"Očekujemo da ćemo osigurati participaciju u vlasti u mestima gdje Srbi imaju većinu, ali i gde je nemaju. Mi jesmo manjina ali, i po ustavnom zakonu i po broju, imamo prava na donošenje odluka"
BEOGRAD MORA UČINITI MNOGO VIŠE ZA POVRATAK SRBA U HRVATSKU: Milorad Pupovac
Predizborna kampanja za lokalne izbore u Hrvatskoj ušla je u finiš i mnogo je pokazatelja koji govore da će biti velikog odziva hrvatskih Srba, njih bar 200.000 koliko ih sada tamo živi. Prvi put posle četrnaest godina Srbi su u Hrvatskoj imali organizovane predizborne mitinge, „vesele kao nekad“. Predsednik Srbije Boris Tadić uputiće apel za što veći izlazak izbeglih Srba na izbore 12. maja, bar tako najavljuje Milorad Pupovac, predsednik Srpskog narodnog vijeća i saborski zastupnik SDSS-a.
„Doista je tačno da od ‘90. i ‘91, prvi put ovih godina Srbi postaju sastavni dio demokratskog, političkog institucionalnog dijela Hrvatske. Prvi put su organizovani, prvi put imaju institucije preko kojih mogu biti percipirani i preko kojih mogu nastupati i prema javnosti i prema vlasti. Prvi put se dogodilo da su Srbi sastavni dio demokratske atmosfere. To ne znači od vrha do dna, ali da je taj trend otvoren i da će se on poslije ovih lokalnih izbora još pojačati, to je sasvim točno.“
„VREME„: Štaočekujetenaizborima?
MILORADPUPOVAC: Očekujemo da ćemo osigurati participaciju u vlasti u mjestima gdje Srbi imaju većinu, ali i gdje je nemaju. Oni će učestvovati u formiranju vlasti i neće se više dogoditi da će ljudi sjediti u gradskim vijećima i u županijama a drugi za njih donositi odluke. Mi jesmo manjina ali, i po ustavnom zakonu i po broju, imamo prava na donošenje odluka.
To je problem koji su mediji stvorili na osnovi nečega što se ne može smatrati ozbiljnim. Imaćemo svečanu pjesmu, ne znamo još koju i nećemo žuriti dok ne sagledamo stvar sa svih strana i vidimo šta je za nas najbolje. Ali, sasvim je sigurno sada potrebno da napravimo neku vrstu registra datuma i imena i događaja koji će ljudima koristiti za davanje imena ulica, kao datumi praznika srpske zajednice u Hrvatskoj, i kao važna obilježja našega identiteta.
Politike devedesetih su jako promijenjene, i sada se nalazimo u novom razdoblju srpsko-hrvatskih odnosa. Ne mislim trajno promijenjene, ali su promijenjene. Ovdje se državni interes formirao oko ideje nacionalne države. Dakle, mogu manjine, ali manjine koje će biti mjerene dopuštenim jedinicama. To je bila politika 90-ih, i ne treba imati nikakve iluzije da je to politika koja ima svoju odgovrnost za etničko čišćenje i koja je osmišljavana kao takva. Zato me nikada nije ni čudilo što su mnogi govorili da ja možda nemam bradu ali da moja brada raste iznutra i da je puno duža nego Raškovićeva (Jovan Rašković, prim. nov.), ili da je moja metakpolitika mnogo gora od Babićeve (Milan Babić, prim. nov.) metakpolitike, jer je to bilo suprotno onome što su bili politički dogovori i politički koncepti. Danas, naravno da je državni interes Evropa a onda i sređivanje odnosa u državi i sa susjednim državama. Međutim, taj proces povratka i proces ostvarivanja prava manjina nije otvoren, već je kontroliran.
Pitanje je da li se može govoriti o iskustvu rata, jer ga nisu svi ovdje jednako iskusili. Ali postoji mit i postoji ideologija domovinskog rata, konstrukt domovinskog rata, i postoji jedna vrsta klijentelizma u vezi s tim, tako da to sve izuzetno komplicira stvar. Hrvatska danas ima negdje oko 500.000 dragovoljaca domovinskog rata, to je ogroman broj ljudi. Odnos prema tim ljudima, njihova prava, te onda i njihove obitelji, sve to obuhvaća jedan golem dio stanovništva koji je ratno ovisan, dakle koji nije radno ovisan, ili je djelomično radno ovisan, ali je ratno ovisan, u čitavom nizu prava, ne samo u svom emocionalnom iskustvu i ne samo na priznanju učešća i stradanja već i u čitavom nizu konkretnih beneficija.
Ljudi se ovdje otpuštaju od 90-e. Ekonomski razlog je značajan, ali mi još nismo došli dotle da u pravom smislu te riječi razgovaramo o ekonomskom aspektu povratka. Jer kad bismo o tome razgovarali, onda bismo došli do činjenice da u Hrvatskoj nedostaje jedan broj radno sposobnog stanovništva, koji može biti aktiviran u zemljoradnji, stočarstvu, voćarstvu, u različitim granama koje su u Hrvatskoj deficitarne, gdje postoje ogromne površine neobrađene zemlje, pašnjaci i voćnjaci koji stoje prazni. Sa tog stanovišta Hrvatskoj bi trebao biti interes da ljudi koji su nekada tamo radili sada opet to mogu. Umjesto da uvozi tu hranu, Hrvatska bi mogla da proizvodi sama.
Prema tome, mi još nismo došli do toga. Mi smo još na razgovorima o popravci kuća, infrastrukture, pomoći. A to do prije nekoliko godina praktično nije ni bila tema koju je Vlada bila spremna prihvatiti. A i danas se mnogo više novaca izdvaja i daje za doseljene Hrvate nego za povratak Srba. Za obnovu srpskih kuća troši se manje nego za ukupan otkup srpskih kuća, koje se onda dodjeljuju bosanskim Hrvatima ili Hrvatima iz drugih dijelova države koji žele doseliti u to područje. Izdvaja se znatno i za neku vrstu pomoći iz posebnih fondova za doseljenike, i kad to sve zbrojite to je veća brojka nego ona za obnovu kuća, i to sada kada se to stanje popravlja. A možete misliti kako je bilo ranije.
Stanarsko pravo je ukinuto 96. godine i od tada naovamo nije se htjelo ni razgovarati. Onda se uz pritiske NVO-a i međunarodnih institucija dospjelo do toga da se barem prihvati da bivši nosioci stanarskog prava, čiji su stanovi u međuvremenu prodati ili dati na korišćenje nekom drugom, mogu dobiti druge stanove kroz mehanizam stambenog zbrinjavanja i statusa zaštićenog najamoprimca. Ja znam da izbjegličke organizacije nisu sa tim zadovoljne, ali ja mogu reći – bolje išta nego ništa. I taj rok za podnošenje zahtjeva za stambeno zbrinjavanje koji traje do juna, i za koji vjerujemo da će se produžiti za još šest mjeseci, treba iskoristiti. Nesretna okolnost je da je cijeli slučaj stanarskih prava dospio na Sud za ljudska prava u Strazburu posredstvom slučaja iz Zadra, Blečić protiv Hrvatske. Radi se o ženi koja je izbjegla u Italiju tokom ratnih godina a koja je kasnije izgubila stanarsko pravo. Donesena je presuda u kojoj joj nije dato za pravo, što je onda tumačeno kao da je Sud u Strazburu na hrvatskoj strani. Ona nije imala problem dostupnosti sudova, ona se mogla suditi, ali je njezin problem bila diskriminacija, a Sud se usmjerio na problem dostupnosti sudova. Mnogim drugim ljudima sudovi nisu bili dostupni zbog godina rata, ali to Sud nije uzimao u obzir. I onda je nakon nekoliko intervencija, prije svega OEBS-ovih napora, presuda vraćena na visoko vijeće Suda i uskoro se očekuje nova odluka. To bi moglo pomoći da se drugačije govori o stanarskim pravima, ali ne i o tome da se to vrati na rješenje kakvo smo imali u BiH. Uostalom, i Srbija je kao i BiH nasljednica bivše Jugoslavije i u Aneksu G Sporazuma o sukcesiji jasno stoji da se priznaje stanarsko pravo, ali nažalost ne postoje neki ozbiljni napori SCG u priznavanju tog stanarskog prava.
Mislim da Beograd mora imati mnogo aktivniju ulogu u odnosima sa Zagrebom, mnogo aktivniju ulogu u sprovođenju optuženih u Hag, i da mora pružati mnogo veću pomoć za povratak u Hrvatsku.
Beograd mora činiti mnogo više za povratak nego što je to činio do sada.
DalisudanasSrbiuHrvatskojhomogeni?
Mi smo organizirani sve bolje i bolje, a homogeni ne trebamo ni biti. Prošlo je razdoblje kada se radilo na homogenosti i ta politika nije imala dobre posljedice kao što možete vidjeti, mi smo za demokratizaciju a ne za homogenizaciju, mi trebamo biti demokratski organizirani i koristiti demokratske mehanizme i institucije, ali moramo biti i organizirani i usaglašavati odluke koje će onda biti osnova za nastupanje prema nama samima i prema vlastima.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!