Euripid, IfigenijinasmrtuAulidi; Režija: StevanBodroža; Igraju: MarijaVicković, StelaĆetković, SlobodanBeštić i dr.; Scena V sprat Narodnog pozorišta
(slika u ovom broju objavljena je greškom, ovo je scena iz predstave „Lulu“ Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Ispravka je u broju 744)
Posle nedopustivo duge pauze, jedna antička grčka tragedija postavljena je u našem pozorištu: na Sceni V sprat Narodnog pozorišta nedavno je izvedena Euripidova tragedija IfigenijinasmrtuAulidi (ovaj, nešto izmenjen naziv potiče iz novog prevoda Aleksandra Gatalice). Ovaj repertoarski potez je vrlo zanimljiv i signifikativan: veliko klasično delo, kome je, po logici stvari, mesto na repertoaru nacionalnog teatra, ne izvodi se na glavnoj, već na eksperimentalnoj sceni, čime se momentalno implicira i određena vrsta pozorišne poetike – drugačija, tragalačka, moderna, ona koja dovodi u pitanje naša predubeđenja u pogledu igranja klasike.
I, zaista, već sama scenografija Borisa Maksimovića najavljuje takav scenski izraz: pod načinjen od materijala koji reflektuje odraze ljudi i predmeta, obrisi klasičnih grčkih stubova, grubo sklepan zid od bele opeke… U takvom okruženju kreću se Euripidovi junaci obučeni u stilski eklektičan kostim Marine Vukasović-Medenice, koji kombinuje antičke odore s modernom odećom (vojničke čizme, salonske haljine…). Pojedina rešenja su vrlo zanimljiva – kao, recimo, Ifigenijino jahaće odelo koje može da sugeriše čednost Amazonke – ali, kao celina, ostavljaju utisak anahronog, jer asociraju na moderan scenski kostim iz sedamdesetih ili osamdesetih; negativnom završnom utisku doprinosi i upotreba jeftinih materijala (skaj i sintetika) u izradi nekih kostima.
Rediteljska rešenja Stevana Bodrože nadovezuju se na ovakvu likovnu postavku, jer bi i ona trebalo da budu savremena i metaforična. Iz kataloga tih pojedinačnih rediteljskih in(ter)vencija možemo da izdvojimo nekoliko karakterističnih primera: prorok Kalhant „čita“ poruku boginje Artemide tako što u vodi vidi Ifigenijin lik koji se, video-tehnikom, projektuje iznad njega; Agamemnon iznosi zle slutnje na bolničkom ležaju koji naslućuje smrt njegove ćerke; Ifigenija se suočava sa ocem tako što puzi po dugačkom stolu i obara stolice… Ovi prizori su mogli samo ovako nasumično da se izdvoje zato što se iza njih ne prepoznaje objedinjujuća rediteljska misao, što su izolovani i samodovoljni, što se svode na spoljašnji, manje ili više uspeo scenski štos. Nešto više ambicija u pogledu značenja očigledno je imala postavka hora, koji je sveden na jednu ženu: međutim, u prenaglašenoj igri Sonje Knežević, jurodivost ovog lika ostaje nerazgovetna, ne vidi se da je ona, kako nam je reditelj lepo objasnio, proglašena ludom zato što vidi jasnije od drugih.
Ni u radu s tumačima glavnih likova Bodroža nije ostvario viši stepen dramske artikulisanosti. Klitemnestra Stele Ćetković prikazuje nam se, u uvodnim scenama, kao blazirana dama iz otmenog sveta (što deluje nekako karikirano), a kasnije kao zavodnica; međutim, ostaje potpuno nejasno da li ona zavodi Ahila i muža Agamemnona samo zarad ćerkinog spasa, ili u tome pronalazi i lični plezir. U svom, hiljadu puta rabljenom maniru, Branko Vidaković igra Menelaja kao dekadentnog, ljigavog i opasnog slabića. Slobodan Beštić je tumačio Agamemnona s nešto više dramske izoštrenosti, tako da se, u pojedinim scenama, osećala duševna raspolućenost i bol vladara koji, zbog državnih razloga, žrtvuje ćerku. U tumačenju proroka Kalhanta, lika koji ne postoji u Euripidovoj tragediji i koji je nastao dramaturškom intervencijom, Aleksandar Đurica je doneo stav jednog opasnog i dijaboličnog političkog manipulatora.
