Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Opraštamo se od Sergija Lukača novinara, osnivača novinarske katedre, starog Ninovca, čoveka široke kulture, poliglote i sportiste. U mladosti je bio sprinter. Do duboke starosti je gajio klasičnu antičku vrlinu koja spaja zdravo telo sa zdravim duhom.
Poklanjao je svoje znanje sakupljeno u Grenoblu, Zagrebu, Beogradu, i Americi gde je studirao, a darivao svoju istančanost i ono nešto naročito od duha Mostara u kome je proveo detinjstvo.
Beograd dobija katedru novinarstva devedeset godina posle osnivanja prvog američkog fakulteta za novinarstvo u Kornelu 1877. Bilo je to onih šezdesetosmih i nije išlo sasvim lako. Pre toga, 1953. godine, iz neobjavljenih razloga, navodno zbog suviška kadrova u novinarstvu, ukinuta je Diplomatsko-novinarska škola, koja je posle 1948. radila u zgradi nekadašnje elitne gimnazije kralja Aleksandra na Topčiderskoj zvezdi.
Osnivač novinarske katedre na marksističkom FPN-u Sergije Lukač se u tom trenutku bori u onom klinču koji su s jedne strane činili agitpropovci i njihovo shvatanje da su novinari društveno-politički radnici, a s druge strane, neki tadašnji urednici tradicionalisti koji su se izjasnili protiv „knjiških novinara“. U jednom tekstu Sergije je pisao da su predavači iz novinarskih redova, ti praktičari, u univerzitetskim krugovima tretirani kao univerzitetske parije…
Sergije Lukač je obeležio uspon srpskog novinarstva šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih i važnu prekretnicu ka novinarstvu racionalne analize. Bio je jedan od starih Ninovaca koji je doprineo da ovaj nedeljnjik sedamdesetih prihvati „njuzmagazinsku“ formulu kao primereniju okolnostima od ranije „opinienmagazinske“.
Rubrika koju je u „NIN“-u uređivao zvala se „Moderni život“. Njegov stil je bio živ, a njegov novinarski jezik neobičan, koncentrisan do jezikotvoračke iščašenosti. U srpskom novinarstvu njegovi tekstovi ostavljaju trag pokušaja modernizacije.
Studenti su voleli Sergijeva predavanja, njegovu živost, asocijativnost, multidisciplinarnost, neku vrstu renesansne formule u kojoj se spajaju umeće, pismenost i široka kultura, a sve to sa istraživačkom upornošću i rentgenskim osvetljavanjem pozadine. Jednom, kad je njegov Partizan izgubio od nekih Nemaca (kao po pravilu u drugom poluvremenu), u novinarskom istraživanju došao je čak do podatka da većina prvotimaca Partizana u detinjstvu u kući nije imala sat. Znao je da čitaocima nudi više nego što im treba – živo je prepričavao kako je u nekom vozu gledao kako se neki čovek s crnim ispod noktiju mučio s njegovim psihoanalitičkim pasažima u sportskom izveštaju, tražeći samo to u kojoj minuti je zabijen gol.
Neka se niko ne uvredi, anegdota kaže da se Sergije Lukač razlikovao od većine novinara i po tome što je uvek nosio čistu ispeglanu košulju. I kao pedagog i kao urednik i kao autor nagoveštavao je da dolazi kraj novinarstvu kao boemskoj profesiji. Ne treba da bude zabune, to nikako ne znači da je potcenjivao talenat. Govorio je da najbolje novinarske škole na svetu najpre rigorozno testiraju dar kandidata, a zatim im tokom desetak semestara najpre daju široko opšte obrazovanje iz kojeg će lako krenuti u neku specijalizovanu oblast, potom im pružaju poznavanje tehnika izražavanja sve tamo do „glumačkog izraza“ pred kamerama i osećanja mere u emocionalnom doziranju informacija. Na kraju, neguju intelektualno sigurne ličnosti koje se ne plaše da izraze svoje stavove – ali samo one koji su oslonjeni na temeljno preispitane činjenice. Novinarstvo je za njega odgovorno javno delanje, bazirano na znanju i etici oslobođenoj šmire preteranog moralisanja.
Dar i integritet novinara smatrao je nedeljivom celinom. U nedavnim teškim godinama govorio je kako način dresure poslušnika nije previše sofisticiran – pošto se uklone novinari od dara, znanja i integriteta, zadržavaju se i odabiraju novinarski mediokriteti. Na takav profil ličnosti i nije potrebno vršiti drastične pritiske…
I kao pedagog i kao urednik i kao autor Sergije je gajio neku arturklarkovsku okrenutost ka budućnosti. Biće sasvim primereno da se na ovom mestu citira deo jednog njegovog teksta („Univerzalna sve- ili ne-znalica“, „Vreme“ 395, 16. maj 1998) o dolazećoj komunikacijskoj eri:
„A šta će doneti sledećih trideset godina?“
Odmah iza ćoška godine 2000. pred svetom će se otvoriti vidik na komunikacijsku Arkadiju sa hiljadu cvetova: od novinarstva do PR i lobiranja, od poslovnih do umetničkih, sportskih, privrednih, političkih, naučnih, čak pornografskih komunikacija. Biće to dokaz plus da se nalazimo usred ere komunikacija.
Dočekaće nas početak trećeg milenijuma sa novim tehničko-tehnološkim, elektronskim, nemogućim mogućnostima telekomunikacije i informatike. Prema njima današnje čudo Internet ubrzo će izgledati kao fosil iz paleolita. Razmak između događaja i izveštaja će se istopiti do nule, a informativni globalizam izgledaće i deci nešto što se podrazumeva. Novinar će izveštavati brzinom svetlosti, a u torbi će nositi elektronske memorije o svemu i svačemu. Biće i žestoke konkurencije!
Dvadeset prvi vek doneće masu obrazovanih, a samim tim, i radoznalijih konzumenata medija. Potrošači informacija zahtevaće instant odgovore na onih pet osnovnih novinarskih pitanja: KO, ŠTA, KADA, GDE i KAKO, ali će tražiti uvid u dubinske dimenzije događaja. Valjaće toj obrazovanoj publici dati odgovor na pitanje zašto se nešto dogodilo i šta će se događati dalje. Profesionalci znaju da upravo ta dva pitanja povlače granicu između znati i ne znati, između biti i ne biti potpuno obavešten. A sve će to zavisiti od novinara. I, kao u svim profesijama, biće i ovde novinara – majstora i pacera koje će birati zreli ili nedorasli konzumenti informacija. Oduvek je bilo, a i biće, ljudi koji će želeti da se njima manipuliše. Neki prosto ne mogu sami da preuzmu odgovornost da sami donose svoje odluke. Ali biće ih sve manje. Informisanje politički obrazovanih ruši zatvore umne ograničenosti, fanatizma, donoseći komunikaciju, toleranciju i osećanja solidarnosti sa svim ljudima.
Novinare će u XXI veku sačekati još žešći pritisci političko-privrednih silnika. Oni su oduvek težili da ukinu pravo na različitost i uvedu monopol svoje istine. Najmanje žele novinare koji će biti usta naroda namenjena ušima vladara. Prosto je cinično i neshvatljivo koliko je tiranima stalo do dobrog javnog mnjenja. Istorijski su te brutalne sile pobeđivale u ponekoj bici, ali su na koncu, kao i svaka diktatura laži, izgubili ratove. Novinarski Gebelsi i njihovi gospodari traju kratko.“
Za našeg kolegu i učitelja Sergija Lukača novinarstvo je zapravo prometejska misija. Od sebe i od drugih tražio je da ta misija bude izvedena sprinterskom lakoćom.
Nećete mi zameriti što ću ovde reći i nešto sasvim lično – voleo sam ga kao oca i ostao njegov veliki dužnik.
Zbogom profesore, neka ti nebeske staze budu lakše od zemaljskih.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve