Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Radio-televizija koja zadovoljava najšire potrebe građana jedne zemlje, koja pod ravnopravnim uslovima i bez diskriminacije informiše o interesima, potrebama i stavovima svih društvenih grupa, odavno je demokratski medijski model Evrope i sveta
Ovih dana uzavrela rasprava o plaćanju ili neplaćanju pretplate za RTS podseća da još jedan tranzicioni problem nismo ni počeli da rešavamo i ukazuje na duboko nerazumevanje ovog pitanja koje je širom Evrope, pa i u ostalim zemljama u tranziciji, odavno dobilo adekvatan odgovor.
Otkako je paradigmatični BBC dvadesetih godina prošlog veka transformisan iz privatne kompanije u državnu, a zatim javnu korporaciju, postao je uzor razvoja radiodifuzije, koja je decenijama bila pod patronatom države i od nje regulisana. Potreba da se po najvišim standardima kvaliteta publici obezbede objektivno informisanje, široka edukacija i kreativna zabava, narasla je do današnjih dana do obaveze javnog servisa da osvetli interese i potrebe svih društvenih grupa pa i onih koje se često, možda ne sasvim ispravno, nazivaju marginalnim. Politički i nepolitički organizovani građani, celokupan korpus ljudskih prava, etničke, verske, profesionalne, sindikalne, seksualne i ostale društvene grupe, ljudi sa posebnim potrebama, bolesni i hendikepirani, treba da se nađu u tematskom spektru radijskih i televizijskih programa javnog servisa. I to sve na politički korektan način, uravnoteženo prema svim političkim opcijama, uz potpunu profesionalnu nezavisnost i autonomiju. Čuvanje i podsticanje domaćeg kulturnog stvaralaštva i nasleđa, ali i obaveštavanje slušalaca i gledalaca o dometima kultura drugih naroda, važan je segment ukupnih funkcija javnog servisa. Savremeni javni servisi postaju mogućnost permanentne javne rasprave o svim važnim društvenim pitanjima i stalna promocija sfere znanja, na čemu teoretičari medija posebno insistiraju.
Gde je u svemu tome RTS?
Posle petog oktobra dve hiljadite godine javila se dilema: treba li RTS zatvoriti ili ga transformisati, što je posle desetogodišnjeg perioda učestvovanja ove kuće u najgrubljoj političko-ratnoj propagandi bilo razumljivo. Preovladalo je mišljenje da treba učiniti ovo drugo. Pošlo se od činjenice da je u toj kući, uprkos svemu, naslagano višedecenijsko profesionalno iskustvo i to ne samo programskih ljudi već i tehničkog osoblja, iskustvo u organizaciji, u komunikaciji sa međunarodnim profesionalnim organizacijama, u praćenju velikih događaja i produkciji ozbiljnih i vrednih programskih segmenata. U toj kući sabrano je veliko umetničko blago Srbije: muzičko, filmsko, književno. U tonskim i video arhivama zabeleženi su mnogi trenuci istorije. Vrednost svih ovih zapisa je neprocenjiva. Dakle, i da je RTS ukinut, sve ovo trebalo je sačuvati i kroz neku novu formu aktivirati. To bi značilo stvarati opet neki novi RTS. Zbog činjenice da su u mnogim sektorima ovog velikog kolektiva ostali ljudi kojima tu više nije mesto, kao i zbog još nezapočete formalne transformacije, mnogi i danas smatraju da je baš to trebalo učiniti.
Sada više nema vremena za takva razmišljanja. Jedan tako veliki sistem ne može se gasiti i obnavljati bez velikih posledica po kontinuitet njegovih funkcija. Takođe, on ne može da opstane bez stabilnih izvora finansiranja. Demokratski svet je došao do pretplate (negde se to i drugačije zove, ali nije bitno) kao najcelishodnijeg načina finansiranja. Osnovan zbog javnosti, finansiran od javnosti i kontrolisan od javnosti, to je današnja formula postojanja ovog medijskog modela. Uz pretplatu, i pravo na finansiranje iz ekonomske propagande, zapisano je u svim međunarodnim evropskim dokumetnima, radi samoodrživosti javnog servisa.
RTS nije više ono što je bio tragičnih Miloševićevih godina. Vidljiv je napredak u programima i radija i televizije, što slušaoci i gledaoci svojim brojem verifikuju. Vidljiva je i muka besparice i nedostatka pravih kadrova. Šta RTS još čini kućom čiji izgled odudara od pravog javnog servisa?
Mnoge teme nedostaju. Ne otvaraju se na odgovarajući način teška pitanja bliže prošlosti i nema ni javnog stava o ulozi samog RTS-a u njima. Jedan broj društvenih grupa je zapostavljen. Iako budući pokrajinski javni servis treba da brine o nacionalnim manjinama, jer njih najviše ima u Vojvodini, ne sme se zaboraviti da i u ostalim delovima Srbije žive etničke grupe o čijem životu, problemima i potrebama javni servis treba da govori. Verski obredi se u direktnom prenosu mogu videti samo kada je reč o većinskoj, pravoslavnoj konfesiji, u slučaju ostalih – samo kratke vesti o čestitkama za praznike. Rasprave o najvažnijim društvenim pitanjima uz mogućnost kritičkog sagledavanja rada Vlade i ostalih institucija sistema, nema dovoljno. Ne bi smelo da se dogodi da se na ekranu javnog servisa, u ulozi voditelja najgledanijih informativnih emisija, pojave lica koja reklamiraju pelene ili deterdžent za veš-mašine ili bilo šta drugo. Edukativna funkcija se ne ostvaruje ako se mitologija, koja je veoma zahvalna za najšire obrazovanje putem medija, svodi na „Šarene kaže“ sa izrazima kao što su čičurine, barabe matore, radodajka ili na neumesne konstatacije da „nimfe toroču“, „Noja svi smatraju šašavim jer gradi brod“, „Dolazi potop, kupite kupaće gaće“. Politička uravnoteženost se dovodi u pitanje kada se, na primer, protežira Karić, kao što je učinjeno u emisiji „Ključ“ posle poslednjih predsedničkih izbora. I floskula „nacionalna televizija“ potpuno je nepotrebna na javnom servisu koji se samo kolokvijalno tako naziva u stručnim krugovima, ali u samom programu ne. Jedini je izuzetak Bugarska, gde javni radio i televizija u svom nazivu imaju atribut „nacionalni“. I ključni momenat. Generalnog direktora i Upravni odbor ne postavljaju vlade, kako je nezakonito učinjeno u našem slučaju. Dakle, na pitanje da li javni servis? odgovor je: da. Da li pretplata – da. Ali istovremeno i sve ostale promene. U suprotnom, zadržaćemo u ovoj stvari poslednje mesto u Evropi na kome se sada čvrsto nalazimo, a poverenje građana nikada neće biti potpuno.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve