Na jubilarnoj, najstarijoj i najpoznatijoj, kulturnoj manifestaciji u Srba ništa kako dolikuje. Ni programa, ni zvanica, ni publike. Sebi obraz osvetlali jedino profesor doktor Ljušić i glumački par Tadić. Ostali nisu stigli, jer su, i valjda, glasali za sebe
U pozivnici za ovogodišnji 70. Vukov sabor piše da je prvi Sabor održan 1933, a da je do prekretnice u razvoju najstarije i najmasovnije kulturne manifestacije u Srbiji došlo 1964, na stogodišnjicu Vukove smrti. Od tada je bilo prestižno na Saboru i biti i učestvovati. Na otvorenoj pozornici izvođena su najznačajnija scenska dela, Sabor su otvarali akteuelni državnici, u programima su učestvovala najznačajnija imena kulture. Ove godine, na okrugli jubilej, završnog dana, Radoš Ljušić je pročitao svoj, sa potpisom, referat, upravnik Narodnog pozorišta Ljubivoje Tadić je, u svojoj režiji, i sa suprugom Anđelkom, izveo recital pod nazivom Sanopisoslobodi, na stihove Darinke Jevrić i Srboljuba Mitića. Porodični recital, iza koga stoji pečat Narodnog pozorišta, već je izvođen raznim prigodama, i tek će biti izvođen, jer u nas jubileja ima.
Od ostalih programa, u sedam dana Sabora, ‘ajde da pomenemo, bilo i Veče Vukove zadužbine iz Gajdobre koje je predstavilo Bilten, bilo i veče amaterskog dokumentarnog filma, koncert pevačkog društva, izložba slika, koncert hora iz Lazarice… Pokroviteljstva se prihvatila četiri ministarstva, bilo i jakih sponzora. Vele, pare nisu mogle da se potroše, a sve ličilo ninašta, manjak publike, završnog dana nijednog državnog funkcionera, crkvenog velikodostojnika, akademika, umetnika od imena… Pošto je bio izborni dan, a zna se kakva je bila izlaznost, moguće da su državni, i drugi, funkcioneri glasali sami sebe.
SVISA „Ć“ BEDžOM: Samo što, pre Loznice, skrenusmo ka Tršiću, prođoše nas policijska kola pod uzbunom, iza, pa u kolima, istoričar Radoš Ljušić. Na ulazu u tršićki kompleks, u osnovnoj školi Vukovog imena, izložba Srpskih službenih uniformi iz XIX veka, takoreći unutra, u kompleksu, sve plakat do plakata, sve sam Bogoljub Karić, sva sama Snaga Srbije, to zvučnici, to pesma, i to oni’ karićki, Srbijonašabajko, Srbijoočeimajko… Od Karića dalje sve same tezge, sve tradicionalno, medenjaci, šajkače, opanci, ikone, ima i knjige, suveniri razni, ima i šantelije. Usput, pored reke Žeravije, na tradicionalno pobodenim daskama velike srpske misli, ‘ajde poslovice, s jedne strane daske, Icrnakravaimabijelomleko, s druge, Niječo’ekužaonamalo, negonanepravdu.
Na ulazu u prostor, ograđen pletenim plotom, zastave Sabora, neka ko izložba, biće slika. Unutra Vukova rodna kuća, crkva brvnara, letnja pozornica, ispred velika dženarika, prirodni amfiteatar, gore šuma. Kad od ulaza eto kolone, napred, jašta nego razapeta, velika srpska zastava, gore po crvenoj pozadini velika slova, Ćirilica, dole, na belom, Negazićirilicu. Kolona, u rasporedu, svi sa Ć bedžom, transprentima, Sitismoravnopravnostiusrpskomjeziku, udari pred binu, stade da se okreće, raspoređuje, Malotamodavideljudi, bi aplauza, kolona krenu ka bini, vratiše je, iznova se rasporediše, stadoše ko za slikanje, uđoše i razapeše se po publici.
SITI SMO RAVNOPRAVNOSTI U SRPSKOM JEZIKU: Državno-crkvena publika
Publike slabo, jedan iz organizacije nas uverava da će to sve biti puno kad hor ode u publiku. Samo što se jedna gospođa reče o Ljušiću, pa jednom do sebe, Muškarackoji finoizgleda, lepopričaplusnacionalista, eto ti lično Ljušića u pratnji oficira, jednog što liči na Gradimira Nalića. To muški korača, naočare, crno odelo, bela košulja, a kravata, žuto-siva, i kosa crna, muška, a ten, crn, crn. Ipod šume dunuše fanfare, digoše saborsku zastavu, izađe hor, Mokranjčeva HimnaVuku, to sve, ko na himnu, ustade. Voditeljka Ljiljana Blagojević objavi da je počeo 70. Sabor u Tršiću, koji je najstarija i najpoznatija kulturna manifestacija u Srba, pridruži joj se kolega Glumac, Sabor nastoji da bude stecište svih koji kulturu Srbije doživljavaju kao deo otvorene evropske baštine, mesto vlastitog nacionalnog identiteta…
Izađe direktor lozničkog Centra za kulturu, imena Slobodan Krstić, umesto najavljenog predsednika opštine – koje vele nije zgodno da ovaj drugi govori u izborni dan – i reče kako smo se skupili da čuvamo tradiciju. Reče i, ko da je virio u Ljušićev referat, da su ovde sabrana tri bitna stuba srpske države, Karađorđeva sablja, Miloševa diplomatija i Vukovo pero. Onda pozdravi, tim redom, delegaciju opštine Šavnik, predstavnike SPC-a, vojske SCG, Društvo za zaštitu ćirilice, Srpsku zajednicu iz Temišvara, delegaciju Bratstva „Karadžić“, mlade slaviste, glavnog sponzora. I najavi profesora doktora. Stade profesor doktor Ljušić u čisto srpski stav, ne pročita naslov rada, Vukovsabor, prvo sve pozdravi, evropski i tradicionalno, sa Dameigospodo, počitajemislušatelji, pa kad uze da se izlaže, Srpskaistorijaiznedrilajetrivožda – Karađorđa, MilošaiVuka. PrvadvojicazvaničnosunosilavladarskutitulujošudobaRevolucije, trećijeovozvanjedobiokasnije, iononijeimalovladarskioreol… Baš je delovao profesor doktor, baš su delovale njegove reči, VoždKarađorđejenosilacoslobodilačkog, knezMilošsocijalnog, aVukKaradžićkulturnogprocesasrpskerevolucije… I nastavio je da deluje, jedno po’ sata, sve do poente, Akonasjeherojskaidejadovelaovdegdesmo, akodiplomatskojnismodalidaseiskaže, pokušajmo, početkomovogveka, daiznedrimotuspasonosnudržavotvornuideju, saosmišljenomkulturnompodlogom, timeštoćemooplemenitičuvenusrpskuherojskuvertikalučijisustuboviObilić, KarađorđeiMišić, diplomatskomveštinomSvetogSaveiknezaMiloša, čakipoduslovomdanetragamozačetvrtimvoždom.
KOMEĆEPRST: Onda na scenu izađe glumac i upravnik Ljubivoje Tadić, sa suprugom Anđelkom, izađoše i braća Teofilović, te nekoliko muzičara za udaraljkama i duvačkim instrumentima. Glumac Tadić glumački reče naslov dela, Sanopisoslobodi, udariše doboši, i poče koncert, kako je ovu adaptaciju stihova nazvao režiser Tadić. I bi glumac Ljubivoje, bi glumica Anđelka, minute dobiše i braća Teofilović, udarači, gajde, i bi kraj. Bi i aplauz. Ustade, pa iz prvog reda, i profesor doktor Ljušić, upita se sa onima koji su hteli da se upitaju, gotovo.
Uzesmo da o dometima jubilarnog Sabora progovorimo koju sa dugogodišnjim posetiocem. Čovek nam reče da sve ovo nije na nivou jubilejske svečanosti, organizator se očito nije snašao, iako je, po pokroviteljima, četiri ministarstva, izgledalo da je iza Sabora stala cela Srbija. Ali ovde nije viđena ta Srbija, niti je sve to dostojno Vuka. Čovek smatra i da završna svečanost nije smela biti na dan izbora, te da je malo posetilaca, ne zato što je narod zaboravio na Vuka, nego zato što se oni koji treba o tome da brinu samo deklarativno pozivaju na njega, Vlada je tu trebalo ozbiljnije da postupi. A tek glavni događaj na sceni pored Žeravije, običan recital. Ne može se poveriti porodičnom krugu, ma iz kog pozorišta, da izvede ovako statičnu predstavu pod otvorenim nebom. To ne odgovara, ni jubileju ni svečanosti… Šteta, tolike pare, ali ko da nisu znali u šta da potroše…
Posle pauze na scenu izađoše folklorna društva, napuni se i gledalište, i u celom kompleksu gužva, vašar. Na izlasku iz ograđenog prostora, gde je pozornica, aktivisti „Ćirilice“ postavili štand, potpisivanje „Bune za ćirilicu“. Dalje tezge, a što ima knjiga, Slave, SlaveuSrba, a ima i slikovnica, istorije… I imaju krstići, brojanice, medenjaci, tufahije… Ima i one misli ispisane na dasci, jedan se baš naslonio na Komećeprstmeđutuđavrata, otkinućemu. Naslonio se, i ogrizava tufahiju. Iza rečica Žeravija, na poljančetu fijaker, dole, gore, seljak sa megafonom poziva Ajde, samo20dinara, napuni fijaker, pusti kajase, pa podvikne Promenićesevlast, lopovi… Na izlasku iz kompleksa još drma Karić, Snaga Srbije, pod jednom šatrom omanje društvo, harmonika, na ‘ladno, „Belih ruža više nema“…
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Prošlo je 44 godine od Titovog pogreba, koji se pretvorio u politički događaj svetskog značaja jer je okupio najveći broj državnika koji se ikada do tada sastao na jednom mestu. Na tužan, skaredan način treba podsetiti na to zbog sulude ideje da se poruši grobnica Josipa Broza, spomenik koji je jedan od simbola značaja glavnog grada Srbije
Šta se sve nalazi u sefu u kojem su pohranjeni predmeti iz Belog dvora nakon smrti Josipa Broza Tita? Zašto je sporno njegovo otvaranje pre 11 godina? Koji je danas odgovor države na pitanje šta se planira sa pomenutim predmetima? Šta su do sada sudovi odlučivali? U kojoj je fazi taj spor? Koja su potraživanja Karađorđevića? Konačno, kako naslednici Josipa Broza vide ovaj višedecenijski proces
Na lokalnim izborima 2019. godine u Albaniji, opozicija je bojkotovala lokalne izbore sa sličnim argumentima koje čujemo danas u Srbiji. Izlaznost, prema zvaničnim podacima, bila je nešto manja od 23 posto. I kakvi su bili rezultati bojkota? Nikakvi, Edi Rama i njegovi komintentni na lokalu “drmali su” do kraja kako su hteli. Da li se međunarodna zajednica potresla? Nije. Naravoučenije se nameće samo po sebi
Sudbinu dvogodišnje Danke Ilić saznali smo u četvrtak 4. aprila. Sudbina njenog tela i dalje nije poznata jer osumnjičeni za ubistvo odbijaju da kažu šta su uradili. Za to vreme, predsednik, policija i mediji divljaju po starom, prizivaju smrtnu kaznu i mrze Vlahe
Intervju: Biljana Abolmasov, dekan Rudarsko-geološkog fakulteta
“Sama eksploatacija nije štetna, pitanje je kako će se i gde odlagati jalovina i koliko je ima, jer nje nužno mora da bude. Nema ni jednog rudnika u svetu koji nema jalovinu. Dodatno, jadarit imamo samo mi i niko više u svetu, što znači da ne postoji oprobana tehnologija za njegovu eksploataciju. Ne mogu se kao loši primeri prikazivati rudnici u Portugaliji ili Australiji jer su svi oni sa površinskom eksploatacijom, a ovde je, koliko ja znam, planirana podzemna eksploatacija”
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Direktan napad Irana na Izrael je presedan u višedecenijskom sukobu dva arhineprijatelja. Ako se Izrael uzdrži od nesrazmerno ubitačnog odgovora, to bi takođe bio presedan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.