Ministar Dinkić pokušava da finansijski disciplinuje vojsku. To neće proći
ŠLEM GLAVU ČUVA: Prvoslav Davinić
Dve značajne vojne promocije održane su poslednje nedelje u Beogradu. Na prvoj su predstavljene nove vojne uniforme, sa sve opremom za buduće mirotvorce SCG u dalekim zemljama, uključujući mrežicu za komarce i pribor za prečišćavanje vode. Na drugoj promociji govorilo se o sporazumu sa Sjedinjenim Državama o uzajamnom školovanju oficira. Oba svečana događaja, organizovana na visokom nivou, protekla su bez Prvoslava Davinića, prvog čoveka Ministarstva odbrane (MO). Već petnaestak dana, Davinić se nalazi pod žestokom vatrom svog kolege po partiji i po funkciji, ministra finansija Mlađana Dinkića, pa je verovatno procenio da je bolje da ostane u zaklonu. Trebalo se utvrditi i spremiti za opsadu.
Dinkićevo nezadovoljstvo Davinićem dugo je tinjalo, ali je javno buknulo sredinom meseca, izrazima teškog nezadovoljstva ministarstva finansija o načinu na koji MO troši pare. Dinkić je rekao da u sektoru finansija u MO-u vlada „potpuni haos“ jer se dugovi gomilaju a dobavljači plaćaju preko reda i dodao da Davinić, koji je funkcioner G17 plus, „ne kontroliše situaciju“. Zarekao se da će „zavesti potpuni red u Vojsci ili ćemo se povući i mesto ministra odbrane SCG prepustiti nekom od koalicionih partnera“. Sem toga, najavio je da će Daviniću biti dodeljen tutor, postavljanjem bivšeg direktora Poreske uprave Srbije Aleksandra Radovića na mesto pomoćnika ministra odbrane za finansije.
Davinić je žestoko uzvratio već istog dana. „Ministar Dinkić ili nije svestan posledica svojih postupaka, ili ne mari za njih“, rekao je u saopštenju i dodao da je „govoriti za ministra odbrane da nije sposoban da vodi sistem za koji je odgovoran i da u tom sistemu vlada haos, zbog čega treba uvesti tutorstvo pod komandom ljudi koje bi on lično doveo, pokušaj urušavanja ugleda ministra, ali i preuzimanja ministarstva koje mu ne pripada.“ Otišavši korak dalje, optužio je Dinkića da se svrstao među „ne samo saučesnike već i inspiratore“ podrivačke delatnosti protiv sistema odbrane i obećao da neće postupiti po diktatu.
Nakon početne razmene salvi, nastalo je zatišje tokom koga su oba protivnika nastojala da utvrde štetu i zatraže od koalicionih partnera podršku i pojačanje. Prvi su Daviniću pritekli Crnogorci, brzinom koja im obično nije svojstvena kada je reč o srbijanskim unutarpartijskim sporovima, čak i kada se ti sporovi prelamaju kroz savezne organe. Predsednik SCG Svetozar Marović ocenio je da Ministarstvo odbrane državne zajednice radi „potpuno u skladu sa odlukama Vrhovnog saveta odbrane“ i dodao da ministar Prvoslav Davinić ima njegovu „punu podršku u nastavku reformskog procesa Vojske SCG i sistema odbrane“. Omah zatim, punu podršku Daviniću iskazao je i Vukašin Maraš, Davinićev zamenik i jak crnogorski kadar u MO-u. Uz Dinkića se, kao što se očekivalo, svrstala rođena stranka saopštenjem nakon sastanka Predsedništva G17 plus. Tom prilikom je zatražena Davinićeva ostavka, uz jetku opasku da je stranka pogrešila što ga je uopšte postavila na to mesto. Nešto kasnije, usledila je dugo očekivana podrška premijera Vojislava Koštunice. Koštunica je, prema navodima „Večernjih novosti“, pozvao Davinića 26. avgusta u Vladu Srbije na razgovor i zamolio ga da sam podnese ostavku. Iste novine pišu da je Davinić odgovorio da će „razmisliti“. Nakon par dana, javnosti je poručio da mu ostavka ne pada na pamet.
IDEJEVAŠE, FONDNAŠ: O čemu se u ovom sukobu uopšte radi? O novcu, naravno, i to veoma velikom novcu. Vojska ono što dobije iz budžeta uglavnom troši na plate i penzije, i pri tom stalno kuka da im je malo. Svaki ozbiljniji trošak mora da dobije dvostruko odobrenje: od Vrhovnog saveta odbrane i Ministarskog saveta (savezne vlade). U oba tela, Crna Gora je zastupljena ravnopravno sa Srbijom, i malo ravnopravnija, s obzirom na to da je Svetozar Marović u oba predsedavajući. Dakle, Crna Gora dobija svoj deo kolača, premda je kolač srpski, jer Crna Gora za Vojsku u savezni budžet po dogovoru ne plaća ništa. Međutim, kada se odbiju plate i penzije, ostaju samo mrvice oko kojih se ne vredi ozbiljno sporiti.
Ali, kako je neko davno primetio, nije sve u novcu: ima nešto i u nekretninama. Vojska jeste siromašna u kešu, ali nepokretna vojna imovina uključuje krupne objekte na najboljim lokacijama, u gradovima, u planinama i na primorju, a to se dâ pretvoriti u keš. Još kada je došao na funkciju, Davinić je najavio osnivanje Fonda za reformu vojske, koji bi prodajom nekretnina namakao sredstva za reforme. Fond je, pod ingerencijom Saveta ministara, osnovan u junu prošle godine, i u njega se slivaju fantastične sume. Davinić je s početka ispoljio ambiciju da prikupi šest do osam milijardi dolara, a kasnije je pominjao izgradnju deset hiljada stanova za oficire iz sredstava Fonda. Iako su te cifre izvesno preterane, niko osim Saveta ministara nema tačan uvid u rad Fonda, kao ni u kompletan inventar vojne imovine, pod uslovom da tako nešto uopšte postoji.
Fond je, doduše, imao dosta problema, najpre zbog načina kojim njim rukovode Davinićevi bliski saradnici iz Atlantskog saveta, nevladine organizacije iz koje je potekao i sam ministar. Krajem prošle godine izbio je neprijatan skandal zbog prodaje Vojnotehničkog instituta u centru Beograda jednoj pomalo misterioznoj srpsko-američkoj firmi u zamenu za neke stanove. Zatim, Ustavni sud je osporio legalitet Fonda, s obzirom na to da ovo telo ne podleže nikakvoj skupštinskoj kontroli, a dato mu je da raspolaže državnom imovinom. Uprkos problemima, Fond radi punom parom, a Crna Gora i od tog kolača uzima deo kad god se prodaju nepokretnosti na njenoj teritoriji, a i šire.
NIŠTAODTRAMPE: Ovim postaje jasno zašto su Crnogorci tako spremno podržali Davinića, kao i zašto on ne može biti smenjen. Po proceduri, ministra odbrane smenjuje savezna skupština, na predlog Saveta ministara. Čak i ako bi Marović hteo da sazove sednicu Saveta da raspravlja o Davinićevoj smeni (a izgleda da neće), veliko je pitanje da li bi Savet usvojio predlog o razrešenju. A zatim, više od polovine srpskih i više od polovine crnogorskih deputata moralo bi da glasa za Davinićevu smenu.
Iako se po kuloarima dosta priča o mogućnostima da se srbijanska vlada dogovori sa Crnom Gorom o kompromisnom rešenju, kojim bi se u zamenu za Davinićevu glavu Crnoj Gori ponudilo mesto načelnika Generalštaba, od toga najverovatnije neće biti ništa. Najpre, kako primećuje vojni analitičar Aleksandar Radić, mesto načelnika GŠ-a je po ingerencijama neuporedivo slabije od mesta ministra odbrane. A zatim, „Crnogorci bi sa novim ministrom morali da o svom delu kolača pregovaraju iz početka, a to im nimalo ne odgovara“.
Sem toga, pada u oči da Dinkić nije uspeo da obezbedi punu podršku Koštunice i ostatka Vlade. Ako je Koštunica zaista apelovao na Davinića da se povuče, to dosad nije učinio javno i zvanično. I Koštuničina Demokratska stranka Srbije osetno je rezervisana po tom pitanju, dok su ostali igrači na političkoj sceni mahom odabrali neutralnost.
To znači da ministar Dinkić nije pažljivo prebrojao svoje redove pre nego što je pokrenuo ofanzivu na Davinića. Time je prekršio jedno od osnovnih strateških načela, koje je kineski vojskovođa Sun Cu definisao pre više od hiljada godina, u knjizi Umećeratovanja: „Onaj ko poznaje i sebe i neprijatelja, može bezbrižno da se upusti u hiljadu bitaka“, pisao je Sun Cu. „Onaj ko sebe poznaje a neprijatelja ne, gubiće po jednu bitku za svaku dobijenu. A onaj ko ne poznaje ni sebe ni neprijatelja, izgubiće svaki put.“
Pitanje je, međutim, ko će dobiti rat. Obračun dva ministra, koji dobija sve ličniji ton, zaglušio je ozbiljnu debatu o finansiranju odbrane, a ta je debata neophodna, između ostalog zato što je sadašnje stanje neodrživo.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Malograđanski strahovi i interes kriminalaca drže marihuanu u ilegali. Borba protiv trave je i pogrešna i bizarna, kako pokazuje slučaj Sergeja Trifunovića
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!