Kako se od "trećeg metka" i snajperiste iz Birčaninove stiglo do muzičkog producenta iz Varaždina i trgovca iz Kumrovca
BEZ MISTERIJE: Foto-robot jednog od učesnika atentata na premijera Đinđića
Ako ste mislili da se pod gornjim naslovom misli na crtež nepoznatog počinioca krivičnog dela izrađen u nekom ateljeu Legije stranaca – varate se. U još jednom napadu trivijalne egzaltacije, Nikola Vrzić iz „NIN“-a (1. novembar 2005; str. 18) nije se zbunio samo u gramatici. Naime, „foto-robot“ nije ljudsko biće, nego je crtež koji policijski crtač veštom rukom pravi na papiru ili na kompjuteru (češće), a prema opisu očevidaca. Ali, kao što je poznato, zbunjenost u rečenici posledica je zbunjenosti u glavi.
Tako je „NIN“ od prošle nedelje ‘ladno i ne trepnuvši proglasio dva nedužna hrvatska državljanina, Nedeljka Dudukovića iz Kumrovca i Rajmonda Rojnika iz Varaždina, za „dosad nepoznate učesnike u atentatu na Zorana Đinđića“, jer da je jedan od njih dvojice „foto-robot“. Od 14. marta 2003. poznato je da je MUP Hrvatske, a po molbi MUP-a Srbije, obavio provere za desetine lica koja su 11. marta (ali i pre i posle toga) prešle hrvatsko-srbijansku granicu; kao jedino interesantno lice javlja se Ivica Ico Mateković, notorni zagrebački gangster, trenutno u pritvoru zbog otmice i iznude, uhapšen letos posle višemesečnog skrivanja. Nikakav „NIN“-ov „čovek sa hrvatskim i francuskim pasošem, bivši pripadnik Legije stranaca“ ne javlja se, niti se javljao u celoj priči o atentatu na premijera Đinđića. Ponajmanje Ivan Duduković i Rajmond Rojnik: Duduković je trgovac iz Kumrovca, a Rojnik je muzički producent iz Varaždina; u Legiji bili nisu, francuski pasoš nemaju, a granicu su prelazili iz svojih razloga. Rojnik je bio na nekom koncertu ozbiljne muzike u Beogradu, a Duduković je u Pazovi sahranjivao sestru i zeta. Hrvatska policija proverila je i njih.
Sve je to „NIN“ mogao da dozna – da im je palo na pamet, a nije – veoma jednostavnim putem, kao što su to doznali „Blic“, zagrebački „Večernji list“ i hrvatska redakcija BBC-a, HTV i bilo ko koga nije mrzelo da ta dva čoveka potraži na internetu, u telefonskom imeniku Hrvatske; obojica su tamo, sa sve brojevima telefona.
Umesto da sedne za kompjuter, Nikola Vrzić stavio je prst na čelo i proizveo jedan dozlaboga smarajući i konfuzan članak u kome „foto-robot“ ide okolo, ubija premijere i uopšte radi stvari nespojive sa svojom prirodom crteža. Pošto tu logike nema ni u rečenici, niti u iznetim tvrdnjama, reč je o sumraku zdrave pameti kojim baviti se ne vredi. „NIN“ su, međutim, novine stare i ugledne, pak ih treba upitati nekoliko stvari:
Prvo, odakle od svih ljudi koji su u kritično vreme prelazili granicu njima imena baš te dvojice, koji – eto – ni luk jeli, ni lukom mirisali? Da im nije to neko podvalio? Ima pokvarenih ljudi, a ne jede se sve što leti, kako glasi prvi aksiom istraživačkog novinarstva.
Drugo, kako sad odjednom ispada da je na premijera Đinđića ipak pucano iz Gepratove 14, a ne iz Birčaninove, kako je „NIN“ u više navrata uporno tvrdio? Gde se izgubiše „treći, četvrti i osmi metak“ kojima na zdrav razum javnosti pucaju Vrzić i advokati odbrane već mesecima, svakoj logici i dokazima uprkos? Naravno da se advokat Nenad Vukasović, branilac Zvezdana Jovanovića, do neba obradovao „foto-robotu“: iz okolnosti da oni zaista postoje, g. Vukasović odmah izvlači zaključak da sve to treba proveriti – kao da nije proveravano dovoljno kad je trebalo.
Posle će, kad je blam već pukao, g. Vrzić preko volje priznati u „Kuriru“ (a gde bi inače?) da je „možda pogrešio oko imena, ali tvrdim da je osoba sa foto-robota učestvovala u ubistvu premijera“. Tu bi vranjanska gramatika bila preciznija: „sa foto-robota“ ili „sas foto-robota“? Književnim jezikom reklo bi se „osoba na foto-robotu“ ili, još bolje, „osoba po čijem je liku sačinjen foto-robot“. A ta osoba bi, s obzirom na običaj Zemunaca i JSO-a da se prerušavaju i vode računa o TV kamerama po gradu, mogao da bude i Zvezdan i Aca Simović i Ninoslav Konstantinović. Ionako se na više mesta u iskazima u istrazi kaže da su imali perike i naočari za vid bez dioptrije; da se pre atentata Nino Konstantinović „ofarbao u plavo, nosi naočare i kvarcuje se“ (izvor „Blica“ iz policije koji citira Ninove prijatelje).
Policijski crtež, zvani foto-robot, da se podsetimo, spada u pomoćna sredstva (kao i poligraf) i često je notorno nepouzdan: očevidac koji je nekoga video na dve-tri sekunde dok protrčava pored njega nije baš pouzdan izvor. Prepoznavanje je, međutim, mnogo ozbiljnije i važi kao dokaz na sudu. Osim toga, svedok Bugarski, na koga se Vrzić toliko poziva, nije bio nimalo odlučan svedočeći pred sudom: na pitanje može li da prepozna ili isključi lica sa poternice, odgovarao je sa „Ne znam, ne znam“. Uostalom, po foto-robotu izrađenom uz njegovu pomoć bio je hapšen onaj vojni muzičar Dejan Kuzmanović; i on ni kriv ni dužan.
Bilo bi krajnje vreme da „NIN“ prestane da maltretira javnost ovakvim budalaštinama; bilo bi krajnje vreme da MUP Srbije već jednom nešto kaže na temu tog nesrećnog „foto-robota“, kad je već toliko puta preko ministra ili saopštenjima reagovao na stvari od mnogo manjeg značaja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!