Nakon 45 godina
Volvo završio sa proizvodnjom dizela, poslednji sišao sa trake SUV XC90
Okončana era dizela za Volvo koji planira da proizvodi samo električna vozila od 2030. godine
Saša Bjelov: „A vi ste iz…?“
Igor Nikolajevič: „Iz Ministarstva dobrih dela… Ako dođe do neke kritične situacije – mi ćemo pomoći…“
Saša Bjelov: „A te vaše kritične situacije sami ćete praviti?“
Igor Nikolajevič: „Aleksandre Ivanoviču: mi nećemo heroin u Moskvi. A u Beneluks izvozite slobodno…“
U ovom dijalogu iz ruske serije „Brigada“ (koju ovde bez ikakvog razumnog razloga zovu „Sašina ekipa“) nedostaje još jedna rečenica ovlašćenog službenog lica, pripadnika Ministarstva dobrih dela: „A mi ćemo se u to ugraditi.“ Ali, reč je tek o 1993. godini u Moskvi; protok vremena sve će to ispraviti, samo polako… Rusi su, uzgred budi rečeno, opet zakasnili: te iste strašne 1993. godine naše Ministarstvo, da ne kažemo Resor, dobrih dela već je izvozilo heroin; ne baš u Beneluks, ali tu, blizu… Znate kako je: sankcije i to; mada se isplatilo.
Ruska TV serija „Brigada“ koju TV B92 emituje nedeljom iza ponoći i ponedeljkom u 22 časa (repriza) pobudiće mnoge nemirne misli i neprijatne asocijacije kod našeg obaveštenijeg gledaoca. Reč je o četiri simpatična momka iz Moskve koji – svako iz svog prethodnog života – bez svesne namere i protiv svoje volje upadaju u tranzicijski problem organizovanog kriminala. Ti mangupčići postaju bezbednosno interesantni kada im lokalna Javna bezbednost prišije jedno ubistvo u kome su nevini, a sve na bazi opšte policijske korupcije i cinizma. Reagujući spontano i inteligentno u datoj društvenoj situaciji, mangupčići uviđaju svoje šanse: kojekakvi bizmismeni se tu razbijaju od love ni zbog čega, kradući od ionako gologuzog ruskog naroda; a mi? Privatizacija je – naravno – ključna reč: ima tu Artur Lapšin; Arturčik ima firmu i zaštitu; tržište je otvoreno za slobodnu konkurenciju. Saša i brigada prokuže Arturčikova posla i ukradu mu ceo željeznički voz sa 600 tona aluminijuma u polugama, ne bi li se utalili kao partneri u firmi. Sama ta okolnost – da neko ukrade 600 tona aluminijuma – pobuđuje pažnju Ministarstva dobrih dela: ovaj mali obećava i treba ga uzeti u obrabotku. Arturčiku se na fin način skrene pažnja da od sada ima novu zaštitu; Javna bezbednost u liku nekog kapetana Kaverina biva eliminisana iz igre, a kapetan leti iz službe; sada su ozbiljni majstori u poslu.
Zvuči li vam sve ovo nekako poznato? Ako ne – sačekajte malo…
Podudarnosti između ruske i naše scene organizovanog kriminala zapanjujuće su; razlika je samo u redu veličina: Rusija je velika zemlja. Tamo gde su naši umetnici kretali tako što klepe šleper cigareta, Rusi klepe ceo voz aluminijuma. I tako dalje, ali princip je isti i to se sjajno vidi u ovoj TV seriji koja je u Rusiji već nazvana „dokumentarnom“ (videti okvir). Naime, na prvi pogled vidi se konkurencija Javne i Državne bezbednosti u pokušajima da kontrolišu poslove organizovanog kriminala i da se u njih ugrade. Pogodite ko pobeđuje… Zamor, cinizam, ravnodušnost i korupcija vidljivi su kod vlasti; društvo je preplavljeno nerešivim problemima tranzicije iz realsocijalizma u kapitalizam, ali iz nekog razloga kajmak skidaju „preduzetnici“ i njihovi zaštitnici iz vlasti. Jeste da nema kvota i kontingenata, da nema sankcija (samo bi im još to falilo, daleko bilo!), ali nema ni suštinske razlike između Srbije i Rusije; princip je isti, ali su veličine drugačije.
Pre svega – stil. Ti moskovski gangsteri svi su između sebe „braća“ (bratva); svi polako prelaze na kajle, čuke i karike; razbijaju se od škampa, jastoga i kavijara, jer su čuli da to tako treba; svi već 1993. imaju mobilne telefone i ne ispuštaju ih iz ruku; i kod njih traje nepomirljivi spor oko toga šta je bolje – mečka, „audi“ ili BMW, mada svi vole debele džipove; sve su im ženske pinkuše, sve kafane ekskluzivne; svi su se odjednom setili da su pravoslavni hrišćani, pa se na groblju podgurkuju u smislu „kako se krsti, gde prvo idem rukom?“, ali im to ne smeta da budu i ktitori; ako su nekada i imali neki sistem vrednosti (kakav-takav), zaboravljaju ga ubrzo od puke količine novca koji im prolazi kroz ruke; to leti na kokainu, votki i kavijaru, leti i više ne ume da se vrati. Da li nam je to odnekud poznato? Istini za volju, glavni junak Saša Bjelov inteligentniji je i simpatičniji od ovih naših uporedivih likova: on kako-tako odigrava političke igre, provlačeći se između Ministarstva dobrih dela, svojih partnera iz Tadžikistana (to je neki njihov Veliki Trnovac, tamo negde) i svojih drugova; Saša Bjelov jeste fizički nalik na pokojnog komandanta Arkana, ali se barem smuvao sa ozbiljnom koncertnom violinistkinjom (lepe devojke vole mangupe i tu pomoći nema) i definitivno je simpatičniji. Kad smo kod toga: Saša Bjelov će – sasvim neizbežno – na kraju biti izabran za narodnog poslanika u Dumi, kao i Arkan, posle slične, ali urnebesnije predizborne kampanje; ali to ćete sve videti na TV B92 kad dođe vreme…
Sa državne strane, stil je takođe odlično prikazan: u lokalnim stanicama milicije, na zidu visi siromah Lenjin; u FSB-u (kako se u stvari zove Ministarstvo dobrih dela), na zidu visi prvo Jurka Andropov, pa Miša Gorbačov, a na kraju, kad nastupi kraj istorije, visi Feliks Edmundovič Đeržinski… Federalna služba bezbednosti, sadašnja Čeka, mešavina je tradicije NKVD-a i tehnokratske mode poslednje faze istorijskog materijalizma, oličene u Jasenovu kod Moskve, poslednjem i „modernističkom“ izdanku Sustema. Imaju tehniku; imaju sotrudnjike; imaju cinizam moći; samo nemaju razumevanje sadašnjosti: to im se negde izgubilo – usput. Tako Ministarstvo dobrih dela Ruske Federacije dolazi u isti bedni položaj one naše sirotinjske nevladine organizacije (Resora dobrih dela): love, a ulovljeni – jadni. Ima tu, valjda, nekog „lukavstva uma“ (što reče čiča-Gegelj onomad): ne može se biti komunista i čekista u kapitalizmu kad kapitalizam ne razumeš, pa te izradi. Sve to nekako miriše na jevtinoću sličnu jevtinoći ovih naših jadnika ovde: decenije negativne kadrovske selekcije nužno će proizvesti kako Valerija Krjučkova (poslednjeg predsednika KGB-a iz 1991, onog Slobinog druga) tako i Radomira Markovića (znate na koga se misli; takođe Slobin drug).
I posle se čude kada ih mangupi izrade. Gledajte „Brigadu“, bićete pametniji: čisti dokumentarni realizam.
Okončana era dizela za Volvo koji planira da proizvodi samo električna vozila od 2030. godine
“I u Holandiji ima mnogo ljudi poput mene, mi smo mešavina Indonežana i Holanđana, a ima, naravno, i Indonežana. A ljudi teško razumeju kakva je razlika između nas. Razlika je u našoj istoriji”
Prevodilac i pisac Nikola Bertolino napisao je ovaj tekst pre 22 godine. Bez te informacije, čitaocu će delovati kao opis današnjeg vremena. Tekst dosad nije objavljivan. U prvom delu feljtona razmatrano je pitanje odgovornosti intelektualca za ratove devedesetih, nacionalističke elite, fanatizovane gomile, Gazimestana, Miloševićevog kontramitinga, o počecima preobražaja čoveka-gomile u čoveka-pojedinca, i o opijenima koje valja trezniti
Parole koje su najčešće izvikivane 27. marta 1941. godine bile su „Bolje rat, nego pakt!“ i „Bolje grob, nego rob!“. Želje su nam se ispunile: dobili smo rat, dobili smo grobove, ali nam je zato Čerčil u ime slobodnog sveta odao priznanje da smo spasili dušu
Osim produktivnosti i komunikacije, Galaxy AI funkcije otvaraju i nove mogućnosti kreativnog izražavanja.ProVisual Engine transformiše iskustvo kamere, pružajući podršku korisnicima od postavljanja savršenog kadra, snimanja impresivnih fotografija u svim uslovima, do uređivanja i deljenja na društvenim mrežama
Intervju: Miloš Jovanović, predsednik Nove Demokratske stranke Srbije
Ako ne sprečimo krađu, možemo Vučića proglasiti za maršala Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve