Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Da li se aktuelni sukob dva "Dnevnika u pola osam" – RTS-ovog i Pinkovog – može tačnije opisati kao rat televizija ili rat televizijama? Ovakvu dilemu oko subjekta ili objekta u aferama redovno imamo
It’s showtime! Posle nedelja prepucavanja Tijanića i Mitrovića, imali smo priliku da vidimo veliki medijski obračun dva nacionalna dnevnika u 19.30. Televiziju Pink je predstavljao Aleksandar Crkvenjakov, dok je boje RTS-a branila Maja Žeželj. Pink je, navodno, svoj koncept Dnevnika zasnovao na autorskoj formi (ma šta to značilo) i poverenju koje gledaoci imaju prema dokazanim tv profesionalcima, u daljem tekstu autorima. U najavama su oni nabrajani kao u školskom dnevniku, ili vojnoj prozivci: Crkvenjakov Aleksandar, Ristić Nenad, Kovač Mihajlo, Jordović Tanja i Petar (špic name Coka) Lazović. Satić na Pinku postavljen je punih tri minuta pre 19.30, medijsko i reklamno vreme se očigledno nije štedelo, a onda se globus zavrteo i šou je počeo. Odmah smo videli veliki studio, opuštenog, pomalo zbunjenog autora i čuli nekoliko uvodnih aforizama. Najave su svedene na ključne reči, poput naslova u tabloidima, a videli smo koje su boje obeležile dan, od crne (košarkaši), preko crvene (babure na radost), do šarene (deca u Knezu). Deca će se pojaviti i u definiciji slobode, kako autor reče, zlatna dečija usta! Domaćini su nas proveli kroz ceo Pink, ima tu još i studio dva i studio tri, a bogami i iznajmljeni studio u Vašingtonu, odakle se uživo stasom i glasom javio ministar Dinkić. Da bi sve delovalo bogato, u prvom Pinkovom Dnevniku pojavila su se čak tri ministra – Drašković Vuk (in medijas res), pomenuti Dinkić Mlađan i Stojković Zoran. Prema rečima autora, dan nije bio naročito zanimljiv, pa je „nacionalni“ počeo pričama o Ustavu i klevetama. Ovaj deo o klevetama mu dođe kao žiška za Tijanića. U sportskom bloku na ekranu smo imali četiri paralelne radnje – big brader Crkvenjakov, sportski novinar, njegov gost i utakmica u ćošku. U rubrici „Paparazzo“ videli smo supertajni snimak fudbalera Adrijana, koji je u Beogradu podlegao opuštenoj atmosferi i zamislite pušio cigaretu! Meteorolog je sa diplomom, tek da znate, a na kraju smo videli i žonglerske loptice u rukama voditelja, pardon autora. Sve u svemu, da citiram Pink, ma kako ironično zvučalo, uragan Rita nije ispunio očekivanja(?), ali je zato Dnevnik baš onakav kakav smo očekivali.
No, prebacimo malo i na Dnevnik RTS-a, koji je vozio po ustaljenoj šemi. I oni su imali ministra Bubala, putem satelita. Pink je otišao na Kosovo, a RTS u Republiku Srpsku. Još, dakle, ima srpskih zemalja za direktna uključenja. O sportu su na RTS-u ćeretale dve dame, što je ljupko, a onda je emitovan moj favorit – prilog sa Briona. Tamo je ekipa RTS-a snimila Titovo letovalište i ekskluzivni intervju sa papagajem Kokijem. Novinar je Kokija pitao „gde je Tito“, a Koki je izdeklamovao šta sve ume da kaže. Koliko sam shvatio, Koki ne zna gde je Tito, ali ima identitet – ume da kaže svoje ime. Ako je RTS želeo da uzvrati Pinku, ja sam Brione i Kokija shvatio kao komentar.
Tako je otprilike izgledao sudar dva Dnevnika, mada treba reći da je postojala i uvodna borba. Pre nekoliko dana na RTS-u se volšebno pojavio glamurozni TV spektakl – „Avalski toranj“. Nekako istovremeno, na Pinku je najavljen licencni (hrvatski) TV šou „Piramida“, koji će voditi Nevistić Branka (eks RTS Dnevnik). Na RTS-u smo videli Bradić Vericu, sa kolegom (zbog Verice bradica i dubok glas), u pozadini svetli piramida, na vrhu piramide Avalski toranj. Dve ekipe (paprike i paradajzi) repliciraju na teme, publika glasa i aplaudira. Ko bi od gostiju prijavio Mladića Ratka, da l’ mlada Gojkovica (Ljiljana Blagojević), da l’ Ilić Velja, Bošković Tanja ili Vlahović Aleksandar? Lepo je što će toranj tronožni biti obnovljen, iako je kablovska mreža budućnost distribuisanja TV signala, no šta ćemo sa piramidama. U opštoj krađi autorskih dela, državna televizija ne bi smela sebi da dozvoli luksuz piraterije. Možda bi umesto piramide mogli da gradimo „Skadar na Bojani“, ili „na Drini ćupriju“, mada ponekad najviše ličimo na „prokletu avliju“.
Da li lični sukob Tijanića i Mitrovića može u jednom trenutku da dovede do tužbe autora emisije „Piramida“ (Ogreste Željke), kojoj bi RTS platio odštetu za krađu emisije? Da li bi kaznu platili iz budžeta ili od TV pretplate? Princip nadmetanja komšija čija će kuća biti veća kao da je glavno obeležje ovog medijskog duela.
Priznajem da nisam kompetentan da bih potpuno shvatio političku pozadinu sukoba dva Dnevnika, ili narodski rečeno – ko tu kome duva vetar u jedra. Pitam se da li je ovo rat televizija ili rat televizijama, a tu dilemu oko subjekta ili objekta u aferama redovno imamo.
Ono što znam sigurno jeste da Nacionalni Dnevnik u dve verzije pokazuje dve strane iste medijske logike. Pink dosta mudro koristi sklonost naših gledalaca (naročito onih manje obrazovanih) da im neko prepriča vesti i objasni šta se ovde dešava. Pinkov Dnevnik, (a da se ne zavaravamo i RTS-ov) neće biti kritičan prema našoj stvarnosti. Pink samo želi da nam tu realnost učini malo lepšom, pa je zato autorska garnitura preuzeta iz tzv. zlatnog doba RTS-a. Većina tih autora je u doba socijalizma sa ljudskim likom naučila da dribla na malom prostoru. Znalo se ko su svete krave, a svaki Dnevnik koji nije počinjao rečima „Dobro veče, ovo je Dnevnik“ smatrao se egzotičnim. Ako tu dodate turbo nabudžen studio, čuda tehnologije i nostalgije, šou je zagarantovan. Najavljeni su i skečevi, gde će se gledaoci kikotati poskočicama, pa veliki Nacionalni Siti može da počne. Na trenutak sam, priznajem, doživeo iščekivanje koje svaki posetilac vašara u Srbiji ima pred šatorom gde se prikazuje mirakul poput žene sa tri sise. Znamo svi da to ne biva, ali narod ipak plati kartu da vidi čudo. Naročito ako je nacionalno.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve