Saveta u vezi sa Crnom Gorom. Ovako kako je zamišljen, Savet je ustavno-pravno nedonošče: to je telo koje je formirala Vlada i kojem bi trebalo da kopredsedava predsednik Republike, a koje u svom sastavu ima dva ministra državne zajednice i nekoliko visokih vojnih oficira. „Šta će se desiti ako Savet, na primer, donese neku odluku koja se tiče Vojske, a onda ta odluka ne prođe na Vrhovnom savetu odbrane?“, pita Dragan Šutanovac, član Odbora za bezbednost Skupštine Srbije i visoki finkcioner DS-a. Sem toga, on ukazuje da nema logike da u Savetu nije predviđeno mesto za šefove carina Srbije i Crne Gore, s obzirom na ulogu koju ove službe imaju u sprečavanju prometa narkotika i oružja. I konačno, izgleda da se Vlada nije potrudila da sastavi pravilnik o radu Saveta niti je definisala njegova ovlašćenja.
Nepromišljenost sa kojom se Vlada upustila u formiranje Saveta za bezbednost ukazuje na nedostatak dugoročne strategije u vezi sa sistemom bezbednosti koji je odavno u stanju raspada. Na kraju izgleda da je odluka doneta kako bi se međunarodnoj zajednici poslao signal da se na hvatanju Mladića kobajagi nešto radi, a da se na Tadića svali deo odgovornosti za ono što Vlada ne radi. Ovog puta nije prošlo, ali bar su probali.
Modeli
Iz kabineta Borisa Tadića rečeno je da bi Savet za nacionalnu bezbednost trebalo da funkcioniše po ugledu na Hrvatsku, Rumuniju, Ukrajinu i Bugarsku, gde su slična tela pod ingerencijom predsednika. Radi se, međutim, o krajnje različitim rešenjima: u Bugarskoj, na primer, u radu Saveta učestvuju šefovi svih parlamentarnih stranaka, uključujući i opoziciju, a Rumunija i Ukrajina, za razliku od Srbije, imaju jasno definisane predsedničke sisteme. Kad je o Hrvatskoj reč, tamnošnji Savjet za nacionalnu sigurnost formiran je još 2002. godine nakon dugog natezanja između predsednika Stjepana Mesića i ondašnjeg premijera Ivice Račana, i njime zajednički rukovode predsednik i premijer. Ovo telo, međutim, daleko je užeg sastava nego Savet koji je formirala srpska vlada, i obuhvata samo šefove tajnih službi za čije je imenovanje opet neophodan dogovor predsednika i premijera. I konačno, nijedna od pomenutih država nije (kon)federacija kao što je to državna zajednica.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Direktan napad Irana na Izrael je presedan u višedecenijskom sukobu dva arhineprijatelja. Ako se Izrael uzdrži od nesrazmerno ubitačnog odgovora, to bi takođe bio presedan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.