Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Ko je bio, za šta je osuđen, a za šta osumnjičen Dušan Vučković Repić, koji je nedavno preminuo u zatvoru
Na jutarnju prozivku 12 pritvorenika u grupnoj sobi beogradskog Centralnog zatvora nije se u prošlu nedelju oglasio Dušan Vučković (42) zvani Repić. Ostao je u krevetu hladan i ukočen, te nije bilo teško ustanoviti da je mrtav. Uzrok smrti, prema nalogu dežurnog istražnog sudije, ustanoviće se obdukcijom u Institutu za sudsku medicinu.
Ime Dušana Vučkovića i njegovog brata Vojina zvanog Žuća, inače komandanta zloglasne „patriotske“ bande nazvane „Žute ose“, kojoj je pripadao i Repić, pojavilo se u maju 1994. godine kada su obojica bili izvedeni pred sud u Šapcu. Dušan zbog ubistva 16 Muslimana (priznao sedam), ranjavanja 20 zatočenih ljudi u čelopečkom Domu kulture i silovanja jedne Muslimanke kojoj je uzgred oteo hiljadu maraka, a Vojin zbog posedovanja veće količine oružja.
Proces je u startu bio obogaljen činjenicom da niko nije hteo da svedoči protiv braće Vučković. Što iz straha, što iz solidarnosti. Prvog dana suđenja sudnica je bila prepuna TV kamera kao i novinara domaćih i stranih, ali ubrzo je bilo svima jasno da je reč o loše režiranom pokušaju obmane, odnosno stvaranju utiska da se u Srbiji sudi domaćim ratnim zločincima. Obavljeno je to krajnje nevešto, pogotovo što su, na primer, Vojin i predsednik sudskog veća u bliskom kontaktu šaputali jedan drugom, tako da ni ostali članovi veća nisu mogli da čuju njihovo domunđavanje. Naravno, drugog dana suđenja nijednog izveštača nije bilo u sudnici. Niko nije naseo na jeftin trik tobožnjeg nezavisnog i pravednog suđenja. Repić je bio osuđen na sedam godina zatvora, a Vojin uslovno, ali je Vrhovni sud Srbije Repiću povećao kaznu na deset godina, koje je on odležao i bio potom pušten na slobodu. Ali ne zadugo, budući da je sud u Hagu vodio opsežnu istragu povodom počinjenih zločina u Zvorniku i čelopečkom Domu kulture i saslušao sijaset svedoka, očevidaca zverstva nad nedužnim civilima – Muslimanima i prvi put domaćem tužilaštvu za ratne zločine prosledio obimnu dokumentaciju iz koje je bilo vidljivo da je Repić u Šapcu bio suđen za samo delić nedela koje je počinio. Uhapšen je 17. marta ove godine i nakon istrage našao se u optužnici Tužilaštva za ratne zločine u Beogradu zajedno sa još šestoricom optuženih za najmonstruoznija zverstva počinjena u Zvorniku i okolini nad nedužnim civilima od početka maja do polovine jula 1992. godine.
Još na suđenju Dušanu Vučkoviću u Šapcu sud je konstatovao da je on bio pri smanjenoj uračunljivosti kad je ubijao i sakatio civile muslimanske vere zatvorene u Domu kulture u Čelopeku. Biće, ipak, da je Dušan bio ozbiljan psihopata jer kako inače objasniti njegova zverstva kao i grupe zločinaca koje je prema optužnici Tužilaštva za ratne zločine, najčešće on predvodio. „On je u više navrata i danju i noću ili svi zajedno ili u manjim grupama ili pak pojedinačno, od zatočenih lica oduzimao novac i zlatne predmete i nad njima vršio fizička mučenja, telesna povređivanja, sakaćenja i ubistva sa nanošenjem velikih patnji“, piše u optužnici. Tužilaštvo takođe navodi da je Vučković naređivao, odnosno prisiljavao očeve i sinove zatvorenih civila kao i lica koja nisu u srodstvu da međusobno vrše protivprirodni blud. „Neutvrđenog dana okrivljeni Vučković je naredio da očevi i sinovi izađu na binu u Domu kulture, da se potom skinu goli i vrše oralni seks među sobom, ustima i u anus, sa promenama uloga što su ovi morali i činiti…“ Tužilaštvo u optužnici navodi imena očeva i sinova. „Ostalim oštećenim licima Vučković je naredio da to moraju posmatrati, zatim okrivljeni Vučković stavlja cev malokalibarske puške u usta Damiru Bikiću, i podizanjem usta cevi puške prinuđava Damira da se propne na prste, pa kad je od njegovog oca dobio izgovor da mu je to jedini sin, odgovorio da ga više nema i pucnjem u usta Damira lišio života, a potom iz iste puške lišio života i Saliha Hadžiavdića, Hasana Halilovića, Fikreta Jahijagića, Himze Kuršumovića i Alije Atlića a ranjenog Šabana Bikića ubodom noža lišio života, a za koje vreme je okrivljeni Korać Ivan sa ‘Puftom’ tukao druga lica metalnom i drvenom palicom…“ U mnogim počinjenim zverstvima učestvovao je i čovek po nadimku Pufta, kojeg inače Tužilaštvo za ratne zločine nije uspelo da identifikuje i nađe. Optužnica inače tereti pomenutog Puftu da je 13. 6. 1992. nožem odrezao penise dvojici Muslimana (Tužilaštvo navodi imena) a da je potom Dušan Vučković odsekao uho Enesu Čikariću i naredio da svoje odrezane organe moraju pojesti za koje vreme je okrivljeni Korać Ivan ispred Doma kulture pucanjem iz automatske puške ubio Nuriju Hadžiabdića i još jedno N.N. lice…“
Osim Dušana Vučkovića Tužilaštvo za ratne zločine podiglo je optužnicu protiv Grujić Branka (61), Popović Branka (56), Slavković Dragana (43), Korać Ivana (33), Filipović Siniše (31) i Dragićević Dragutina (37).
Grujić Branko i Popović Branko optuženi su zbog počinjenih zločina u Domu kulture, s tim što se Grujić i Popović terete i za prisilno preseljenje civilnog stanovništva iz sela Kozluk i Skočić.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve