Kako je Olivera Kovačević pobrkala Borisa Stajkovca i Borisa Tadića i kako je ovaj prvi Mobtelovu kesu poslao na Kosovo
MEDIJSKI DOBROTVOR: Boris Stajkovac
Iako se njegovo ime još ne pojavljuje u istraživanjima javnog mnjenja o poverenju u pojedine političare, Boris Stajkovac, pridruženi član Pokreta Snaga Srbije Bogoljuba Karića, ima šanse da uskoro dospe na tu listu „važnih ljudi“ o čijim zaslugama i stepenu ubedljivosti procenjuje javnost. U maniru tehno-menadžera koji se bori za interese svoje firme, bilo da je u pitanju klinika, humanitarna organizacija ili stranka, Stajkovac se iz sektora brige za decu nedavno prebacio u sektor brige za celu populaciju, Odeljenje za sekiraciju zbog Srba na Kosovu. U realizaciji tih ciljeva ovaj put nesebična pomoć dolazi od njegovog stranačkog pretpostavljenog, koji će mu omogućiti prohodnost posredstvom BK televizije.
U emisiji Olivere Kovačević „Klopka“, koja je u sredu 3. februara 2005. uživo emitovana na BK televiziji, gledaoci su imali priliku da se uvere u duboku zabrinutost Borisa Stajkovca, direktora Odbora za socijalnu politiku Pokreta Snaga Srbije (PSS), zbog stanja na Kosovu. Tema emisije bila je situacija u srpskim selima na Kosovu koja su već danima bez struje i pijaće vode, i čiji žitelji žive u ekstremno nehigijenskim uslovima. Pored Stajkovca, o temi su govorili i Ninoslav Ranđelović, nezavisni autor i producent više kratkih filmova o stradanju Srba na Kosmetu, Živojin Kovačević, glavni i odgovorni urednik srpskog Radija Kosovo i Metohija u Gračanici i Pera Savić, šef Kriznog štaba u selu Batuse i vlasnik kafane u istom selu. U svetlu nove funkcije i želje da se dokaže na novom zadatku, Stajkovac je istakao angažovanje svoje stranke na Kosovu – sto agregata za struju u selu Batuse – zdušno napadajući Vladu Srbije zbog nebrige za srpski narod u sve južnijoj i sve manje srpskoj pokrajini. Činjenica da „gazda Bogoljub“ poziva svoje ljude u emisije svoje televizije da pričaju o uspesima njegove stranke na Kosovu, svakog pristojnog gledaoca odvratila bi od namere da emisiju odgleda do kraja.
Zaplet u emisiji počinje kada televizijski stvaralac, isprva fin i uljudan prema Stajkovcu, optužuje istog za samoreklamerstvo, a ovaj mu žestoko uzvraća nazivajući ga „advokatom Vlade“ za koju snima materijal sa Kosova. Dok se sve to odvija, gospodin Pera Simić se u ime žitelja Batuse nekoliko puta pred kamerama zahvaljuje PSS-u i Stajkovcu na poklonjenim agregatima (sve dok ga voditeljka ne zamoli da prestane), opisujući svakodnevni život u selu, decu koja piju vodu iz prljave bare, strah i očaj. Emituju se prilozi koje je Ranđelović snimio na Kosovu (potresne slike začas prekidaju političara u usponu da gledaoce informiše o aktivnostima svoje stranke), autor priča o svom tužnom delu i zaključuje da bi nam bilo mnogo bolje samo kada bi se Srbi međusobno više voleli. Direktor gračaničkog radija, iako se svojski trudi da ne umanji značaj bilo kakve pomoći srpskom narodu, komentariše poklonjene agregate izjavom da će „poverovati u iskrenost Pokreta Snaga Srbije kada Bogoljub Karić uloži milion evra u Kosovo“, ukazujući na nebrigu matice za probleme srpskog naroda na Kosovu bez želje da se upušta u preterano kritikovanje rada Vlade Srbije. Iznošenje takvog uopštenog stava očigledno ne odgovara sasvim Stajkovcu, koji ga uporno navodi na zaključak da briga i solidarnost sa srpskim narodom nije dužnost pojedinca već države, koja je l’ te sedi skrštenih ruku i ne radi ništa, za razliku od njegove stranke i njega lično. „A ko je za to odgovoran? Vlada. E, to sam hteo da čujem, ja vam to od početka govorim!“, zaključio bi Stajkovac kao da se pre njega toga niko nije dosetio. Njegov nastup mogao bi se opisati kao gnev pravednika koji je čvrsto rešio da obezbedi što bolji rejting svoje stranke na narednim izborima.
U studiju se gost iz Gračanice vrteo u stolici, odmahivao glavom i nemoćno dizao ruke u vazduh svaki put kad bi se političar i umetnik uhvatili u koštac oko toga ko je više učinio za Kosovo, da l’ ovaj s kamerom u ruci, da l’ onaj iz direktorske fotelje. Govorio je o zloupotrebi napaćenog naroda od strane političara i bivao prekidan od „pozvanijeg“ da govori o toj temi, Stajkovca. Onda je došla na red publika u studiju: podmladak Pokreta Snaga Srbije i studenti Fakulteta političkih nauka. Prvima se nije sviđalo to što autor kratkih filmova zamera njihovom pretpostavljenom samoreklamerstvo, dok su studenti uputili poneko pitanje i za žitelje Kosova. U jednom trenutku, mladić iz podmlatka PSS-a spomenuo je u nekom kontekstu „predsednika Borisa“ (misleći na aktuelnog predsednika Srbije), i tu je nastala zbrka: voditeljka je shvatila da se to odnosi na njegovog imenjaka Stajkovca, valjda zbog njegove predsedničke funkcije u stranci i dominantnog ponašanja koje dolikuje jednom vođi. Smeh; prisutnom Borisu milo mada grč duboke zabrinutosti nije ni tom prilikom popustio.
Sve u svemu, već viđeno milion puta na domaćim i stranim televizijama –mučna nefiltrirana mešavina politike, estrade, advertajzinga i ostalih lakogutajućih-teškosvarljivih televizijskih sastojaka. Vrhunac emisije predstavlja završetak. Voditeljka najavljuje kraj, još samo da se uruče poklončići od Mobtela, sponzora emisije, ulazi u kadar sa četiri velike kese i predaje ih gostima. U istom trenu kada je kesa uručena Stajkovcu, on ustaje i pred kamerama svoj poklon predaje žitelju sela Batuse, rekavši nešto poput „vašem sinu je ovo potrebnije nego meni“. I dok se gromoglasan aplauz podmlatka stranke Pokret Snaga Srbije polako stišava, stanovnik Kosova i direktor gračaničkog radija izgovara jasno i razgovetno: „Bože, sačuvaj nas populizma“…
Kad se funkiconer neke stranke pred televizijskim kamerama odrekne ličnog poklona u korist šefa Kriznog štaba u selu Batuse, onda je to marketinški potez, ili još gore, jeftin marketinški trik, čist slučaj zloupotrebe nesreće srpskog naroda na Kosovu za ličnu i stranačku slavu. Kad taj poklon funkcioner stranke uruči „nekome kome je to potrebnije“ posle emisije, kad ga ne gleda milionski auditorijum, e, to bi se već moglo smatrati izrazom solidarnosti. To bi gospodin Stajkovac, stručnjak iz više oblasti (medicina, humanitarni rad, enterijeri, kafići, izdavaštvo, politika…) trebalo da zna.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Svako ko išta zna o aktivnom opozicionom delovanju mora se čuvati ocena poput „trojanac“ ili „Vučićev čovek“ – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu cenu svog političkog angažmana. Zato bi najgore bilo da oba krila podeljene koalicije umesto sa naprednjacima započnu uzajamni obračun
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!