Intervju: Sinan Gudžević, pisac i prevodilac >

Nered u glavama ljudi

"Srbiji je svet potreban, a u njega ne može ići s pričom o četništvu kao antifašističkom pokretu. Onaj ko četništvo iz Drugoga svjetskog rata danas prikazuje kao odbranu srpstva ili antifašizam taj krivotvori činjenice i sebe upisuje u one koji lažima i mržnjom indoktriniraju mlade ljude. Bilo bi najbolje otvoriti pitanje o tome šta bi Srbija bila da u njoj nema četništva"

Mada se pre više godina preselio u Hrvatsku, pesnik i prevodilac Sinan Gudžević nikada nije otišao iz ove sredine. Ostao je prisutan ne samo zbog mesta rođenja (Grab 1954), kontakata sa prijateljima i prevoda Ovidijeve Metamorfoze koji čeka na objavljivanje već skoro dve decenije, već pre svega zbog čitalaca koji su nastojali da dođu do njegovih lucidnih teksova koje je povremeno pisao za hrvatske, bosanske i svetske medije, osluškujući informacije o Rimskim epigramima koje je objavio splitski „Feral tribjun". Gudžević je nedavno kratko boravio u Beogradu gde je učestovovao u promociji knjige Haiku haiku jebem ti maiku Predraga Lucića, što je poslužilo i kao povod za ovaj razgovor.

Kako doživljavate povremene boravke u Srbiji, da li imate utisak da prelazite granicu poput bilo koje druge koja razdvaja druge zemlje u svetu i da odlazite u "pravo" inostranstvo?

Intelektualne elite su ufiksirale svoje narode državotvornošću: Sinan Gudžević

Nekome će zvučati patetično, no moram reći da Beograd za mene ne može biti inostranstvo. Ja, doduše, u njega dolazim s hrvatskim pasošem, donedavno sam morao ići i u srpsku ambasadu po vizu, kad mi je majka umrla u Novom Pazaru morao sam tražiti vizu kako bih došao da je ukopam, ali to s osjećajem inostranstva nije bilo nikada blizu. Ja imam i srpski pasoš, to jeste pasoš SRJ, no s njim je meni teško putovati, jer ima (znam, pokušao sam pa znam) graničnih policajaca koji jedva dočekaju da te izvedu iz vozila i uvedu u kućicu na granici e da te propituju kako to da imaš dva pasoša. Jedanput, u Batrovcima, pita me jedan, a kako to da moja žena ima različito prezime od mene. Ja mu velim kako kako, lako. Pa gdje to ima da žena ima drukče prezime od muža, pita on. Ja velim, eto na primer, kod predsjednika Republike Srbije. Tad je to bio Milošević. Policajac sav pozeleni, zovne me u onu kućicu, pusti me nakon skoro sat vremena, oduzme sve dokumente sem vozačke dozvole, a dade mi jedan list papira, graničnu propusnicu, te me pusti da uđem u Srbiju. Poslije dvadeset dana preuzeo sam dokumente u novopazarskom SUP-u. A tamo sam bio temeljito propitivan, te o Hrvatskoj te o Bosni, dva sata. A taj što me propitivao zna me dobro. Sve mu se znoje ruke, a svaki čas veli: znaš, razumi, zakon je zakon. Kako to može biti za mene inostranstvo? To u inostranstvu, onome koje ja poznajem, za slučajeve kakav sam ja, nije moguće. To je moguće samo kod nas, u ovo vrijeme potpune srozanosti.

Veliki broj ljudi iz sveta kulture i dalje se oseća poprilično sputano novim državnim granicama, bilo da je reč o piscima, rediteljima ili glumcima, nemajući utisak da dišu punim plućima u skraćenim i suženim domovinama. Da li se nekadašnje državno zajedništvo ipak na neki način mitologizira?

Ne vidim nikakva mitologiziranja. Naprotiv: ogromna većina takozvanih intelektualaca smatra da je ovo ovako dobro i da je Jugoslavija dobila šta je tražila. Pustimo sad na stranu to jesu li ti koji tako tvrde iskreni ili kompetentni. Oni drže mikrofone i formiraju javno mnjenje. Stvorili su i jednu etiketu: jugonostalgija. Čak i neki, kako se to kaže, nezavisni intelektualci često vele: „ja sad ne bih da me neko optuži za jugonostalgiju". Sve je to jedan veliki nered. Nered u glavama ljudi koji su mišljenje kao čin individualan promakli u čin kolektivan. To je bio prvi korak u njihovu srozavanju, valjda i najteži. Njime se ulazi u nacionalizam. A kad se u nacionalizam uđe, onda se više nema skoro šta ni misliti: unutra postoje table, zidne novine, ručni radovi, sve modelirano. Postoje prostorije s kompjuterima, kompjuteri imaju miševe, klikom na miša se otvaraju prozori. Jedan od prozora je politička korektnost, njeni su linkovi oportunizam i konformizam. Ovo dvoje posljednje danas su u bivšim jugoslavenskim republikama isto onoliko težak problem kao i nacionalizam. Kad se u takvom neredu jedna posve mala zajednica ljudi, nezadovoljnih ili nesretnih zbog nestanka jugoslavenskog kulturnog ili sportskog prostora, javi za riječ, onda ona većina što formira javno mnjenje to javljanje proglasi za mitologiziranje. Svjež primjer su evo zagrebačke „Sportske novosti" od 15. septembra: u rubrici u kojoj se objavljuju izjave koje uredništvo smatra za neoprezne i glupave stavljena je i jedna koju je dao Ivica Osim; čovjek veli da mu nije baš lako što živi u Japanu, i da mu nedostaju prijatelji iz Sarajeva, Beograda i Zagreba. Urednici, inače veliki šovinisti, smatraju apsurdom stavljanje ova tri grada u istu ravan. I tako dalje, tako ta većina gleda i na ove pokušaje nesistematičnog i emotivnog oživljavanja uspomena preko leksikona jugonostalgije ili simbola bivšeg svakodnevnog života u nekadašnjoj zajedničkoj državi.

