Aleksandar Vučić, generalni sekretar SRS-a, u saradnji sa podivljalim delom Državne bezbednosti počeo je da kolportira iskrivljene i unakažene podatke iz operativnih arhiva i dosijea Službe. Da li je Državna bezbednost toliko probušena da curi na sve strane? Da li će pretnje bivšim i budućim haškim svedocima prolaziti bez reakcije vlasti
DA LI ĆE KLEVETANJE I ZASTRAŠIVANJE BITI SANKCIONISANO: Aleksandar Vučić
Već smo se bili zabrinuli za „Laufera“, čuveni izvor „podataka“ za Šešeljeva spletkarenja: zašto ćuti? Da nije došao na vlast? Onda je u nedelju u podne, računajući na manjak događaja od interesa za novinare, Aleksandar Vučić priredio vanrednu konferenciju za štampu. Održao je govor jezikom službenih beleški i „analiza“, tj. „preseka“ Službe državne bezbednosti, žargonom dostojnim komedija Dušana Kovačevića, a sve mašući nekakvim papirima (po radikalskom običaju) koje je Šešelj „dobio od Službe“. Odahnuli smo: „Laufer“ je živ i zdrav, iako je na vlasti.
Prevedeno na srpski, Vučić je optužio dva novinara „Vremena“ da su radili svoj novinarski posao, a kao dokaz naveo je službene beleške radnika Državne bezbednosti koji su „dužili“ Dejana Anastasijevića i Jovana Dulovića. Obojica su, naravno, „bezbednosno interesantni“; ne samo zato što su svedočili u haškom suđenju Slobodanu Miloševiću. Da se njihovi – i ne samo njihovi! – telefoni slušaju, kretanje prati, a „kontakti“, je li, „analiziraju“, pa se sve to kolportira po raznim nivoima vlasti u obliku „preseka“ i „informacija“, to znaju i vrapci na Banjici. Kakav je kvalitet tih „analiza“, „preseka“ i „informacija“ najbolje govore papiri kojima Vučić maše: profesionalni put Jovana Dulovića opisan je potpuno pogrešno; Dejanu Anastasijeviću pripisani su kontakti sa nekoliko ljudi koje u životu nije ni sreo ni čuo. Toliko o lažima.
Ostatak te uobičajeno šuplje i pretenciozne monodrame Aleksandra Vučića drži se proverenog postupka: normalne aktivnosti dvojice novinara, njihov profesionalni rad čiji su rezultati objavljeni i/ili emitovani, prevode se na jezik Ilije Čvorovića. Ako čovek napravi intervju s nekim, napiše tekst ili snimi TV emisiju o nečemu – to je bilo „po nalogu i za novac“. Ako čovek primi nekoga u goste ili se s nekim vidi na javnom mestu – „ostvarili su konspirativni kontakt“. Sama okolnost da se neko s nekim viđa sumnjiva je na „špijunažu“: šta on ima da se viđa? To što je posle objavio intervju s tim nekim mora biti da je „legenda“. Ali, ako operativac Državne bezbednosti navali, pa se nametljivo i uz podrazumevanu pretnju viđa s nekim i posle o tome piše službene beleške, e to je onda „saradnja sa Službom“. Upravo od takvih nametljivaca je Dejan Anastasijević morao da pobegne u Beč 1999. (i to je Vučić pogrešno shvatio, jer ne ume da čita ono što mu „Laufer“ daje). E, taj isti operativac, onaj Milan Letić koji se proslavio kad je 22. februara 2003. istresao Bagzija Milenkovića tako da ovaj više nikada nije smeo da sedne u kamion (a u stvari ga je Slobodan Pažin oterao iz GSUP-a Beograd, ali to je druga priča), dakle taj Letić sreo je slučajno Dejana Anastasijevića na ulici posle oktobarskog prevrata, ispričao se s njim i odmah sastavio službenu belešku; trebalo mu je za učinak. Tako sada siromah Vučić ne može da se odluči da čiji je Dejan Anastasijević agent, jer nečiji agent biti mora: da l’ Službin, dakle „naš“, d l’ strani?
Sve bi to bilo smešno kao što jeste – ali ovo nije takva država. Ovo je država čiji je aparat unutrašnje bezbednosti očigledno probušen, čim interne i poverljive budalaštine stižu do Šešelja i Vučića. Ako su podaci iz dosijea i ostalih arhiva Službe dati Šešelju za potrebe njegove odbrane u Hagu, oni se ne smeju koristiti za klevetanje bivših i potencijalnih svedoka – ili bilo kog drugog u zemlji; neka ih Šešelj kleveta u Hagu, a ne Vučić ovde.
Ima tu jedan još ozbiljniji ugao koji više nije smešan: Aleksandar Vučić izneo je pretnje bivšim, pa time i budućim svedocima koji bi mogli biti pozvani da se pojave pred Tribunalom. Njegova je poruka jasna: ko god da ode u Hag i tamo svedoči drugačije od partijske linije SRS-a provešće se kao Dulović i Anastasijević. Ima da mu nađu svaku cedulju iz Službe, da mu oklevetaju ženu, da mu protumače svaki susret kao „konspirativni kontakt“, da ga optuže da je zaradio „debele pare“ i to „devizne“ (ej!) radeći svoj posao i da ga uopšte naprave „izdajnikom“, „stranim špijunom“, „antisrpskim“ i „anacionalnim“ izrodom i saradničkom vezom Službe u isto vreme.
Da podsetimo mladog Vučića: onaj Beć Bećaj sa Kosova što su ga spakovali u C-130 i odneli u Ševeningen radio je to isto, a nije bio čak ni generalni sekretar velike i jake političke stranke. Dr Šešelj ima pravo da se brani kako zna i ume – ali pred sudom, a ne tako što će Vučić po Beogradu klevetati i zastrašivati potencijalne svedoke za svaki slučaj, jer bi možda mogli biti pozvani da svedoče.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Svako ko išta zna o aktivnom opozicionom delovanju mora se čuvati ocena poput „trojanac“ ili „Vučićev čovek“ – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu cenu svog političkog angažmana. Zato bi najgore bilo da oba krila podeljene koalicije umesto sa naprednjacima započnu uzajamni obračun
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!