Mora li zakon o univerzitetu štititi i promovisati najviše standarde stručnosti? Sudeći po rešenjima koja stoje u sadašnjem zakonu – ne mora. Evo, za početak, kakve to posledice može imati u praksi:
Na sednici Izbornog veća fakulteta jedan psiholog, jedan sociolog, dva pedagoga, dva filologa, filozof (uža specijalnost etika) i mašinski inženjer, odlučuju o tome da li su članovi stručne komisije – tri matematičara, redovna profesora Univerziteta – dovoljno kompetentno procenili da njihov kolega (matematičar, dabome) treba da bude unapređen u više zvanje; pa se slože da se iz priloženog prikaza naučno-stručnog rada matematičarevog ne da zaključiti da je uvaženi kolega zreo za unapređenje, te neka još malo posedi u sadašnjem zvanju… To što među onima koji osporavaju ocene stručnjaka (koje su inače sami imenovali u komisiju) nema nijednog matematičara – potrešće, eventualno, samo tamo neke mrzovoljne akademske cepidlake…
Ova bizarna pričica preslikana je iz života, s tim što su u stvarnosti matematičar i psiholog zamenili mesta. Opisani događaj je jedan od nekoliko koji su, pre više od godinu dana, bili samo ulaz u lavirint apsurda iz koga se izlaz više i ne nazire. Ovom i drugim slučajevima o kojima je reč zajedničko je sledeće:
– desili su se na Učiteljskom fakultetu Univerziteta u Beogradu;
– među onima koji su donosili odluke suprotne predlozima stručnih komisija nije bilo nijednogstručnjakanizajednuodoblasti o kojima se odlučivalo;
– odluke donete na ovakav način ne kose se sa Zakonom o univerzitetu;
– Zakon ne predviđa višu instancu koja može izmeniti takve odluke.
Upravo su ove poslednje dve stavke razlog koji pomenuta događanja čini relevantnim za univerzitetsku javnost, naročito za onaj njen deo koji upravo radi na pisanju novog zakona o univerzitetu. Hoće li novi zakon popuniti rupe kroz koje se sasvim komotno mogu ušetati proizvoljnost i neukost? Hoćemo li dobiti zakon o univerzitetu koji će sprečiti zloupotrebu autonomije fakulteta? Hoćemo li, najzad, dobiti zakon bez nejasnoća koje otvaraju vrata intelektualnomzlostavljanju neistomišljenika?
Kao i svako drugo zlostavljanje, i ovo se svodi na bezobzirnu zloupotrebu moći. Za razliku od svakog drugog zlostavljanja, ono se vrši „akademskim“ sredstvima: ocenjivanjem radova koji očigledno nisu pročitani (niti je deo njih to mogao biti, s obzirom da zlostavljač ne razume jezik na kome su napisani); bez minimuma akademskih obzira prema materiji koja se ne poznaje i ne razume; iznošenjem argumentacije koje bi se postideo svako ko drži do elementarne logike; dopuštanjem i/ili odobravanjem svega nabrojanog. Iz mnoštva neverovatnih detalja slučaja koji je ovde uzet za primer, izdvajam stav Izbornog veća UF-a da knjiga koju je kandidat napisao nije iz oblasti kojom se on bavi, već iz neke sasvim druge. Iz ovoga nužno sledi: a) da čovek može napisati knjigu iz oblasti kojom se ne bavi i b) ne biti svestan toga. Nocomment.
Ovakvo bahato ruganje logici i etici kao temeljnim akademskim vrednostima i načelima, ohrabreno je svešću o tome da ga zakon ne sankcioniše. Naprotiv, on upravo Izbornom veću fakulteta, bezobzirananjegovprofesionalnisastav, daje punu nadležnost prilikom izbora nastavnika i saradnika. Zlostavljači se stoga osećaju izuzetno moćno, jer svoje uporište nalaze upravo u zakonu: ako ih je dovoljno veliki broj i ako im to zbog nečega treba, mirno će izglasati da se Sunce okreće oko Zemlje. Za razliku od Galilejevih vremena, zakon srećom ne predviđa smrtnu kaznu za neistomišljenike.
Zbog čega je ova (o)tužna „akademska“ priča, o kojoj se inače na samom fakultetu kolektivno ćuti, relevantna za univerzitetsku, pa i za širu javnost?
Što se tiče Univerziteta, on je institucija čije se samo postojanje zasniva na uzajamnom uvažavanju kompetencija onih instanci (fakulteta, odeljenja, katedara, pojedinaca) koje sam priznaje kao kompetentne. Iako je kršenje ove temeljne pretpostavke suprotno elementarnoj logici, ono nažalost nije suprotno postojećem zakonu o univerzitetu. Naročito na heterogenim fakultetima kakvi su učiteljski, ali i filološki, filozofski, FPN, FON, PMF – on širom otvara vrata čitavom nizu kreativnih kadrovskih rešenja: tako bi, na primer, združeni fizičari, matematičari i biolozi na nekom od prirodno-matematičkih fakulteta mogli izabrati jednog hemičara u nastavničko zvanje različito od onog koje su predložili hemičari – i tako u svim pravcima. Postojeći zakon, nažalost, ne predviđa nikakvu drugostepenu instancu, koja bi ovako nakaradno donesene odluke mogla preinačiti.
Imajući ovo u vidu, oni koji upravo sada rade na nacrtu novog zakona morali bi izuzetno pažljivo formulisati one odredbe koje se tiču uslova i procedure izbora u nastavnička zvanja, načijempočetkuikrajumorajubitiodgovarajućistručnjaci. Ako to ne učine, mogli bi jednog dana deliti odgovornost za najneverovatnije igrebezgranica na univerzitetima u ovoj državi.
Takve igre ticale bi se praktično svakoga. Ko bi tražio vezu da ga operiše profesor hirurgije koga su izabrali oftalmolozi, dermatolozi i psihijatri – nasuprot stručnom mišljenju hirurga? Ko bi studirao francuski jezik kad bi znao da će mu predavati neko koga su izabrali profesori engleskog, ruskog i španskog – uprkos stručnom mišljenju profesora francuskog? Ukratko – da li je univerzitet zajednica nastavnika i naučnika raznorodnih profila (u kojoj je uzajamno uvažavanje kompetencija podrazumevajuće načelo) ili savezdruštavastručnjakaopšteprakse? Ovo poslednje pitanje ima i svoj sasvim praktični aspekt: poreski obveznici imaju pravo da očekuju da državni univerziteti, koji se izdržavaju od njihovog novca, predstavljaju najčvršću moguću garanciju stručnosti. Ko će je garantovati ako ne univerzitet?
Što se tiče Beogradskog univerziteta, važno je istaći da su se dve od tri instance do kojih su dospeli pomenuti slučajevi, nedvosmisleno opredelile za poštovanje stručnosti: Stručno veće za društvene i kulturno-istorijske nauke odbilo je da dâ saglasnost na dve sporne odluke Izbornog veća UF-a, a Sud časti je konstatovao da postoji opravdana sumnja da je u ta dva slučaja došlo do zloupotrebe prava odlučivanja. Nažalost, principijelnost ovih instanci u praktičnom smislu ostaje bez ikakvog efekta, jer Zakon o univerzitetu ne predviđa nikakvu zaštitu za oštećene. Štaviše, pošto se procedura izbora završava odlukom Stručnog veća Univerziteta, kandidatima neposredno preti gubitak zaposlenja. Drugim rečima, kandidat koji se drzne da brani profesionalni status (kako sopstveni tako i stručne komisije) direktno ugrožava svoj radni status. Iako u očiglednom sukobu s elementarnom logikom i etikom, ovakav apsurdni ishod nije ni u kakvom sukobu sa Zakonom o univerzitetu.
Jedina univerzitetska instanca koja nije reagovala, iako je Stručno veće to od nje izričito tražilo, sada je već bivši rektor Univerziteta u Beogradu. Nije reagovao ni Savet univerziteta, iako je Sud časti još u maju doneo svoje odluke i preporuke. Hoće li reagovati novi rektor i Savet u novom sastavu? Iako nemaju nikakve formalne ingerencije, njihova odlučna i javna reakcija bi, ako ništa drugo, obeshrabrila eventualne buduće pokušaje zloupotrebe autonomije fakulteta. Bilo kako bilo – kad je reč o intelektualnom zlostavljanju, javnost izgleda kao jedina „sigurna kuća“.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!