Možda su države poslednje velike fiksacije južnoslovenskih naroda, ali izgleda da ne stoje bolje stvari ni sa jezicima na kojima je trebalo utemeljiti njihovu državotvornost. Da li je ipak posustala bura novogovora, jezičkog purizma i rađanja novih jezika?

Pitanje je da li su države fiksacije južnoslavenskih naroda. Neka relevantna sociološka istraživanja pokazuju da narodi nisu ni bili spremni na raspad svoje države Jugoslavije. Intelektualne elite su, kad već upotrebljavamo riječ fiksacija, ufiksirale svoje narode državom, državotvornošću i tako dalje. Preko novina, preko radija i naročito preko televizije. Ista je stvar i sa jezičkom, a onda i kulturnom katastrofom na srpskohrvatskom jezičkom području. Tu se narodi ništa ne pitaju, tu su jezikoslovci proglasili sebe ovlaštenim govornicima naroda i proglasili da će narodu načiniti jezik. Hrvatska je, u tom smislu, najgora od svih bivših jugoslavenskih republika. Hrvatska je jezička diktatura, u njoj su službenici po imenu lektori zapravo cenzori i to sa prešutnim statusom državnih službenika. Preko medija je ubrizgana ljudima u glavu ta opsjednutost jezikom i sad hiljade samozvanih branitelja hrvatskoga jezika smišljaju uveče Hrvatima nove riječi i ujutru ih proglašavaju iskonskim. Akademik koji je napisao udžbenik fizike zove ploština ono što su i Srbi i Hrvati i Muslimani i Crnogorci zvali površina, brojna vrijednost nečega što ima dužinu i širinu a nema debljinu. Nastavnici matematike i fizike su nezadovoljni zbog zavođenja nove terminologije, no ne buni se niko i ta razularena zajednica izmišljača i propisivača novih riječi radi šta ju je volja. A najgori su lektori. Oni i njihovi šefovi čine da jezici u ovim krajevima rastu kao gljive. Ni protiv njih se ne buni niko, pa im ga može biti. Ta je mafija jezikoslovna pogazila svaku nauku e da bi nezvana i pogazivši sva načela svoje kompetentnosti svome narodu izmislila i nametnula jezik. Izvanredni su radovi koje protiv te kamarile piše i objavljuje u Hrvatskoj i u Nemačkoj profesorica lingvistike Snježana Kordić, no za ono što piše u Hrvatskoj je među bivšim lingvistima (bivši su jer se više ne bave naukom) proglašena manje-više narodnim neprijateljem.

Čini se da se nove balkanske države i dalje ugledaju jedna na drugu po onome čega se ostali svet stidi: dok srpski ministri s ponosom drže figure vođa zločinačkih pokreta iz Drugog svetskog rata, u Hrvatskoj niču, ali se i ruše, spomenici ustaškim ideolozima?

U Hrvatskoj je srušeno tri i po hiljade spomenika partizanima i drugim žrtvama nacističkog i ustaškog terora. O tome se tu i tamo pisalo, no nije nikada nijedan od počinitelja nađen, a kamoli procesuiran. Nije nađen ni onaj koji je minirao partizansku grobnicu na Mirogoju. Možda nije ni tražen. A ona žena koja se javno popišala na spomenik pobijenim Srbima u Drugom svjetskom ratu nije nikada izvedena pred sud. A novine su objavile njenu sliku kako mokri i mlaz joj se mokraće vidi na slici. Ne samo to, no je još i rekla: „Hoću, ovo je moje, imam pravo pišati gdje ja hoću." Sad je izvana došlo da, ako Hrvatska hoće, kako se to kaže, „da uđe u Evropu", e ima da onda ukloni spomenike ustašama. Uklonjena su dva spomenika i digla se takva dreka kao da su uklonjeni svi. A ova dva nisu uklonjena zato što su podignuta ljudima koji su činili ili štitili zločine i zločince, već zato što postojanje njihovih spomenika „šteti ugledu Hrvatske u međunarodnoj zajednici". U Srbiji je stvar u neku ruku gora, a u neku nije. Gora je što su, pod izgovorom straha od radikala, dobar dio vlasti uzeli četnici i sad jedan od njihovih ministara drži kip svoga đenerala pred svojim ministarskim uredom, a ministar inostranih poslova traži da se izjednače četnici i partizani i to veli kao predstavnici „dvaju antifašističkih pokreta". Četnici nisu bili antifašistički pokret. Oni i njihove pristalice mogu koliko ih volja paradirati po Americi na Dan pobjede nad fašizmom i predstavljati se dijelom antifašističke i savezničke koalicije, no valjalo bi pitati antifašiste i saveznike jesu li četnici bili s njima. Odgovor bi saveznika i antifašista bio nepovoljan za četnike. I valjalo bi pitati potomke žrtava četničkih zločina, recimo u Limskoj dolini i Istočnoj Bosni. Jer ni četnici, kao ni niko na svijetu, nisu samo ono što sami za sebe kažu da jesu, nego su i ono što drugi za njih kažu da jesu. Neka se pristalice četničke upitaju zašto je četnike Čerčil prezreo, a priznao partizane, on koji je bio jedan od najtvrđih antikomunista. Evo, petnaest godina slušamo neodrživu petljavinu o tome da je Čerčil bio neobaviješten i da su četnici žrtvovani radi pakta njegova sa Staljinom. Ima na tovare dokumenata o tome da je četnički pokret bio zločinački, neuredan i razularen, da je s ovim okupatorima bio kolaboracionistički, a s onim nije i tako dalje, pa su oni koji su ga devedesetih godina onako samouvjereno oživjeli i to ga oživjeli, moglo bi se reći, sladostrasno, time doveli Srbiju u izolaciju, unesrećili je strašno i pred svijetom je osramotili više no ikada što je bila osramoćena u svojoj historiji. Srbiji je svijet potreban, a u njega ne može ići s pričom o četništvu kao antifašističkom pokretu. Onaj ko četništvo iz Drugoga svjetskog rata danas prikazuje kao odbranu srpstva ili antifašizam taj krivotvori činjenice i sebe upisuje u one koji lažima i mržnjom indoktriniraju mlade ljude. Bilo bi najbolje otvoriti pitanje o tome šta bi Srbija bila da nema u njoj četništva. Nikakva velika mudrost nije reći da bi bila mnogo sretnija zemlja. Ako baš sljedbenici četničkoga pokreta hoće da rehabilituju svoga đenerala, neka onda pokrenu reviziju sudskoga procesa, ali ne pred sudom koji oni sastave, već pred sudom međunarodnim, ne pred Haškim, no neka formiraju sud evo u Rejkjaviku. Pa da vidimo bi li im rehabilitacija prošla. Ne treba biti baš akademik pravnih nauka da se to pogodi. No, ovo je vrijeme takvo da kad ovo izgovori neko kome je ime Sinan, on onda biva odmah sumnjiv zato što se pača u srpsku priču.

U Srbiji je, moglo bi se reći, bolje stanje nego u Hrvatskoj u pogledu rušenja spomenika i preimenovanja ulica. Tu stvar nije radikalna koliko je u Hrvatskoj, no ako se ovakva politika pojedinih ministarstava i ministara nastavi, može postati i gora nego u Hrvatskoj.

Leži li u toj klimi koja dominira Zapadnim Balkanom barem deo razloga što već dve decenije ljubomorno čuvate prevod Ovidijevih Metamorfoza, jer kao da jedno takvo delo ovi narodi još nisu zaslužili?

Ne osjećam nikakvu ljubomoru u pogledu objavljivanja toga prevoda. Nastojim samo da ne učestvujem u ovom srozavanju. Ne mogu objaviti svoj prevod za mandata ministra kulture koji drži kip četničkoga đenerala pred svojom kancelarijom. Nije to ministar, šta ja znam, vojnih vještina, ili vojnih muzeja, no je ministar kulture, i ne drži kip u svome vrtu, no ga drži pred svojim uredom. Ko poznaje srpsku kulturu, zna da u njoj nema kulta kipova, pa nije lako naći ime za ovaj nov običaj. Kad dođe bolje vrijeme, moj će prevod izići, nadam se, u Beogradu, i niko od mene neće biti zadovoljniji. Ako doživim, objaviću ga kod pouzdana izdavača, takvoga da će poštovati dogovor, a ne kao urednici „Filipa Višnjića" prije deset godina: objavili moj prevod Govora o dostojanstvu čovekovu autora po imenu Pico della Mirandola, a u knjigu turili predgovor jednoga bivšeg filozofa, ideologa etničkih čišćenja. Pa sam se poslije javno, i to baš u ovome listu odrekao knjige u takvom obliku.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net