Brian Wilson – Smile; Jimmy Scott – SomeoneToWatchOverMe; (oba Warner/ MASCOM 2004)
Iako nema posebnih žanrovskih razloga za spajanje ova dva albuma u jednu recenziju, onih formalnih i autorskih je pregršt. Wilsonov Smile pojavljuje se skoro četrdeset godina nakon što je ga je njegov autor samobunkerisao usled blagog poremećaja genijalnog uma. Jimmy Scott, nažalost, nije imao tu mogućnost da sam odlučuje o svojoj sudbini. Uspon njegove karijere tokom šezdesetih bio je u dva navrata (1962. sa jednom od najboljih soul ploča ikada FallingInLoveIsWonderful i 1969. sa TheSource) ozbiljno sabotiran od strane njegovog menadžera (poznatog i kao „čovek-hemoroid“), tako da je iz šou-biznisa izbrisan potpuno sve dok slučajno i ponovo nije otkriven tokom nastupa na sahrani svog prijatelja, kompozitora Doca Pomusa. Dok Smile, sada i oficijelno, predstavlja Briana Wilsona kao jednog od najmaštovitijih kompozitora i aranžera rok istorije, kompilacijski, dupli album SomeoneToWatchOverMe zapravo odaje zvanično priznanje Jimmyju Scottu kao jednom od najemotivnijih i najautentičnijih vokala, ne samo soul muzike već muzike uopšte.
(natpis na omotu: „A career-spanning anthology – 28 songs, including rare and hard to find performances, along with the previously unrealised ‘I Get Senimental Over Nothing'“
Priča o albumu Smile više je mit nego faktografija, i kao takva je daleko zanimljivija. Brian, na vrhuncu svog kreativnog naboja da Beach Boys promoviše kao kreativnu silu moćniju od Beatlesa (te 1967. oni su bili poslednje čudo tehnike), nije mogao da podnese poraz u trci sa vremenom. St. Pepper Beatlesa izašao je ranije i bukvalno ubio u Wilsonu svaku želju za daljim radom na projektu. U narednih 37 godina u butleg verzijama pojavljivala su se izdanja Smilea bazirana na nezavršenim verzijama pesama, u redosledu i izboru, iza kojih su njihovi autori ostavljali pozamašne traktate tvrdeći da baš oni znaju šta je i kako Brian hteo da uradi. Klima je pogodovala tome da nešto što realno nije ni postojalo postane najveći pop album svih vremena. Nešto za čim je sam autor, možda, i sam žudeo. Baš zato nije ni bilo lako jednoga dana to izdanje konačno i objaviti i suočiti se sa stvarnom, zakasnelom presudom. Smile 2004, uprkos mitu i nostalgiji koja neminovno ide uz njega, jeste jedan od najbitnijih albuma ikada. 18 pesama u poželjnih 45 minuta jesu esencija idealnog popa – pevljivog, emocionalnog, maštovitog, inspirativnog i veselotužnog. Iako je ovo samo (!) rekonstrukcija originalnih težnji, Smile je miljama ispred bilo kog izdanja ovogodišnje produkcije, kao i svake ranije, unazad do 1967. U neku ruku, on je konkurencija samo samom sebi.
Opus Jimmyja Scotta skeniran je hronološki, od pesama snimljenih sredinom pedesetih (ultimativna EverybodysSomebodyFool) do najsvežijih dana i obrada Princea, Simply Reda i Johna Lennona ili zajedničkih radova sa Joolsom Hollandom. Pomenuti FallingInLoveIsWonderful namerno je propušten, jer njegova unikatna atmosfera ne bi dopustila otuđivanje bilo kojih delova. Sva magija Jimmyja Scotta leži u interpretaciji, anđeoskom (a ovde to nije tek tako rečeno!!!) glasu iza koga, paradoksalno, stoji nimalo simpatični Kallamnov sindrom (sprečava normalan proces puberteta), pa se tako sve vreme čini da uspomene jednog starca čuče zarobljene u duši jednog dečaka. Ispovedna SometimesIFeelLikeMotherlessChild potresno ilustruje baš takvu sudbinu.
Istorija se ponovila, a da pritom nije izgubila niti jedan deo svoje ondašnje autentičnosti. Koliko god godina da imate ova dva albuma pratiće vaše živote bez obzira na to zbog čega imate suze u očima, i koliko god to sentimentalno i šećerlemasto zvučalo ne propustite priliku da budete zarobljeni u magiji dvojice, možda poslednjih, čarobnjaka svoga posla.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Mi takođe živimo u neherojskom dobu i vrlo dobro znamo da je herojski čin stvar lične odluke i da će pojedinac platiti punu cenu svog nepristajanja. Zato je baš danas pravo vreme da se igra drama o Siranu de Beržeraku – drama o herojskoj individualnoj pobuni u neherojskom vremenu i ceni takve pobune koju plaća pojedinac. Osim toga, u ovo vreme kada uglavnom gledamo predstave sa nekoliko glumaca i skromnim dekorom, Sirano je veliki pozorišni izazov, veliki u svakom smislu te reči
Endru Hejg je ostao imun na tako jake izazove i već spremna zicer-rešenja, jer manipulacije ovde ima taman onoliko koliko to zakoni pripovedanja iziskuju. Tretman kvir identiteta je primer poštenog i odmerenog pristupa, dostojanstvenog i u pravcu procenitelja i u pravcu procenjenog
Nije sasvim jasno koja je funkcija umetnosti, samim tim i opere u zaraćenom, zagađenom i zavađenom svetu danas. Da li je umetnost zabava, ritual, aktivizam, obrazovna ustanova? Šta je dobijeno time što se o suđenju naftnoj kompaniji peva?
Upravo je zatvoren Stari grad u Užicu zbog gradnje suvenirnice, jednog od projekata koji će biti realizovani i Užicu tokom godine u kojoj ima titulu prestonice kulture Srbije, a koja je počela sumnjom u zakonitosti javnih nabavki
Doktor Branimir Nestorović predstavio je još bolji i noviji pokret „Mi snaga naroda“ i opet će na izborima glumiti opoziciju. I opet će odneti neke glasove
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.