Koliko je Vojska zaista otvorena i šta se sve krije pod velom onoga što se zove "vojna tajna"? O zbivanjima u okviru oružanih snaga – bilo da je reč o samoubistvima pripadnika VSCG ili njihovom trovanju, vojnim integracijama ili liferacijama – javnost obaveštava Uprava za odnose sa javnošću Ministarstva odbrane. Kako ona radi i koliko se razlikuje od nekadašnje Uprave za informisanje i moral JNA/VJ
KAKO U MEDIJE: Petar Bošković
Uprava za odnose sa javnošću Ministarstva odbrane Srbije i Crne Gore formirana je još 2001. godine, međutim tek u januaru ove godine – kada je Uprava za moral, koja je obavljala oko devedeset odsto poslova vezanih za informisanje i propagandu ukinuta – ona je prestala da figurira kao, praktično, PR ministra i postala nadležna za ceo sistem odbrane.
„U Upravi za odnose sa javnošću uvedena su dva osnovna pravila: da je komunikacija dvosmerna i da se komunikacija, bez obzira na uređivačku politiku – ne sme prekidati“, kaže za „Vreme“, načelnik Uprave, kapetan bojnog broda Petar Bošković. „Ne može da se desi da, kao nekada, informacije nisu dostupne.“ Stanje zatečeno u januaru ove godine, kaže on, bilo je nezavidno – nedostajalo je ljudstva, pogotovo oficira sa iskustvom u radu s medijima. „Vojska takav kadar nije školovala“, objašnjava Bošković, „a Upravu je trebalo postaviti po aktuelnim novinarskim uzusima. Trebalo je naći i dovesti ljude poput portparola, medijatora, još stručnjaka za internet i slično i za to je bio potrebno vreme.“ Uprava za odnose sa javnošću broji 29 zaposlenih. Sačinjena iz Odeljenja za informisanje (u čijem sastavu je i odsek za internet), Odeljenja za analitiku (analiza štampanih i elektronskih medija) i Referata (mesto portparola i medijatora Uprave), a po novoj odluci ministra odbrane Zorana Stankovića biće direktno vezana za ministra odbrane, što je praksa u većini armija i što umnogome olakšava komunikaciju sa javnošću.
KOMUNIKACIJA: Kada je reč o prvom pravilu Uprave – dvosmernoj komunikaciji, jedan od problema je stepen edukacije na ovom polju. Problem dotiče kako vojne tako i novinarske kadrove. „Naš cilj je naviknuti medije na Vojsku i, s druge strane, naviknuti Vojsku na medije“, kaže Bošković. Ove godine održani su seminari za Ministarstvo odbrane i za sve starešine koje se u vojsci bave informisanjem, kao i kursevi o odnosima s javnošću, kriznom PR-u, te kurs za top menadžment namenjen kolegijumu ministra odbrane. Seminari su održani u saradnji sa američkim Republikanskim institutom (IRI), Centrom za civilno-vojne odnose i, prošle nedelje, u saradnji sa odeljenjem Kancelarije Evropske komande za SAD u Beogradu za bilateralne odnose, kada su američki oficiri domaćima držali predavanja o odnosima sa javnošću. „Ne želimo da kao u prošlosti imamo čelne ljude koji različito nastupaju u medijima. Ne može da se desi da iz jedne iste institucije imate oprečna mišljenja o datoj situaciji, iako svaki od tih intervjua ponaosob može izgledati sasvim korektno“, kaže Bošković. „Već smo imali jednu edukaciju, ali nastavićemo u tom smeru – reč je o samoj pripremi za intervju, a u narednoj godini ćemo organizovati medija-treninge za ljude koji istupaju u javnosti.“ Neka ministarstva se, doduše, koriste agencijama za odnose sa javnošću, ali, kako „Vreme“ saznaje, s obzirom na to da samo jedan devedesetominutni medija-trening košta 1000 evra, u ovoj situaciji, toliki trošak za Vojsku je jednostavno – nezamisliv.
Problemi vezani za novinarski svet, osim obostranog navikavanja i edukacije, tiču se brzine i efikasnosti. „Jedna od prvih stvari koje smo uradili jeste da smo obišli sve medijske kuće i sa njima uspostavili kontakt. Novinarima su, međutim, informacije potrebne u jako kratkom vremenskom roku, praktično ‘za juče’, što može da predstavlja problem. Uspeli smo da čekanja na odobrenje zahteva za interevjue sa sagovornicima iz Vojske i slično, sa 12 dana svedemo na pet. Cilj nam je da odgovore na zahteve novinara svedemo na tri dana. Ali ukoliko neki zahtev pošaljete bilo kom drugom ministarstvu, kao što je to slučaj u inostranstvu, vi ćete čekati ne 12, već mesec dana, ako ne i duže“, kaže Bošković. Problem koji usporava celu stvar je – procedura. Zahtev koji novinar podnese Upravi prvo prolazi kroz razmatranje da li je o temi već pisano i sl. Posle razmatranja (inače, istoga dana kada je podnesen) zahtev se upućuje nadležnom sektoru. Ako je, na primer, reč o služenju vojnog roka, on odlazi sektoru za ljudske resurse, ako je reč o spornim ugovorima, u sektor za materijalne resurse… U zavisnosti od odgovora koji Upravi pristigne iz nadležnog sektora, zahtev ili „putuje“ dalje ili Uprava pronalazi adekvatnog sagovornika i zakazuje intervju. Kada se sagleda celokupno putešestvije zahteva, ispada da trenutnih pet dana čekanja i nije tako mnogo, a ako se uzme u obzir i to da u jeku afere stiže i do 50 zahteva dnevno čekanje deluje sasvim opravdano. Procenat zahteva kojima se ne udovolji, kako kaže Bošković, mali je, oko deset odsto, a najčešći razlog za odbijanje zahteva jeste nepoznavanje nadležnosti od strane novinara. Tako se često dešava da zahtevi vezani za pitanja/teme na koje treba da odgovori Savet ministara (za šta nije zadužena Vojska), ili Ministarstvo unutrašnjih poslova ili Ministarstvo pravde, stignu na adresu Uprave za odnose sa javnošću Ministarstva odbrane. Uz to, dodaje naš sagovornik, novinari često ne uzimaju u obzir činjenicu da su pojedine teme već iscrpljene što saopštenjima iz Uprave, što intervjuima čelnih ljudi iz Vojske. „Želja za informacijom i, uslovno rečeno, novinarskom ekskluzivnošću često to prenebregava, a da ne kažem da su pojedini novinari površni, što i ne čudi, jer neki od njih pre podne rade beogradsku hroniku, a popodne se bave vojnim pitanjima“, kaže pukovnik Bošković.
TRANSPARENTNOST: Drugo pravilo Uprave, koje za sobom povlači i dostupnost informacija, svakako je ono što najviše interesuje novinare i javnost. Istina, za razliku od nekih prošlih vremena kada je ovoliki broj konferencija za novinare, saopštenja i dokumenata iznošenih na uvid bio nezamisliv, Vojska danas može da se podiči transparentnošću. Konstatacija se čini apsurdnom, ali činjenica je da je ovdašnja javnost mnogo upućenija u vojne poduhvate, u to ko još nije odslužio vojsku i zašto, ili na primer, u cenu vojnih odevnih predmeta. Druga strana medalje je što do većine tih saznanja, nažalost, dolazimo posredstvom afera što, opet, može da stvori sumnju u to koliko je Vojska zaista otvorena i šta se sve krije pod velom onoga što se zove „vojna tajna“. Kao i u ostalima, tako i u domaćoj vojsci postoji stepenovanje vojnih dokumenata, odnosno njihova podela na interne stvari (koje su dostupne svakome, a u koje spada i gore navedeno) i na stvari od državnog značaja, koje kao takve, na osnovu podnetih izveštaja, ocenjuje odbor pri Skupštini državne zajednice. U smislu stepenovanja, granice za odbor ne postoje. To da građani kao poreski obveznici, čiji novac odlazi i u vojni budžet, imaju pravo da znaju šta se događa u Vojsci – nije sporno, kažu u Upravi. Ono što se nekada držalo za vojnu tajnu (naoružanje, oprema i slično), sada može da se nađe na nemalom broju sajtova koji se bave tom tematikom. Uostalom, danas skoro svaki novinar ima svoj „izvor“ u Vojsci, a skoro svaki vojnik mobilni telefon, što, opet, otvara neka nova pitanja. „Svesni smo činjenice da ko prvi pusti informaciju u javnost, taj je i kontroliše“, kaže pukovnik Bošković. „Naša poenta je da odgovorimo brzo. Isto smo uradili i sada – za nepune četiri nedelje ministar Stanković je održao dve konferencije na kojima je odgovarao na apsolutno sva pitanja, a po malom broju postavljenih pitanja, zaključak je da dovoljno zadovoljavamo znatiželju javnosti. Videli ste da i u slučaju pogibije/ubistva/samoubistva vojnika mi brzo reagujemo. Nepoverenje u Vojsku u tom smislu doveo je čuveni slučaj Topčider. Po mom mišljenju, nestručno je medijski odrađen u smislu odnosa sa javnošću. Nikada Vojska ne sme više dozvoliti sebi da se jedna konferencija za novinare prekine. To je ključna stvar.“
Proaktivno delovanje
Uprava za odnose sa javnošću Ministarstva odbrane organizovala je 29. novembra za kolegijum ministra odbrane prezentaciju novog, redizajniranog, vebsajta (reč je, zapravo, o dva sajta – sajt Ministarstva odbrane i sajt Vojske Srbije i Crne Gore podeljen na osamnaest poddomena). Kako „Vreme“ saznaje, sajt je ispunio očekivanja kolegijuma i biće pušten u rad 15. decembra. List „Vojska“ je od septembra počeo da izlazi pod novim imenom – „Odbrana“. Ono po čemu se „Odbrana“ razlikuje od prethodnog vojnog lista jeste analitički pristup temama (posebno je zanimljiva rubrika „Dosije“, u kojoj se analitički obrađuju i afere koje potresaju VSCG). U toku su i dogovori sa nacionalnom televizijom o ponovnom emitovanju emisije „Dozvolite“. Emisija bi trebalo da doživi potpuni preobražaj i da se iz statičnog i monotonog socijalrealističkog transformiše u „živi“ program, takoreći – sve popularniji realiti šou. Inače, do sada je ovu emisiju Vojska samo logistički pomagala. Koncepciju je kreirao RTS. Čelnici RTS-a su spremni na promenu. Ako postigne efekat kakav je postigao realiti šou „Može biti samo jedan“ na BK televiziji, za koji je VSCG dobila dvadeset nastavaka i 2500 prijavljenih učesnika, domaća vojska bi bila na dobrom putu da ispoštuje promotivne trendove kakvi vladaju na Zapadu.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!