Nije moralo, ali u slučaju Ernesta Gevare, studentsko lutanje po Južnoj Americi kao da ga je nepovratno vodilo u kubanske siere gdje će postati Če. Revolver koji mu je otac dao kad je krenuo na put nekako slučajno nije bio u bisagama motocikla
Mali Ernesto Gevara
Mi sada dobro znamo, ali Ernesto Gevara de la Serna, student četvrte godine medicine u Buenos Ajresu, pojma nije imao kada je sa prijateljem Albertom Grandom u januaru 1952. krenuo motociklom po Južnoj Americi da će deset godina kasnije postati ministar industrije, guverner Narodne banke i jedan od komandanata Pobunjeničke vojske na Kubi. Ono „Če“ (ovdje bi se reklo „baki“, „bato“ ili „burazeru“) u to vrijeme nije bilo ništa drugo do poštapalica.
Ernesto je rastao kao sretno dijete. Argentina njegove mladosti bila je zemlja vojnih pučeva, oficira oduševljenih Benitom Musolinijem i Fransiskom Frankom, štrajkovima i moćnim sindikalnim pokretom, Huanom i Evitom Peron, kao i jakim ekonomskim prosperitetom koji će trajati sve do šezdesetih godina prošlog vijeka. Hiperaktivnost samog Ernesta u ovom kontekstu nekako se podrazumjevala: iako je bolovao od astme, valjao se u blatu po ragbi utakmicama, čitao, lutao biciklom po sjevernoj Argentini, radio kao bolničar na trgovačkim brodovima za vrijeme ferija, no plesati tango naučio nikad nije…
Na Kubi kao Če
Ipak, koliko je Ernesto bio ljevičar u svojim ranim danima? Ili, još bolje, što je stvarno znao o komunističkom pokretu? Komunistička partija Argentine bila je mala staljinistička sekta bez bitnog uticaja u političkom životu; radništvo, pak, sindikalistički nastrojeno i više ili manje pod uticajem Perona, autoritarnog socijalnog i nacionalnog demagoga… Uostalom, za borbu protiv potlačenosti, nepravde i nasilja nije neophodno biti član bilo koje partije niti čitati Koraknaprijed, dvakorakanazad Vladimira Iljiča Lenjina. Ipak, ne bi trebalo sumnjati da je Ernesto – iz liberalne porodice koja je pripadala višoj srednjoj klasi – bio veoma osjetljiv na svaku vrstu potlačenosti i da je tražio način da mijenja stvarnost koja mu je izgledala nepodnošljiva; revolucionari i geriljerosi ionako dolaze iz takvih familija.
Kada su Ernesto i Alberto krenuli na put, njihov idealizam nije izlazio iz okvira „progresa u okvirima zakona“. Pružati medicinsku pomoć sirotinji, dakle pomagati odbačenim poput oboljelih od lepre i, uopće, činiti dobra djela. U tome nisu bili usamljeni: krajem te iste 1952. kada su na motociklu „La Poderosa II“ počeli da tutnje južnom Argentinom, mladi kubanski pravnik Fidel Kastro kandidirao se za narodnog poslanika u Havani sa, danas bi rekli, socijaldemokratskih pozicija.
Sa Fidelom Kastrom
Oslobođeni svakodnevnih obaveza, bez para i komfora, Alberto i Ernesto i te kako su imali priliku da upoznaju Južnu Ameriku iz donjeg rakursa. Iz dana u dan gledali su osionost, bezakonje i nasilje; vidjeli su latifundijske imperije izgrađene na bijedi bezemljaša; shvatali kako se sjevernoameričke i zapadnoevropske kompanije bogate na kostima rudara. Svakako, progres poslije Drugog svjetskog rata zahvatio je i Latinsku Ameriku, ali ne samo što je isuviše mali broj ljudi imao punu korist od njega nego je i doprinosio da razne vrste autoritarnih oligarhija dodatno učvršćuju svoju vlast kroz diktature i vojne hunte. U takvoj situaciji doista je bilo teško opstati kao umjeren građanski političar: zahtjevi za agrarnu reformu, opću zdravstvenu zaštitu, nacionalizaciju prirodnih resursa, slobodu medija i slično za južnoameričke generale i pukovnike nije bilo ništa drugo do čisti komunizam i pobunjeništvo. A kako se hladni rat rasplamsavao i kako je u rečenim prilikama „slobodni svijet“ izvlačio masne ekstraprofite, diktatorima i huntama nije nedostajalo tapšanja po epoletama iz Vašingtona, sasvim u skladu sa Monroovom doktrinom. O čemu se tu radilo, ilustrira i slučaj kompanjera Fidela: djelovanje kroz „institucije sistema“ kao poslanika onemogućio mu je državnim udarom general Fulhensio Batista; kada je Kastro pokušao da uzvrati napavši sa istomišljenicima jednu kasarnu, zaglavio je zatvor. Ovo mijenjanje političkog djelovanja tada, a i kasnije, nipošto nije bilo usamljeno u toj generaciji i na tom kontinentu: najpoznatiji kubanski bradonja izuzetak je samo po tome što je uspio.
Ernesto Gevara de la Serna na svom putovanju po Južnoj Americi neće postati revolucionar, to će se desiti kasnije. Ipak, povlačeći se cestama Argentine, Čilea, Perua, Kolumbije i Venecuele sve manje će vjerovati u postojeći poredak i sve više se osjećati kao jedan od vođa Internacionale potlačenih i obespravljenih. Nije moralo, ali u njegovom slučaju „La Poderosa II“ kao da ga je vozila u kubanske siere. Revolver koji mu je otac dao kad je krenuo na put nekako slučajno nije bio u bisagama motocikla.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ako ste još niste prijavili za naš njuzleter, sad je krajnje vreme. Prijava je prosta, sve je džabe, a tamo vas čekaju zanimljive teme, pokloni i popust na pretplatu na „Vreme“
Banuli su nam mrtvi gladni, a ničeg u kući. Imamo grapu, odlično crno, masline, neke sireve i još nekoliko gluposti tipa sladak kupus, i beli i crni luk. Evo šta je ispalo
Kada je američka kantautorka Tejlor Svift pozvala fanove da izađu na glasanje, među pripadnicima ekstremne desnice počele su da kuljaju teorije zavere o saradnji pop zvezde sa Pentagonom. Ipak, ekonomski uticaj Tejlor Svift je toliko veliki da nije čudno što se Republikanci plaše njenog uticaja na politiku. Pevačica je, pak, dugo krila svoje partijsko opredeljenje
OFK Beograd igraće od ovog leta kao domaćin na stadionu „Kraljevica" u Zaječaru, navodno zbog katastrofalnog stanja Omladinskog stadiona na Karaburmi. A i treba neko da igra na novom stadionu u Zaječaru, koji inače može da ugosti tek srpskoligaški fudbal. Taj i drugi stadioni u manjim mestima bili su opsesija predsednika Vučića
“U Srbiji je možda jedino teže od istoričara biti selektor fudbalske i košarkaške reprezentacije. Svako ima svoje mišljenje kako bi ta Srbija (fudbalska, košarkaška, istorijska) trebalo da izgleda, što je donekle razumljivo i u redu, ali problem nastaje kada prevladaju neznanje, nacionalni romantizam i mit i dnevnopolitička propaganda”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!