Intervju - Ugo Vlaisavljević, filozof >

Rat kao kulturni događaj

"Smatram neproduktivnim uticaj takozvanih nezavisnih intelektualaca koji u stvari ne nude nova sredstva i obrasce analize. U krajnjoj liniji oni veličaju sami sebe u svojoj ‘lejepoj duši’ i užasnuti su ružnom političkom stvarnošću. Mislim da je neophodno obezbediti mogućnost produktivnog razgovora sa svim političkim protivnicima"

Sarajevski filozof Ugo Vlaisavljević, profesor ontologije na sarajevskom Filozofskom fakultetu, prevodilac sa nemačkog i francuskog jezika, autor je nekoliko knjiga i više desetina tekstova u kojima pokušava da pronikne u uzroke poslednjih balkanskih ratova. Kada je za opsade Sarajeva u hodnicima Filozofskog fakulteta nailazio na razbacane knjige klasika jugoslovenskog socijalizma (koje niko nije hteo da nosi kući), shvatio je, kaže, da tu nešto nije u redu, da te knjige, zapravo, nisu pročitane. Onda je počeo da ih čita, ozbiljno. Opremljen strogom fenomenološkom metodom, poznavalac psihoanalize i deridijanske dekonstrukcije, on u tekstovima koji su prosvećenoj socijalističkoj inteligenciji služili uglavnom za zavitlavanje pronalazi zlatnu filozofsku žicu. Briljantna knjiga Lepoglava i univerzitet neposredan je učinak tog i takvog čitanja. Njegova tumačenja rata i više su nego provokativna, kritika ideologije „čistog" građanstva svakako ne doprinosi njegovoj popularnosti u politički korektnim krugovima, a kao zagovornik radikalnog liberalnog pluralizma Ugo Vlaisavljević ne može da računa na preveliko razumevanje među onima koji su doskora razmenjivali samo uvrede i kuršume.

Sredinom maja Vlaisavljević je bio gost Narodne biblioteke Srbije.

"VREME": Izvestan broj vaših tekstova problematizuje rat i to na jedan vrlo problematičan način, bar kada je reč o recepciji tih tekstova. Veliku prašinu podigao je tekstRat kao najvažniji kulturni događaj". Stizale su optužbe da ste čak zagovornik rata.

UGO VLAISAVljEVIĆ: Taj je tekst objavljen na nekoliko jezika i smatram da on otprilike sažima sve ove ideje kojima se bavim posljednjih desetak godina u analizama etnonacionalizma i titoizma. Nesporazumi ili otpori su tu vrlo dragocjeni. Smatram da je analiza proizvodne uloge rata slijepa mrlja u lokalnoj kolektivnoj svijesti. Živjeti u režimu modernosti praktično znači živjeti sa sviješću da je rat najveće zlo. I uistinu ja govorim o ratu samo zato da bih pokazao da je on najveće zlo. Ja potpisujem nešto što je, tako da kažem, moralna vrijednost modernosti. Više ne vjerujemo da postoji pravedan rat. Ili: i pravedan rat se pokazuje kao neizbježno i najveće neizbježno zlo. Međutim, da bi se uistinu provela pacifikacija u kojoj bi svijest o ratu postala negativna svijest, treba govoriti o pozitivnoj ulozi rata u novijoj istoriji ovih naroda. I to je ono potpuno obratno od uobičajenog načina na koji se pristupa ratu. Uobičajeno je – tome smo skloni, to je gotovo naš tjelesni refleks – da u ratu vidimo nešto negativno i da u njemu vidimo samo sredstvo kada nam ne preostaje ništa drugo. Međutim, treba pokazati upravo obratno, da rat nije sredstvo kada nam ne preostaje ništa drugo, zato što se on stalno pojavljuje ovdje kao jedno veliko izvorište kulturnih vrijednosti, identifikacija, itd. Naravno, takvo preokretanje mora izazivati reakcije.

Šta bi bila produktivna strana rata?

Živimo na takvom tlu u kojem je svaka ideologija, svaka promjena političkog režima, svaka nova književnost, svaka nova istorija, pisana počevši od prelomnog događaja posljednjeg rata. Sve promjene, ono što bi se moglo nazvati kulturnim mijenama u dubljem smislu, tzv. epistemološki rezovi, ovdje su u stvari obilježeni ratovima. Ne postoji krupniji događaj u društvenoj transformaciji a da on, u stvari, nije bio obilježen ratom. Naprosto, pogledajte posljednji veliki rat, on je u isto vrijeme bio imenovan kao narodno-oslobodilačka borba i proleterska revolucija. Danas u tome svi vidimo narodno-oslobodilačku borbu, ali niko više ne vjeruje u proletersku revoluciju. Tu, međutim, postoji duboka istina koju upravo treba pokazati, da se ovdje ratovi uvijek dešavaju kao velike revolucije. Današnji etno-nacionalizam sav živi od posljednjih lokalnih ratova i sve promjene režima, kulturne promjene, promjene u književnom smislu, u žanrovima koji pripadaju sasvim sublimnim segmentima kulture, svi počivaju na ovom prijelazu, na ovoj promjeni koja je obilježena ratom. Upravo taj problem valja osvijetliti: kakva je to kulturna produktivnost rata da on u stvari obilježava ove promjene i da li smo spremni da sutra napravimo nekakav veliki preokret koji neće biti obilježen ratom?

Da li, lokalno, „naše" ratno iskustvo u tom pogledu ima specifičnosti?

Specifično u lokalnom ratnom iskustvu jeste da poslijeratna politika živi od ratnog događaja. U kom smislu? Ona sva na njemu počiva, jer je on za nju izvor legitimiteta. To znači da je ovdje svaka politika na neki vrlo važan, suštinski način, poslijeratna politika, zato što stalno referira na rat. Njoj je rat izvor opravdanja svih njenih ciljeva, kao i sredstava koje koristi. Politika svoj realizam nalazi upravo u realnosti rata. Ona je zato uvijek hiperrealna. Mi živimo u režimu hiperrealnih politika u kojima se kaže: „Vidite, ako ne slijedite ovu politiku, imat ćete iskustvo novoga rata. A mi smo ovu politiku izvukli iz iskustva prethodnog rata. Prema tome mi smo politički realisti, jer se stalno pozivamo na najvažnije iskustvo." To je slično onome što se u filozofiji nauke zove krucijalni eksperiment. Šta je neka politika, koliko je ona važna, vidi se kada se ona izmjeri prema ratnom događaju. Dakle, politika koja je dobila najveći broj pristalica u ratu i neposredno poslije rata, u stvari je najlegitimnija politika. Zato kažem da smo stalno u režimu ratnih politika. Onda one neprekidno proizvode neprijatelje i nikada ne mogu da donesu pacifikaciju. I još gore, koristeći iskustva psihoanalize, smatram da su svi kolektivi, svi akteri politike – ratni subjekti. Kada se danas, recimo u Bosni i Hercegovini, govori o neophodnosti pomirenja, zaboravlja se da su oni koji treba da se pomire konstituirani kao ratni subjekti. To znači da oni danas svoju politiku, svoj identitet, svoje shvaćanje stvarnosti, grade na iskustvu rata. Za njih pomiriti se, značilo bi doslovno samouništenje.

Sve vreme opsade Sarajeva bili ste u gradu. U kojoj meri je ratno iskustvo uticalo na vašu filozofiju?

Mislim da je to iskustvo suštinski obilježilo moj sadašnji identitet i ono čime se danas bavim. Mogu reći da sam iz područja takozvane čiste filozofije – ja sam naprosto neko ko se bavio fenomenologijom, jezičkom filozofijom, predavao sam ontologiju – krenuo u nešto što se može zvati etnologija i politička filozofija. Očito je postojala duboka potreba, proizvedena iskustvom rata, da vlastito mišljenje bude povezano sa političkom stvarnošću i da intervenira u tu političku stvarnost. Dakle, smatram da bi sve što pišem na neki način trebalo da doprinese drugačijoj zajedničkoj svijesti i pacifikaciji. Zato mislim da je veoma važno govoriti o ratu, a ne naprosto o miru. Da je važnije govoriti o sukobu i konfliktu nego naprosto o pomirenju. Naime, treba vidjeti šta je to što je učinilo da dođe do rata. Jako me zanimaju uzroci rata, ali uzroci koji se ne vide, koje u stvari niko ne vidi. Veoma me zanima ono što niko ne uspijeva vidjeti.

Moj politički angažman suprotstavlja se političkoj stvarnosti koja je izgrađena na ratu. On je opredijeljen sasvim drugim vrijednostima, dakle mogućnošću politike koja ne bi bila politika rata, koja ne bi bila politika ratne stvarnosti. Riječ je o tome da se denuncira vladajuća politika u ime nekih vrijednosti koje su sasvim drukčije. U tom smislu građanstvo, pojam koji je za nas sasvim neprevodiv (citizenship, citoyenneté) može biti vrijednost koja predstavlja na neki način ideju vodilju moga djelovanja.

U svojim kolumnama iz banjalučkih "Nezavisnih" vi naizgled ne zauzimate poziciju građanskog.

U shvaćanju građanskog postoji samorazumljivost koja je vezana i za neprevodivost tog termina. Ona se sastoji u tome da se iskustvo građanskog, ili vrijednost građanskog kao instance prosuđivanja, preuzima naprosto iz titoizma. U BiH je to razumljivo zato što se može reći da smo živjeli u jednom režimu u kojem se nije previše gledalo ko je koje nacije, nego su neke druge društvene vrijednosti tu bile važnije. Taj model građanskog koji se preuzima iz prethodnog režima u stvari je vrlo štetan i on podrazumijeva etničke obrasce. On podrazumijeva opet jedan kolektivizam koji apsolutno ne ide uz građansko. Zato smatram da je veoma važno uvesti koncept i stvarnost civilnog društva, što je opet neprevodiv termin. Mislim da bi naši političari imali velike koristi kada bi raspolagali izvjesnim pojmovima, izvjesnim instrumentima, kojima inače ne raspolažu. Naime, oni treba da uđu u drugu političku stvarnost, a ostaju zarobljenici nekadašnje stvarnosti, uglavnom bez svog znanja. Kao neko ko radi u teorijskom polju, mogu biti praktičan tako što ću ponuditi takva sredstva. Ako se to ne uradi, kao što je danas slučaj, onda se oko građanstva neprestano moralizira. Smatram neproduktivnim utjecaj takozvanih nezavisnih intelektualaca koji u stvari ne nude nova sredstva i obrasce analize. U krajnjoj liniji oni veličaju sami sebe u svojoj "lijepoj duši" i užasnuti su ružnom političkom stvarnošću. Mislim da je neophodno obezbijediti mogućnost produktivnog razgovora sa svim političkim protivnicima. Nacionalisti se, međutim, neprekidno isključuju i to uz jednu vrstu moralizma koji podrazumijeva sasvim nemoralno djelovanje: vrijeđanje, ocrnjivanje, omalovažavanje na javnoj sceni.

Ali kako u realpolitičkom, ilirealteorijskom" prostoru pričati sa nekim ko, recimo, proslavljadeset godina od oslobođenja Srebrenice"? Kako ponuditi razgovor, mesto dijaloga, nekome čiji je svaki nastup uvreda razuma?

To je najteže pitanje. To je pitanje koje moj odgovor svodi na to da, naravno, s takvim ljudima se ne može, niti treba razgovarati, ali nacionalizam je sasvim maglovit pojam. U lokalnom političkom pejzažu, a tu ne vjerujem da postoji dublja razlika između Bosne i Srbije, imamo bujajući pluralizam nacionalizama. Insistirati na tome da nema razgovora znači ući u ratnu politiku, politiku sukobljavanja. Čini mi se da je mnogo važnije otvarati prostore za dijaloge i tamo gdje se čini da je to nemoguće nego u potpuno moralizatorskoj čistoti biti apsolutno neproduktivan i podržavati politiku sukoba.

Da li je nacija, kao forma zajedničkog života, i dalje neophodan uslov zajedništva jedne zajednice?

U Bosni je taj problem još zaoštreniji i daleko teži zbog izrazite nacionalne pluralnosti. Mislim da je veoma važno poći od činjenice konstituiranosti nacija u ovom trenutku. Dakle, uzeti pluralizam čak i više nego što on sam polaže pravo u svojoj dovršenosti, u svojoj diferenciranosti. Obično ljudi koji su skloni građanskoj opciji, dakle oni koji se izjašnjavaju protiv nacionalizama, nacionalnih politika, nastoje na svaki način da umanje pluralizam, pluralističku nacionalnu stvarnost BiH. Rukovođen nekim misliocima liberalne demokracije (Vil Kimlika, recimo), smatram da tu sliku treba tretirati upravo u njenoj što produbljenijoj podijeljenosti da bismo, u stvari, odgovorili zahtjevima političke realnosti i to ne tako da bismo joj samo podlegli, nego da bismo najviši cilj društvene pravednosti mogli postići na što produktivniji način. Što se tiče BiH to podrazumijeva ne ono umanjivanje pluralizma koje dolazi od nekih ljudi iz međunarodne zajednice, dok u isto vrijeme Srbe, Hrvate i Bošnjake u BiH tretiraju kao etničke zajednice. Ta strategija umanjivanja pluralizma apsolutno je neproduktivna i ona se može vratiti na poguban način. Upravo obratno, treba insistirati na krajnjoj nacionalnoj izdiferenciranosti, to jest na dovršenju procesa nacionalne samosvijesti, jer danas imamo nacionalne institucije, standardne jezike, sve oblike političke nacionalne svijesti do kraja ostvarene – inženjering je tu završen. Polazeći samo od te činjenice može se djelovati u pravcu pacifikacije ili u pravcu pravednosti koje omogućavaju modeli liberalne demokracije. To podrazumijeva uvođenje jednoga pojma koji je nepoznat u BiH i koji je opet neprevodiv – pazite, sve je ili šutnja, ili neprevodivo, ili neznanje – pojam konsocijacije. Konsocijacija je upravo oblik multinacionalnih država po kojem treba u ime ideje pravednosti poštivati ove tri nacionalne stvarnosti u radikalnom vidu. Recimo, danas je u BiH veoma uobičajeno da oni koji smatraju da su za progresivnu politiku ismijavaju troglavo predsjedništvo, jer ima tri člana. Monstruoznost političke stvarnosti pluralizma oni vide u monstruoznosti troglavog predsjedništva. Meni se troglavi predsjednik veoma sviđa, zašto ne i šestoglavi... koja ono životinja ima više glava? Unutar liberalne demokracije i aždaja sa ne znam koliko glava i udova mogla bi ispunjavati ideju pravednosti.

U predavanju ste kazali da etnija mora biti patuljasta. Šta to znači?

Neko bi mogao postaviti pitanje: zašto su sad ove novonastale države sa svojim nacijama tako male? Postoje razni odgovori, ali važan je onaj koji se rijetko čuje: zato što je model formiranja moderne nacije ovdje monoetnički. Dakle jedna etnija čini jednu naciju. Kad se osvrnete i pogledate takozvane velike nacije, vidjet ćete da su one sastavljene od desetina etnija. Slučaj Francuske, na primjer, u kojoj je mašina za proizvodnju Francuza od velikog broja etnija radila veoma, veoma dugo – skoro do Prvog svjetskog rata – može biti veoma poučan. Dakle, ovdje su očito neki specifični istorijski procesi onemogućili to povezivanje etnija, jer etnija je uvijek mala. Etnija je jedan vernakularni jezik, a to nije standardni jezik. To je jezik jednog regiona, ili u najboljem slučaju nekoliko dijalekata, i to je najviše što jedna etnija može da obezbijedi. Patuljastost govori o neuspjehu integracije koji je tu upisan, tako da kada naciju, modernu naciju, konstrukciju moderne nacije koja podrazumijeva već jedan grozd etnija, presadite na jednu etniju, to može izgledati kao da stavite ogroman kamen na jedan sićušni živi organizam, pa se sad čuje neko stenjanje iz ovih malih etničkih nacija, vidi se tu neki napor, ima tu, ako hoćete, neke monstruoznosti.

U predavanjuRudari i seljaci, ili o političkim režimima ’jake reference’", koje ste održali u Narodnoj biblioteci Srbije, nastojite da pokažete kako između socijalističkog režima i etnonacionalističkih režima koji su došli nakon njega, postoji suštinski kontinuitet. Ključna reč jerealnost".

Opšteprihvaćeno je mišljenje da je takozvani realni socijalizam propao zbog toga što je morao propasti, a morao je propasti zato što nije bio dovoljno realan, što nije odgovarao našoj društvenoj stvarnosti. Usprkos takvom popularnom vjerovanju, mislim da je važno vidjeti u realnosti realnog socijalizma upravo jedan sasvim vjerodostojan vid realizma i da je realni socijalizam možda propao upravo zbog toga što je bio "suviše realan". Da li zbog svoje nerealnosti jedan politički sistem može propasti, ukoliko njegova nerealnost nije naprosto neadaptiranost društvu, nego ako u njoj postoji nešto više, nešto kao utopija, kao ideja, kao projekat, kao želja da se uspostavi jedno sasvim drugačije društvo?

Čini se da je naša današnja politička stvarnost izložena opsesivnom pohođenju nedavne prošlosti. Recimo, u Bosni i Hercegovini sada imamo negdje između 20 i 28 udruženja, gotovo u svakom većem mjestu, za njegovanje sjećanja na Josipa Broza Tita i čuvanje njegovog lika. Za psihoanalitičare to je, u stvari, uvid da postoji jedan nezavršen proces žalovanja, oplakivanja, proces koji ne samo da je nezavršen nego je i povratan, cirkularan. Smatram upravo da nedavna prošlost ima pred sobom budućnost, da će ona svaku svoju kasniju politiku na neki način pohoditi.

Da bi se u našem javnom mnijenju mogla na tako samorazumljiv način prihvatiti priča o jednom nerealnom sistemu koji je propao, mora biti ispunjena jedna sasvim prosta pretpostavka: da živimo u političkom sistemu koji je realniji, koji više odgovara stvarnosti, ili koji će sutra sasvim odgovarati stvarnosti. E sad, da li postoji nešto realnije od takozvanog realnog socijalizma, da li je tako nešto uopšte moguće? Sada bi u ime tog političkog sistema, koji bi htio biti realniji od realnog socijalizma – u jednom ironijskom pristupu – trebalo ozbiljno uzeti u obzir realnost realnog socijalizma. Da, kažemo, postojala je neka realnost; no u čemu se ona sastojala, kakve su ideje uz nju bile vezane i da li sad ovaj novi realizam u stvari prihvata ono do čega je najviše bilo stalo prethodnom režimu, a njemu je najviše bilo stalo do realizma? Uporedna analiza društvenih zajednica i političkih sistema tu baca vrlo interesantno, poučno svjetlo. Bodrijar opisuje današnje zapadne kulture kao svjetove koji su izgubili svaku vezu sa realnošću. Liotar, drugi veliki svjedok, kaže otprilike da je doba u kojem živimo, dakle kasna modernost, doba u kojem dolazi do "povlačenja stvarnosti". Mi gubimo stvarnost i to iskustvo gubljenja stvarnosti je fundamentalno, ono određuje svaki tip društvenog odnosa, naše shvaćanje stvarnosti, naše ideje o tome gdje smo, šta smo, gdje idemo itd. Mi smo, međutim, u velikoj prednosti koju osjeća običan čovjek: uprkos svom siromaštvu, usprkos političkom sistemu koji je krajnje nestabilan, on duboko vjeruje da živi u "samoj stvarnosti". Ja uzimam krajnje ozbiljno, dakle s velikom ironijom, to uvjerenje, to vjerovanje običnog čovjeka.

Šta bi onda bila mera stvarnosti?

U odgovoru na pitanje šta je taj realizam do kojeg je prosječnim ljudima toliko stalo i u koji ja, u stvari, potpuno vjerujem, mogla bi nam pomoći antropologija svakodnevice. U svakodnevnom razgovoru biti u stvarnosti znači spustiti se iz oblaka na zemlju. Ono što rade političari potpuno je na toj liniji. Političari i u prošlom i u ovom režimu dijele isto uvjerenje, naime, da je neophodno pokazati zdravost svoje politike, njenu vjerodostojnost, tako da se ukaže na njen realizam. Politički su rukovodioci u titoizmu – kada su imali nešto važno da kažu, a pogotovo da donesu neku presudnu odluku – morali to da iskažu pozivajući se na "neposredne proizvođače". Najneposredniji od svih neposrednih proizvođača, dakle proizvođači koji su davali legitimitet politici bili su, u stvari, rudari. Održati uistinu politički govor u kojem treba pokazati svoj realizam znači otići među rudare. Trebalo bi napraviti jednu topologiju socijalizma u kojem će se vidjeti – recimo srednjobosanski bazen sa njegovim rudarskim oknima, rudarima, herojima rada poput Alije Sirotanovića – da je rudar, u stvari, jedna funkcija koja se pojavljuje u političkom govoru, vladajućem diskursu, kao jedan simbol, figura. Reći nešto stvarno u politici znači govoriti u ime rudara. Ali govoriti u ime rudara znači govoriti između njih, govoriti pred oknom, pred jamom i to tako da vas oni ne izvižde, dakle da vas podrže, da dobijete pljesak od rudara. Isti taj realizam je sačuvan u novom režimu na taj način što se, u odlučnim časovima, govori u ime seljaka, ispred seljaka. I jedni i drugi su, u stvari, proizvođači na zemlji, pri zemlji i u zemlji. Dakle metafora svih metafora, simbol realizma, jeste sama zemlja. Kad je uzmete da funkcioniše kao simbol, vidjet ćete u stvari da čak i u uzornom sekularnom društvu postoji svojevrstan paganizam koji funkcionira kao vrlo važna politička komponenta.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net