Vodič kroz noviju balkansku romsku muziku >

Asunen Romalen (Slušajte Ljudi)

Balkanska romska muzika je aktuelan globalni muzički "brend", a izvođači sa ovih prostora snimaju albume za prestižne evropske diskografske kuće. Ovo što sledi je kratak pregled njenih najznačajnijih predstavnika sa izborom deset najboljih albuma objavljenih u Evropi

BBC, najuglednija svjetska medijska kuća, ovih je dana – zapanjujućom i gorkom filmskom pričom o romskoj i nekad jugoslavenskoj pjevačkoj divi Ljiljani Buttler (rođenoj Petrović) i grupi Mostar Sevdah Reunion – počela s prikazivanjem serije vlastitih dokumentarnih filmova pod nazivom European Roots (Europski korijeni), redom posvećenih muzičkim pojavama s takozvane etno scene, i na taj način priznajući jednu od najvažnijih novijih kulturnih činjenica našega kontinenta.

Generalno, pod etiketu etno i world muzike (pojma patentiranog sredinom osamdesetih godina) u evropskom kontekstu trpa se, često nekritički, svašta. Iako bi se pod njima načelno trebala podrazumijevati suvremena muzika nezapadnih naroda, zapravo se radi o eufemizmu – pojmovi se u dobrom dijelu odnose na muziku i izvođače s jugoistočne strane kontinenta, njegovog, po zapadnim mjerilima, manje uspješnog i manje razvijenog, "pogrešnog" dijela, te u kontinuitetu, na sve muzičke predstavnike evropske kulturalne drugosti.

Jedan dio, podgrupa unutar ove scene, zbog svoje specifične etničke i kulturne pozicije – najdiskriminiraniji među diskriminiranima – ima povlašteno mjesto: romski muzičari, orkestri i solisti, čiji najkvalitetniji dio mahom dolazi upravo s Balkana, iz geografskog četverolista Rumunjske, Srbije, Bugarske i Makedonije. Za taj bi se element moglo reći da je prvi među jednakima, gotovo "aristokracija" jednoga umjetničkog žanra.

Posebnost romske muzike leži u paradoksu: znalci običavaju reći da ona, unatoč očitoj distingviranosti, "ne postoji" – što, kako se može pomisliti, nije potcjenjivanje, nego se time hoće naglasiti možda najvažnije svojstvo romskog muzičkog modusa operandi – sposobnost da se elementi svih muzika, bilo koje teritorije kojom su Romi prošli, bez muke inkorporiraju i da odmah zvuče kao prirodni dio vlastita nasljeđa. Zapravo, gotovo cjelokupno muzičko i kulturno iskustvo naroda na potezu između Indije i Balkana i dalje na zapad, reflektira se kroz to dugo višestoljetno putovanje.

Romski muzičari, drugim riječima, uvijek su kulturalno i muzički bili "lakmus papir", a tako funkcioniraju i danas: ne samo folklor nego sva muzika – pjesme za svečanosti i žalovanje, popularna muzika, radijski hitovi, soundtrackovi, bilo iz holivudskih, indijskih ili filmova na lokalnim jezicima, špice televizijskih serija – apsolutno svaki žanr može ući u repertoar duvaačkih, žičanih odnosno električnih orkestara i vjerovatno ne postoji demokratskiji muzički princip od njihovoga.

Sasvim nasuprot, ili možda baš zahvaljujući proteklom nesretnom vremenu, značajan dio balkanskog muzičkog korpusa na zapadu Evrope je već nekoliko godina ono što, najčešće kroza zube, zovemo brandom – nazivom koji odmah asocira na određeni proizvod. Da se to moglo uopće dogoditi zaslužan je najprije internacionalni probitak Gorana Bregovića. On je bez sumnje, prvo preko muzike za filmove Emira Kusturice, a kasnije samostalno – gradeći iz ničega "infrastrukturu" i podižući standarde – najviše pridonio predstavljanju i etabliranju balkanskog, ali posredno i romskog zvukovlja na Zapadu. Koliko god se ta činjenica mnogima ne dopadala, Bregović je zasigurno taj koji je, da tako kažemo, uglavio nogu u vrata zapadnih pozornica – taman ih dovoljno odškrinuvši da kroz njih pojure gomile drugih muzičara, najrazličitijih pozadina, vještina i ambicija.

Muzika koju u nas jednostavno, metonimijski, zovu "trubači", danas se može čuti širom kontinenta – u filmovima, tv-spotovima, reklamama i podlogama emisija. Čitav network, lanac nezavisnih diskografskih kuća kao što su Piranha, Crammed Disk, Enja, World Connections, mnoge koncertne dvorane i elektronski mediji, opslužuju golemo tržište gladno sounda "druge Europe". Čini se da je Zapad objeručke zahvatio ovaj raspojasani i za drugačije trenirano evropsko uho prilično disonantan zvuk, kao što je sigurno i da se radi o ireverzibilnom procesu.

Osim dobrog i lijepog povoda s početka, nedavno se obilježio i drugačiji datum: šezdeset godina oslobađanja Aušvica – uz druge narode i najvećeg romskog stratišta. Ako se ponekad onda učini da iz muzike balkanskih Roma isijavaju jedan naročit inat i životna radost – to nije slučajno: "narod kojeg nije trebalo biti" ima sve razloge da vlastiti umjetnički probitak na Zapad shvaća u posebnom kontekstu. U tom smislu ovaj vodič kroz recentnu romsku diskografiju može se čitati i kao uspjeh – historiji unatoč.


 

1. Ferus Mustafov, Macedonian Wedding Soul Cooking (Globestyle Recordings, 1995)

Jedna od predrasuda o romskoj muzici glasi da ona navodno reflektira nekakvu "prirodnu jednostavnost" izvođača, i u kulturrasističkom kontinuitetu, da se radi o "primitivnoj" muzici lišenoj suptilnosti. Makedonski alto-saksofonist i klarinetist Ferus Mustafov, inače akademski obrazovani muzičar, pokazuje suprotnu istinu. Svirač "germanski" discipliniranog tona i izuzetne tehnike, praćen grupom skopskih džezera te romskih, albanskih i makedonskih profesionalaca, "King Ferus" je čarobnjak iznenađujućih aranžmanskih rješenja koja nepripremljenoga slušaoca prepuštenog njegovoj muzici može doslovno izluditi. Macedonian Wedding, Ferusova jedina pristojno napravljena ploča, pravi je romski konceptualni album – muzička priča o "dramaturgiji" romske svadbe.

2. Fanfare Ciocarlia, Radio Pascani (Piranha Records, 1998)

"Najbrži orkestar Istoka" stigao je iz nigdine – sela Zece Prajini, na granici Rumunjske i Moldavije, a prvu šansu za međunarodni proboj dobio je prije desetak godina. Od tada je neprestano na turnejama, što je naravno donijelo rezultate pa su danas Fanfare Ciocarlia jedna od najisplativijih romskih koncertnih atrakcija. U pitanju je versatilan, ubitačno brz "bras" bend, čemu svjedoči Radio Pascani, njihov prvi "zapadni" album. Također, Fanfare su prvi "medijski svjestan" romski orkestar – na tržištu se naime odnedavno može naći vrlo bogato urađen DVD The Story Of the Band (Asphalt Tango, 2004).

Nota: neka od naših televizija trebala bi nabaviti video spot snimljen za njihove japanske turneje – sukob svijetova nikad nije izgledao humornije.

3. Ljiljana Buttler, The Mother of Gyspy Soul (Snail Records, 2002)

Mnogi se iz osamdesetih godina sjećaju televizijskih nastupa krupne žene hrapavog alta i ozbiljna lica, pjevačice čija su dva albuma na ljubljanskoj etiketi RTlj/ZKP voljele vrlo različite demografije. O njoj se ni tada ništa nije znalo, konfuziju je kreiralo čak i njeno ime koje je dijelila s našom prvom evrovizijskom takmičarkom. Tek kad se u slijedećoj dekadi sve dogodilo, i zahvaljujući upornosti jednog ljubitelja, komadići priče su se spojili. Ljiljana Petrović, danas Buttler, rafinirana urbana pjevačica i "ljudski roman u nastajanju", posljednjih je 15 godina provela u potpunoj anonimnosti, u njemačkom egzilu gdje je radila kao čistačica – sve dok je Dragi Šestić, agilni mostarski entuzijast i producent, nije pronašao. Nakon dugog uvjeravanja, Ljiljana je pristala ponovo ući u studio i snimila album The Mother of Gypsy Soul. Potpuno akustično snimljena, ploča vrlo jednostavno pokazuje što smo, uza sve, propustili njenim izbivanjem posljednjih deceniju i pol.

4. Mostar Sevdah Reunion presents Šaban Bajramović, A Gypsy Legend (World Connections, 2001)

Slušanje Šabanovih albuma, prvo dva rana remek-djela izdana osamdesetih (također za ZKP Ljubljana), te ovoga posljednjeg, iskustvo je koje ne samo da ne nudi nikakvu utjehu ili odgovor o "misteriji Šaban", nego upravo suprotno, još više zbunjuje i postavlja samo nova pitanja: tko je ovaj čovjek?, i odakle dolazi? – da, iz Niša, ali kako geografija može objasniti ono što čujemo – odakle ove plemenite, visoko umjetničke pjesme, s romskim tekstovima punim rafiniranih slika i simbolike koja kao da je došla sa Šagalovih platana; odakle mu, iznad svega, takav pjevački stil – ono fraziranje i tehnika, boja i timbar u glasu?, kako nastaju, uopće, i što to treba da se postane Šaban Bajramović? – jedno pitanje za drugim, u beskonačnom neodgovorivom nizu.

Uostalom: na povratničkom A Gypsy Legend, MSR bandu koji svira na albumu i hrabro se upinje da bude na visini zadatka nije lako, što treba razumjeti – kako, naime, pratiti genija?

5. Esma Redžepova, Čaje šukarije (World Connection, 2001)

U socijalističkoj Jugoslaviji sinonim za romsku muziku, još od ranih pedesetih godina kad je uz orkestar pokojnog supruga Steve Teodosijevskog naprosto uvela romsku kulturu u svijest mlade zemlje. Već pola stoljeća (!) neumorno špartajući preko svijeta, pjevajući i predsjednicima i sirotinji, Esma Redžepova danas je najpoznatija živuća romska pjevačica, a pjesma po kojoj je nazvan i ovaj kompilacijski album vezat će se za njeno ime vjerovatno zauvijek. Čaje šukarije, oda djevojačkoj i ženskoj ljepoti, Esmin i naš klasik – koji postoji u grčkim, turskim, poljskim i drugim verzijama, a našao se i u francuskoj reklami za Pako Rabanov parfem – ako se ozbiljno posluša, i nakon toliko godina još uvijek posjeduje gotovo natprirodnu erotiku i radost.

6. Kočani orkestar, Alone at my wedding (Crammed disk, 2002)

Neumorni makedonski limeni orkestar, u jednom trenutku se, sasvim u tradiciji, bio raspao na dva različita benda – prvi predvođen trubačem Naatom Veliovim ("King Naat" i njegov Original (!) Kočani Orkestar), dok je druga postava snimila ovaj album, najtužnijeg naslova u recentnoj diskografiji. Kao i Ferusova ploča, i Alone at my wedding sastavljen je od muzike za svadbe makedonskih Roma – što u stvari znači da orkestar u jednoj jedinoj pjesmi zna prošetati kroz većinu balkanskih stilova. Sam na vjenčanju kupio je urbanu ironičnu publiku kultnom Šiki, šiki baba te njenom "varijacijom" (Ušti ušti baba).

7. Ivo Papasov, Orpheus Ascending (Hannibal, 1991)

Tračanski virtuoz, klarinetist i zurlaš, najtraženiji svadbarski kapelmajstor u svojoj zemlji, muzičar čiji je fan bio i pokojni Frenk Zapa, prisutan je na svjetskoj etno ali i džez-krosover sceni od ranih devedesetih. Baš kao i ostali Papasovljevi albumi, Orfejovo uzdizanje kuha naročit fankersko-neparni zbir – izbrojiti mjere ozbiljan je posao, dok je bubnjarev raspored perkusivnih akcenata takav da se i kolege udaraljkaši moraju prepasti. Kad bend iz tračanskog šafl-ritma, ultrabrzih hora i ručénica pređe u četveročetvrtinski diskoidni bit – nemoguće mu je odoljeti.

Bugarska muzika može biti vrlo agresivna, ali se to kod Papasova uvijek smekšava njegovom sviračkom rafiniranošću. Bijeli ženski glas, naprotiv, ovdje u jednoj antiknoj folklornoj tužbalici, ima najtragičniji ton koji se može čuti u muzici danas.

8. Boban Marković orkestar, Boban i Marko (Piranha Records, 2004)

Model za sve ostale orkestre i zapravo već dio moderne nacionalne kulture, brass band iz Vladičinog Hana jedan je od najuspješnijih srpskih izvoznih produkata, pa o njemu i ne treba previše govoriti. Vođen menadžerom i producentom Bojanom Đorđevićem, Boban Marković sigurno kormilari svojom karijerom i od njega se može očekivati samo još više uspjeha, pogotovo sad kad je obezbijedio i muzičko potomstvo – njegov sin Marko, iako tek tinejdžer, već je izniman trubač čemu svjedoči novi album s imenima obojice u naslovu. Za sve koji još drže da je u pitanju "primitivna" muzika, dovoljno je spomenuti da je nakon koncerata u Njujorku (o čemu je u superlativima pisao i "Njujork tajms"), Boban Marković prošle godine održao i radionicu (masterclass) na Džulijardu, najprestižnijoj muzičkoj školi na svijetu, na kojoj inače predaje i Stefan Milenković.

9. Ekrem & Gypsy Groovz (feat. Dusko Gojkovic), The Rivers of Happiness (Enja records, 2002)

Romska muzika, zbog slobode forme i sola, često (i previše) uspoređivana sa džezom, ovdje se zaista miješa sa njime. Iako nije prvi ovakav krosover – pionir stila bio je bubnjar Lala Kovačev – Ekrem Sajdić, vranjanski bendlider, i Duško Gojković, također trubač i džezer s dugogodišnjom karijerom u inozemstvu, stvorili su na Rijekama sreće vrlo uspio pokušaj fuzije žanrova, dok božanstvena Evo srcu mome radosti zaslužuje posebno mjesto u korpusu domaće instrumentalne muzike.

10. Taraf de Haidouks, Band of Gypsies (Crammed disk, 2001).

Apsolutni svirački šampioni današnje romske muzike, Taraf de Haidouks, porodični orkestar iz malenih Klejana pored Bukurešta, u nekoliko kratkih godina vinuo se iz srednjovjekovne anonimnosti svoga sela do najvažnijih svjetskih pozornica. Bend diskriminiran i negiran u domovini, svoju svjetsku turneju završio je nastupom u njujorškom Karnegi Halu, a BBC-jevu World music award, Oskara etno muzike, na dodjeli im je uručio njihov najpoznatiji fan – holivudska zvijezda Džoni Dep.

Band of Gypsies, album uživo, uz koji je snimljen i koncertni film u režiji Tonija Gatliffa (Gadjo dilo), savršeno prikazuje zapanjujuću instrumentalističku vještinu orkestra: intenzitet muziciranja je bez paralele – rumunjska, vlaška, romska i turska kola u suludim adrenalinskim tempima, miljama su daleko od mogućih konkurenata, njihove neopisivo brze "dvojke" (2/4 mjere), fluidne i lagane kao zrak. Kad Tarafi pak uspore i u čudnim višeglasjima krenu u svoj valahijski baladni očaj – pred nama se otvara brižljivo skrivana karta muzičkih i geografskih teritorija, jedan poseban svijet, zagonetan i maglovit čak i Balkancima.


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net