Izložba
„Magi kao da se rodila sa muzikom u sebi“
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Goran Marković: Delirijum tremens
Uloge: Predrag Ejdus, Vesna Čipčić, Milena Pavlović, Mile Stanković, Anita Mančić
Beogradsko dramsko pozorište
Posle komada Turneja i Govorna mana, Goran Marković je još jednom postavio fenomen glume kao središnju temu svojih dramskih preokupacija. U svojoj novoj drami, Delirijum tremens, Marković sagledava glumu iz jednog drugačijeg ugla, jer je, kao što i sam naziv dela sugeriše, dovodi u tesnu vezu s bolešću. Usled redovnog konzumiranja velikih količina alkohola, poznati beogradski glumac Dagi doživljava delirijum tremens, završava u bolnici i ostaje paralizovan, da bi zatim, pomoću psihodrame kao terapeutske metode, počeo da se oporavlja, postepeno otkrivajući pravi, dubinski razlog svoje bolesti – skoro patološku vezanost za glumu. Ovakvom postavkom priče, autor želi da prikaže glumu kao protivurečan fenomen: ona je istovremeno i lek protiv bolesti (lečenje pomoću psihodrame se zasniva na nekim glumačkim procesima), ali i njen uzrok.
Kada s prikaza ove zanimljive ideje pređemo na analizu njene dramaturške razrade, onda se, međutim, otvaraju brojni i ozbiljni problemi. Komad ima, pre svega, predugačku ekspoziciju – pod ekspozicijom podrazumevamo sve događaje do pojave terapeutkinje i početka psihodrame – u kojoj nema nikakve dramske radnje i sve se svodi na markiranje nekih krajnje klišeiziranih situacija i odnosa: čuveni glumac se opija, njegova žena je zabrinuta i ljubomorna, on ima ljubavnicu koja je (naravno!) njegova mlada, nedarovita i ambiciozna koleginica… Banalnosti ovih dramaturških elemenata, koji teško mogu da se pravdaju komediografskim usmerenjem uvodnog dela, dodatno doprinose i besmislena čaršijska namigivanja (spominjanje prepoznatljivih ili stvarnih likova i situacija), koja su, doduše, „elitnu premijersku publiku“ bacala u pravi delirijum tremens.
Posle ekspozicije, počinje priča s lečenjem putem psihodrame koja bi trebalo da artikuliše dramsko jezgro komada, napravi žanrovski zaokret (u smislu uozbiljavanja) i sprovede značenjsko poentiranje. Ta očekivanja ostaju, međutim, uzaludna, jer ni u ovom delu komada nema nikakve radnje; umesto suštinskog prožimanja psihodramskih tehnika i životnih sudbina svih likova uključenih u ovu terapiju, dobija se banalna ilustracija ove metode, ilustracija koja najpre liči na televizijski školski program. U ovim scenama je dramska pažnja potpuno na Dagijevom slučaju, a svi ostali likovi su statisti, posebno sama terapeutkinja Liza, o kojoj ne znamo apsolutno ništa, osim da je, neznano kako i zašto, došla iz Engleske. Tako se, umesto elaborirane psihološke drame, dobila scenska ilustracija, ili EPP psihodrame kao terapeutske metode; jednom rečju – psiho bez drame.
Prethodna analiza je morala da bude školska, jer su i dramaturški problemi koji se javljaju u komadu – školski. Usled te dramaturške nerazvijenosti, željena značenja do nas ne dolaze posredno (čitaj – na dramski način), već krajnje direktno, tako što ih neki lik, bez ikakvog zazora, lepo izdeklamuje; lekarka objašnjava kakav je status psihodrame u savremenoj medicini, terpeutkinja nas uvodi u njene tehnike, a Dagi nam, kao rezultat tretmana, otkriva metafizičke tajne glume. Pored toga što nisu dramski artikulisana, ta razmišljanja o prirodi glume su, i sama po sebi, vrlo površna, konvencionalna i banalna; gluma je prokletstvo i magija, a glumci ljudi koji lutaju hodnicima pakla. Ta patološka vezanost za glumu se i najdoslovnije scenski ilustruje tako što neko, u toku terpije, dobija ulogu „glume“ i onda, iz lika, ščepa Dagija za vrat!… Što bi rekli na jugu – to kad ufati, ne pušća!