Nisu najjasniji dramaturški razlozi za uvođenje Kalhantovog lika; možda njih treba tražiti u rediteljevoj obznanjenoj nameri da tumači ovu tragediju o samožrtvovanju jedne nevine osobe zarad opšteg interesa – što je, inače, veoma čest motiv u Euripidovom delu – kao priču o savremenoj političkoj manipulaciji. U tom slučaju, akteri ove političke igre bili bi Kalhant i možda Menelaj, a značenje tragedije bi bilo pomereno; umesto pretežno patriotskog raspoloženja (žrtvovanje za domovinu), dobila bi se kritika savremenog sveta. Ali, ovo je neviđeno izdašno i blagonaklono tumačenje rediteljskog koncepta: predstava, kao celina, ne nudi takvo značenje, pogotovu kada se ima u vidu postavka naslovnog lika – Ifigenije.
U skladu sa drugim scenskim rešenjima koja je reditelj osmislio za glumicu Mariju Vicković (kao što je rušenje stolica u dramatičnoj situaciji!), i završna scena Ifigenijinog stradanja je urađena nekako spolja: drama njenog suočavanja sa smrću ogleda se u tome što joj se i glas i telo neprekidno tresu! Ovako „dirljivo“ tumačenje njenog monologa, u kome se razvija patriotski zanos, ne doprinosi demistifikujućem tumačenju Ifigenijine žrtve; naprotiv, suprotno obznanjenoj rediteljskoj zamisli, ovaj prizor deluje kao pohvala žrtve za naciju. Razlog ove potpune značenjske nerazgovetnosti nalazi se u tome što koncept Stevana Bodrože nije razvijen, što se svodi samo na spoljašnje scenske efekte – na blef… Na kraju je od svega ostala samo provokativna repertoarska zamisao da se, u nacionalnom pozorištu, velika klasika igra u tragalačkom, eksperimentalnom ključu.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Bijonse nas na albumu “Cowboy Carter” vodi kroz kompleksnu istoriju odnosa crne i bele Amerike, dajući nam do znanja kako su mnoge naoko tradicionalno “bele” stvari imale zapravo svoje tamnopute pionire, heroje i publiku. Ovo je velika ploča, bez ikakve sumnje
Svečano otvaranje Bijenala je u subotu, Srpskog štanda je sutra, a izložba „Exposition Coloniale“ Aleksandra Denića kojom se predstavljamo na ovoj najstarijoj svetskoj izložbi umetnosti, već je na listi izložbi koje se moraju videti
Komisija za nabavku muzejskih predmeta Narodnog muzeja procenila je da Venecija ne bi sistemski upotpunila stalnu postavku ove ustanove. Prema dostupnim informacijama, ova slike Nadežde Petrović je procenjena na oko 150.000 evra
“Vođen polaznom tačkom da pisac treba pričati ono što poznaje, krenuo sam od porodične odluke da srušimo kuću u Trebinju koja je nekada bila dom i na tom mjestu sagradimo novi objekat. To je bila srž priče na samom početku, ali sam brzo shvatio da je potrebno opisati i objasniti čega je bila srž, kakvog života, grada, vremena, i naročito šta se desilo, mislim prije svega na rat. I ovo ovdje sada nabrojano tek sada mogu tako racionalno poredati i imenovati, dok je u samom procesu pisanja knjige više bilo stvar osjećaja na koji sam se naslanjao”
U žiži su otpušteni, odbačeni, izigrani i na sam rub egzistencije ali i zdravog razuma proterani radnici u privatizaciji i sumnjivom požaru uništene fabrike u neimenovanom srpskom gradiću, radnici koji se u svom (nekim čudom još uvek borbenom) očaju čak okreću i onostranom u pokušaju da ponovo stignu do tačke kakvog-takvog temelja za najbazičnije preživljavanje
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!