Može li petnaest godina da stane u dvanaest minuta? U načelu ne, ali ovaj filmčić sadrži sve ono što je bilo moguće da sadrži
PROJEKCIJA U SKC-u: 2. 11. 2005.
Ne’š ti recenzije: trebalo bi, kao, nešto analit’ćki napisati o dvanaestominutnom dokumentarnom filmskom kolažu posvećenom petnaestogodišnjici „Vremena“. Samo, kako da hladno pametuješ o nečemu što je sastavni deo tvog života?! Nema šanse. Ali, to nije dobar razlog da se ne pokuša da se zapiše ponešto o, ili makar povodom ovog „primenjenog“ filma koji je napravljen u produkciji Vremefilma (snimatelj Zoran Stojičić, montaža Radoslav Ćebić, producent Filip Švarm) te premijerno prikazan – ubrzo i repriziran, na zahtev mnogobrojne publike – na žurki u beogradskom SKC-u, a dobro obavešteni izvori iz srca redakcije „Vremena“ kažu da će biti „okačen“ i na Internet…
O tome kako je i zašto „Vreme“ uopšte nastalo ima mnogo priča, od kojih neke spadaju u reprezentativna ostvarenja lovačkogžanra; ako mene pitate – kao nekoga ko je te stvari gledao/nazirao spolja – ona reč i misao Miše Vasića, izgovorena u Stojičićevu kameru, da se njega, Mišu, u to turboslobističko, predratno vreme epidemije masovnog kretenizma „maltretiralo kao čoveka & Srbina“ po „Politici“ i drugde, te mu je to malo dopiz… dosadilo, savršeno drži vodu; pošto, naime, nije bio jedini koji se tako osećao, ljudi su se skupili i rešili da naprave svoje novine, pa nek’ puknu dušmani. Što se, pre ili kasnije, i dogodilo – mislim, to za novine, ali bogami i za dušmane. Therestishistory. A o toj „istoriji“ svedoči, nežno i nepretenciozno, „pijetetno“ i setno koliko i duhovito i s merom autoironično, i ovaj vešto spakovan filmčić – koji ima sve izglede da nadživi neposredan povod svog nastanka i postane dokumentoVremenuuvremenu! – potcrtan pesmom „Downtown train“ Toma Vejtsa (više nego sjajan izbor, i potpuno odgovarajuća muzička podloga).
Ne sećam se tačno kako ono glase pravila danske „Dogma“ škole, ali ona dva-tri manijaka što su nas uporno vijala i pravila nam sačekuše po redakcijskim hodnicima „da se rečemo“ (pozdrav odsutnom, ali duhom prisutnom D. T.-u) u kamere ovim svečarskim povodom, kao da su izašla iz neke slične priče… Kako god, od njih se neko vreme nije dalo živeti, ali biće da je od toga bilo neke hasne. Finalni produkt njihovog truda, naime, obiluje – osobito s obzirom na uistinu kratku metražu – jezgrovitim iskazima raznovrsnih Aktera, koji su imali nezahvalan zadatak da u jednoj ili dve zen-rečenice sažmu svoj odnos prema „Vremenu“ i zašto su, dođavola, uopšte došli i ostali baš tu: od osnivačkih Otaca i Majki (M. Vasić, S. Ast, A. Ćirić, E. Krstanović…) preko lirskiraspoloženogekonomiste (eto, i toga ima!) Miše Brkića, pa do Tamare Skrozze koja je sa nama odvažno podelila svoju omiljenu dnevnu moru… Sve ostalo spada u solidno, improvizovano korišćenje dokumentarističkih mogućnosti video arta (je l’ te) – od ovekovečavanja famoznog Staklenca ili Muzeja kiča pa do vilenjenja po poslovičnom redakcijskom haosu i svim onim ljudima koji ga čine (ne)podnošljivijim… Tamo negde pred kraj, ekranom se zaokrugljeno širi i u uznapredovaloj neobrijanosti zatečena pojava stanovitog kolumniste „indijanskog“ izgleda, koji otfilozofira nešto o tome kako se ljudi koji čine „Vreme“ ni u tri izujutra, mrtvi pijani, ne hvataju u vozić, što ih već čini kulturološkim incidentom u ovoj poglupeloj „sredini“; koliko koji dan docnije, redakcija je to na žurki i dokazala: vozića bilo nije, mada viskija beše dovoljno! Kad smo već kod kolumnista: ljudi, gde vam se zagubio Ljuba Živkov?! Ako se ne varam, to je možda i jedini od bitnih i nezaobilaznih ljudi petnaestogodišnje istorije „Vremena“ kojeg nismo ni čuli ni videli, makar i samo na pismu, razglednici, požuteloj fotografiji. Svi drugi su kanda tu negde – od raznih prizoraobičnogludila koji kadgod ne prolazahu bez Pere Lukovića, pa do recentne, antologijske reality–show scene sadističkog maltretiranja Dragoslava Grujića, specijalno za potrebe ovog filma! Na drugoj strani, autori filma našli su prigodan način i za decentno podsećanje na Naše Nezaboravljene Ljude – od Juga Grizelja i Uroša Komlenovića do Draška Gagovića i Stojana Cerovića. O gigantskim knedlamaugrlu nas (pre)ostalih nećemo ovom prilikom.
Enivej, može li petnaest godina da stane u dvanaest minuta? U načelu ne, ali ovaj filmčić sadrži sve ono što je bilo moguće da sadrži a da se ne raspline u širinu ili da se raspadne od težine, ili pak izduva u banalnosti: ljudskumerustvari, panoramsku šetnju kroz jedan Duh Vremena (i prostora!), kroki-portret grupe multidisciplinarnih ludaka koja deceniju i po uporno pokušava da „recituje pesmu debelome uhu“; o, da, i jednu zagubljenu papuču Bube Morine, trajno impregniranu patriotskim gospođinim nožnim znojem, valjda kao lovačkitrofej, kao simbol neizbežne, konačne pobede Duha nad Materijom. Uta-ta! Da, u pravu je Tanja Tagirov: vidimo se za petnaest godina. Do tada, vodite računa šta čitate.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ako ste još niste prijavili za naš njuzleter, sad je krajnje vreme. Prijava je prosta, sve je džabe, a tamo vas čekaju zanimljive teme, pokloni i popust na pretplatu na „Vreme“
Banuli su nam mrtvi gladni, a ničeg u kući. Imamo grapu, odlično crno, masline, neke sireve i još nekoliko gluposti tipa sladak kupus, i beli i crni luk. Evo šta je ispalo
Kada je američka kantautorka Tejlor Svift pozvala fanove da izađu na glasanje, među pripadnicima ekstremne desnice počele su da kuljaju teorije zavere o saradnji pop zvezde sa Pentagonom. Ipak, ekonomski uticaj Tejlor Svift je toliko veliki da nije čudno što se Republikanci plaše njenog uticaja na politiku. Pevačica je, pak, dugo krila svoje partijsko opredeljenje
OFK Beograd igraće od ovog leta kao domaćin na stadionu „Kraljevica" u Zaječaru, navodno zbog katastrofalnog stanja Omladinskog stadiona na Karaburmi. A i treba neko da igra na novom stadionu u Zaječaru, koji inače može da ugosti tek srpskoligaški fudbal. Taj i drugi stadioni u manjim mestima bili su opsesija predsednika Vučića
“U Srbiji je možda jedino teže od istoričara biti selektor fudbalske i košarkaške reprezentacije. Svako ima svoje mišljenje kako bi ta Srbija (fudbalska, košarkaška, istorijska) trebalo da izgleda, što je donekle razumljivo i u redu, ali problem nastaje kada prevladaju neznanje, nacionalni romantizam i mit i dnevnopolitička propaganda”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!