Možda je zaista čitav Ćosićev život kosovizovan, kako se vajka ovaj pisac, ali Kosovo ništa manje nije ćosovizovano. Verovatno ovom piscu nije lako da korača pod teretom kosovskog pitanja, ali je još teže stanovnicima te teritorije da trpe posledice Ćosićeve brige
PROMOCIJA LIKA I DELA: Dobrica na „Kosovu“
Dobrica Ćosić, pisac s neutoljenim političkim ambicijama, sročio je neku vrstu oporuke koja se našla između korica knjige Kosovo koju je objavila kompanija Novosti AD. Pri punoj svesti i zdravoj pameti, u prisustvu kćeri Ane Ćosić-Vukić koja je priredila ovaj žanrovski meltingpot pitanja i odgovora, štampanih tekstova, pisama i dokumenata iz lične arhive i neobjavljenih dnevničkih zapisa, dolepotpisani Dobrica Ćosić ostavlja Srbima i Albancima Kosovo i Metohiju da ga podele bez težnje za etnički čistim teritorijama, kada već nisu bili u stanju da žive složno na toj zemlji. To proizilazi iz „Predloga za životnu koegzistenciju albanskog i srpskog naroda“, svojevrsnom epilogu knjige Kosovo, koji bi se mogao svesti na nekoliko testamentarnih tačaka:
1. Teritorijalno razgraničenje Albanaca i Srba na Kosovu i Metohiji treba da počiva na kompromisu istorijskog i etničkog prava.
2. Osnova teritorijalnog razgraničenja trebalo da bude demografsko stanje pre albanskog secesionističkog ustanka i agresije NATO-a na Srbiju i Crnu Goru.
3. Razgraničenje treba da se zasniva na punoj ravnopravnosti i poštovanju svih ljudskih i nacionalnih prava.
4. Srednjovekovnim manastirima Pećka patrijaršija, Dečani i Devič nakon povraćaja nacionalizovanih zemljišta i šuma dati samoupravni položaj i prava po atoskom modelu.
Sledi datum i potpis Dobrice Ćosića, simboličkog oca nacije koji oseća da je kucnuo odlučujući trenutak za deobu svete srpske zemlje. Na taj način ovaj književnik je želeo da okonča svoje višedecenijsko bavljenje kosovskim pitanjem i, prema vlastitom priznanju, svoj javni život. Možda je to zaista kraj Ćosićeve književne komunikacije sa javnošću, ali ta ista javnost očigledno nije do kraja raščistila sa ovim piscem i njegovim idejama, o čemu svedoči i svojevrsna fama oko Kosova.
MEGALOMANIJA: Tokom prvog dana Sajma knjiga prodato je, prema tvrdnjama izdavača, hiljadu i petsto primeraka Kosova, ostatak tiraža od trideset hiljada knjiga nestao je tokom naredne dve nedelje, dok je velika dvorana Kolarčeve zadužbine bila pretesna da primi sve koji su želeli da prisustvuju promociji tog dela. Dobro sad, uprkos željama onih koji su objavili knjigu, početni tiraž nije rasprodat, jer su se primerci Kosova mogli kupiti početkom ove nedelje, niti je Kolarčeva zadužbina bila tako mala za one koji su pohrlili da čuju Dobricu Ćosića, pošto je galerija zvrjala prazna, ali je činjenica da se stotine ljudi tiskalo na sajamskom štandu „Novosti“ ne bi li došli do primerka knjige ili, vođeni milosrdnom rukom sudbine, do potpisa samog autora. No taj suvišak u percepciji ovog dela samo je dejavu uobičajene megalomanije koja je zaštitni znak lika i dela Dobrice Ćosića. Koliko god se pisac u svojim javnim nastupima držao upadljivo skromno, smerno i skrušeno, upravo je on glavni emisar ideja o vlastitoj veličini, koje diljem srpskih zemalja propovedaju njegovi epigoni. Uz pokušaj da se razume ta fascinacija sobom kojoj podleže nemali broj ljudi, što obično samo prikriva provaliju nesigurnosti i frustracija, ipak su retki oni koji sebi poveravaju zadatak da iscrtavaju granice i dele teritorije, jer od toga zaziru čak i ozbiljne institucije koje okupljaju timove naučnika. No kao što neko pasionirano sakuplja salvete, razglednice ili sličice glumaca, teritorijalna razgraničenja stara su strast Dobrice Ćosića koja počiva na logici krvi i tla, inače direktna posledica piščeve strepnje da mešanje sa drugima prlja jednu etničku grupaciju i vodi njenom laganom odumiranju.
ZGARIŠTA: Ćosićeva pasija za podelama rasplamsala se u suton nekadašnje Jugoslavije, kada je ovaj pisac otvoreno zagovarao formiranje novih država po etničkom principu, preteći ostalim narodima da će Srbi „stvoriti državu na svojim etničkim prostorima“ i „tako završiti borbu za oslobođenje i ujedinjenje koju vodi već dva veka“. Dok su se u Hrvatskoj još dimila zgarišta kao direktna posledica takve ideje, Dobrica Ćosić je već žustro hitao prema Višegradu, gde je u etnički očišćenom gradiću predlagao „razgraničenja sa susedima“.
Mada su od ovih deoba ostali samo naplaćeni računi u tuđim životima, Dobrica Ćosić nije odustao od prizivanja novih podela. Zamišljajući sebe kao poslednjeg borca protiv nasleđa titoizma i jugoslovenskih osmanlija, Ćosić seda za imaginarnu trpezu cara Lazara, šapućući sebi u bradu kako će se uskoro videti „ko je vjera, ko li je nevjera“ i smelo jaše ka svom poslednjem porazu, hoteći da padne posečen na Kosovu u neravnopravnom, obilićevskom boju protiv „albanskog šovinističkog zverinjaka“ i kratkoročnih interesa Amerike i Evrope koje su se namerile da obogalje srpski narod.
MARIONETE: Pri tom je njegova verbalna artiljerija prikrivena dušebrižničkom retorikom navodne ljubavi prema drugim narodima, ali ta oplata otkriva svoju trošnost na osnovu odnosa koji Ćosić gaji prema ljudima iz sopstvenog okruženja sa kojima, kao savetnik i savetodavac o različitim pitanjima, stupa u kontakte. Oni su puke marionete u lutkarskom pozorištu Dobrice Ćosića koje dobijaju značaj samo ukoliko se u svojim stavovima približavaju vrelu čiste spoznaje tj. samom Ćosiću. One koji, ne daj bože, misle suprotno, pisac Kosova nije ni udostojio pažnje. To su mondijalisti, savremena peta kolona i izdajnici, rečju – fukara i otpad jednog naroda. Na osnovu toga se jasno vidi dokle bi sezala Ćosićeva ljubav prema kosovskim Albancima kojima ne pada na pamet da prihvataju podele prema Ćosićevim receptima.
Možda je zaista čitav Ćosićev život kosovizovan, kako se vajkao ovaj pisac na promociji svoje nove knjige, ali Kosovo ništa manje nije ćosovizovano. Verovatno književniku nije lako da korača pod teretom kosovskog pitanja, ali je još teže stanovnicima te teritorije da trpe posledice Ćosićeve brige za njihovu sudbinu. Sada se još njegova opsednutost Kosovom predstavlja kao patriotski a ne književni čin, mada bi ponajbolje bilo da je Ćosića umesto „borbenog pesimizma“ obuzela pusta letargija. Mondijalistički celibat od nacionalnog doprineo je poslednjih godina mnogo više nacionalnim interesima srpskog naroda od onih koji su se zaklinjali u svoj patriotizam.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Direktan napad Irana na Izrael je presedan u višedecenijskom sukobu dva arhineprijatelja. Ako se Izrael uzdrži od nesrazmerno ubitačnog odgovora, to bi takođe bio presedan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.