Suđenje za saobraćajnu nesreću u kojoj je Katarina Marić poginula, a još dvoje ljudi povređeno bliži se kraju. Ta tragedija povukla je za sobom neizbežnu medijsku pažnju, jer je reč bila o vozilu tadašnjeg ministra Dragana Veselinova. Neke materijalne činjenice, međutim, tek treba rasvetliti
BEZ SUDSKOG EPILOGA: Pogibija Katarine Marić
Petnaestog aprila 2003. u 9:40 pre podne, terensko vozilo „micubiši pajero“ BG 19-11 (vlasništvo Vlade Srbije) kretalo se niz Beogradsku ulicu ka raskrsnici sa Njegoševom. U vozilu su bili Dragan Veselinov, ministar za poljoprivredu u Vladi Srbije, policajac Nebojša Jovčević iz SUP-a Pančevo (dodeljen kao obezbeđenje ministru tokom vanrednog stanja) i vozač Steva Bakalov (stalni vozač D. Veselinova, primljen na rad u MUP Srbije). Vozilo je koristilo plavo rotaciono svetlo i policijsku sirenu i kretalo se brzinom od oko 80 km/h nizbrdo, ka Slaviji. Na raskrsnici Beogradske i Njegoševe dolazi do kontakta sa taksi-vozilom mercedes benc koje je izlazilo iz Njegoševe i skretalo levo, uzbrdo u Beogradsku. Prilikom sudara taksi je odbačen i zarotiran zadnjim krajem nekih pet metara; prednja leva guma vladinog vozila pukla je i vozač Bakalov izgubio je kontrolu nad teškim vozilom. Po tragovima sudeći, Bakalov je primetio taksi i pokušao da ga obiđe s leđa, menjajući traku (iz leve u desnu), ali ga je ipak pogodio u zadnji levi deo svojim prednjim levim krilom i branikom. Boreći se sa volanom, Bakalov koči, ali teški džip skreće desno na trotoar, lomi one crno-žute stubiće koji brane parkiranje i usput udara troje pešaka. Katarina Marić ostaje mrtva na mestu; Snežana Vujičić teško je ranjena, a Srbislav Ćirić nešto lakše; vozač taksija Milivoje Stojanović imao je lakši potres mozga.
Medijskih posledica ove nesreće svi se sećamo: Dragan Veselinov poneo se nezgrapno (na više načina) i na kraju, nepristojno kasno, podneo ostavku. Pravosudne posledice nekako su pale u drugi plan. Naime, Steva Bakalov odmah je suspendovan kao policajac i predat Disciplinskom sudu MUP-a, koji će rešiti da nema mesta disciplinskom gonjenju, pa će ga tadašnji načelnik Javne bezbednosti vratiti na posao – pretpostavlja se do kraja krivičnog postupka. Novi načelnik RJB-a gen. Milošević, međutim, otpustiće ga pre kraja krivičnog postupka. Krivični postupak započet je u Trećem opštinskom sudu, da bi onda „nevidljivom rukom“ (advokati odbrane) bio prebačen na Okružni sud, a kvalifikacija promenjena u težu: iz nehata u umišljaj. Umišljaj je opisan rečima: „u odnosu na koje posledice je okrivljeni olako držao da neće nastupiti, ili da će ih moći otkloniti“.
Prevedeno na običan jezik, a u datom kontekstu, to jednostavno znači: ne vozi se niz Beogradsku ulicu 80 na sat, bez obzira na sirenu i plavo rotaciono svetlo; tamo ima semafora i pešaka, „pajero“ je težak i uopšte je to postupak rizičan – kao što smo, nažalost, videli. Steva Bakalov to ne spori: odmah je rekao da je vozio tom brzinom, a to su potvrdili i sudski veštaci. Ostaju dve druge okolnosti: stanje na semaforu i pitanje kretanja i položaja taksija mercedes. Po nalazu veštaka (tri inženjera), semafor ne može istovremeno da pokaže zeleno svetlo za obe ulice; to je nesporno. Vreme izmene signala na semaforu takvo je da tokom dve sekunde oba vozila imaju zajedničko crveno svetlo; zajedničko zeleno ne mogu imati nikako. Oba vozača tvrde da su imali zeleno; policajac iz džipa potvrđuje verziju Bakalova, ali pešaci na prelazu s jedne na drugu stranu Beogradske ulice kažu da su oni imali zeleno za pešake; jedan od njih je i krenuo, pa nije uspeo da odskoči dovoljno daleko od džipa… Biće da se Steva Bakalov previše uzdao u sirenu i plavo svetlo; moguće je i da je vozač taksija krenuo malo ranije; dve sekunde su u pitanju…
Nalaz veštaka kaže da se džip kretao brzinom od 80 km/h; ali kaže takođe i da se taksi u trenutku kontakta sa džipom kretao brzinom od 27 km/h. Vozač taksija Stojanović, međutim, tvrdi da je u trenutku kada ga je džip udario stajao pred pešačkim prelazom i čekao pešake da prođu. Kaže i da je u desnoj traci u Njegoševoj, pored njega, bilo još vozila koja su skrenula dole desno, ka Slaviji; tih vozila, međutim, nema; teško da ih je i bilo, jer bi se tako našla na putu džipa koji je doleteo tolikom brzinom…
To su, dakle, dileme koje su preostale sudskom veću koje sudi u ovom predmetu. Što se javnosti tiče i moralnog aspekta cele ove tužne priče, ostao je utisak ministarske arogancije (mogao je da skrene pažnju vozaču da ne juri toliko; neće Vlada da pobegne), pojačan frenetičnom i nervoznom atmosferom vanrednog stanja. Taj utisak Dragan Veselinov mogao je da ublaži – da je bio taktičniji i pristojniji. Druga pouka koju valja izvući – da se tragedija ne ponovi – jeste da ministre i sličan svet koji ima pravo na prioritet u saobraćaju ne smeju da voze vozači koji nemaju iskustvo sa prioritetnom vožnjom (sa sirenom i plavim svetlom). Svaki vozač iz policije, Hitne pomoći i vatrogasne brigade kazaće vam da, kad pod plavim svetlom i sirenom naiđe na crveno svetlo, ima da uspori, dobro pogleda levo i desno i nastavi vožnju tek kad je siguran da su ostali vozači stali i ustupili mu prolaz.
Kako reče jedan vozač Hitne pomoći: „Ako se sudarim žureći se nekud, neću stići tamo kuda sam žurio.“
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Svako ko išta zna o aktivnom opozicionom delovanju mora se čuvati ocena poput „trojanac“ ili „Vučićev čovek“ – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu cenu svog političkog angažmana. Zato bi najgore bilo da oba krila podeljene koalicije umesto sa naprednjacima započnu uzajamni obračun
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!