Da je komad postavio neko drugi, neko ko bi imao kritičku distancu, možda bi se iz njega nešto i dobilo; pošto ga je, na sceni Beogradskog dramskog pozorišta, režirao sam pisac, rezultat je bio izvestan. Markovićev rediteljski posao sveo se na osmišljavanje video materijala s filmskim sekvencama u kojima se vide naši veliki glumci (ovaj video nema nikakvu scensku funkciju, osim što služi kao neka vrsta špice), na komplikovane i dramski nerazgovetne prostorne promene i mizanscenske postavke (zašto se simulira rotacija? čemu ta promena uglova?) i na krajnje površan rad s glumcima, zbog čega se dešavalo da oni, u scenama terapije, ostaju bez konkretnog zadataka, da deluju kao neki privatno prisutni posmatrači. Takođe, u postavci glumačke igre, reditelj nije uočio jednu veoma važnu scensku uslovnost: osim Dagija, drugi likovi nisu glumci, tako da njihova gluma u toku same terapije nije smela da deluje kao prava, morala je da se oseća razlika između „obične“ interpretacije lika i interpretacije lika dok učestvuje u psihodrami.
Bez stabilne podrške u tekstu i režiji, glumci su se prepuštali svojim oprobanim komičarskim rešenjima, što je čist eufemizam za paradu onoga što u teatarskom žargonu nazivamo – šmirom; javljale su se tu banalne karikature zabrinute i ljubomorne žene (Vesna Čipčić), drčne i nedarovite sponzoruše (Milena Pavlović), ljubomornog kolege (Mile Stanković)… U prvom delu predstave, Predrag Ejdus se takođe služio rabljenim trikovima u prikazu pijanca (što mu baš ne služi na čast), dok je u drugom delu promenio dramsku intonaciju i postigao tu željenu ozbiljnost. Anita Mančić je toliko dobra glumica da joj polazi za rukom da nešto napravi i kada igra potpuno nepostojeći dramski lik, što je, kao što smo već videli, upravo bio slučaj s Lizom; u interpretaciji Mančićeve, ona je bar imala toplinu i čvrstinu jednog dobrog terapeuta… Kada se svemu doda i nemaštovita i produkcijski izuzetno skromna scenografija Nebojše Veselinovića s bolničkim krevetima i zavesama (pozorišnim, valjda!), onda se kompletira potpuno negativan utisak o predstavi Beogradskog dramskog pozorišta.
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Razlog posve nenadanom fenomenu filma "Za danas toliko" Marka Đorđevića, koji je za kratko vreme videlo 41 i kusur hiljada ljudi, je zato što govori prvenstveno o emocijama i načinu na kojima se nosimo sa emocijama kada one nahrupe
Juče je ispražnjen prostor biblioteke „Fontana“ iz istoimenog kulturno-trgovačkog centra na Novom Beogradu, knjige su odnete kamionom, a danas je objavljeno da je to za njeno dobro
Za 6,6 miliona stanovnika, izdavači Srbije objave 12.470 knjiga, a u 1.988 biblioteka, učlani se njih 1.377,797. Na obeležavanje Svetskog dana knjige, osim biblioteka i izdavača, pozvala je i jedna stranka – Zeleno levi front
Grupa „Bajaga i instruktori“ predstavila je svoj kultni album prvenac „Pozitivna geografija“ pre 40 godina u tadašnjem Domu sindikata, a sadašnjoj MTS dvorani. Tim povodom su u nedelju napravili „rimejk“ nastupa, svirajući samo pesme sa debitantskog albuma
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve