Slučaj Ovčara >

"Oni ne bi ni mrava zgazili"

Dok znalci ocenjuju dosadašnji postupak korektnim, žrtve su (oštećeni, kako ih zakon naziva) razočarane odsustvom svakog kajanja i sagledavanja razmera zločina. Zar nema nikoga među njima ko će nakon više od 13 godina od strašnog zločina pokazati mrvu saosećanja, žaljenja, priznanja, pitaju se

MESTO ZLOČINA: Spomenik na mestu egzekucije zarobljenika

Nitko od ukupno 17 optuženih za zločin nad hrvatskim zarobljenicima, njih "najmanje 192" (kako to kaže optužnica) ubijenih na poljoprivrednom dobru Ovčara kod Vukovara 1991. godine, ne osjeća se krivim za ono što im na teret stavlja optužnica. Prvih šestoro optuženih, nekadašnji Vukovarci, pripadnici Teritorijalne obrane Vukovara, tvrdili su čak da takva organizacija u Vukovaru uopće nije postojala, već su o svojim ulogama pričali u smislu da su poznavali grad, pa su bili "vodiči".

Prvooptuženoj šestorci – bivšem komandantu Teritorijalne obrane Vukovara i njegovom zamjeniku, Miroljubu Vujoviću i Stanku Vujanoviću, te pripadnicima TO Jovici Periću, Ivanu Atanasijeviću (ranije Ivan Husnik), Predragu Madžarcu i Milanu Vojnoviću – u međuvremenu, krajem juna, pridruženo je još 11 optuženika, pripadnika paravojne jedinice "Leva Supoderica", koju je u Šidu organizirala i osnovala Srpska radikalna stranka. Kao i prvotna šestorka, i naknadno pridruženi optuženici sporili su svoju krivnju, neki tvrdnjama da uopće nisu bili na Ovčari, a većina tvrdnjama da jesu bili, ali da su nakon kratkog vremena napustili to mjesto, naslutivši da će se dogoditi nešto u čemu ne žele sudjelovati. "Boli me – ko je zakuhao ovu mandžu, sada neka i kusa", tvrdio je da je toga dana rekao svojim ljudima, vraćajući se s Ovčare, sedmooptuženi Milan Lančužanin zvani Kameni, inače zapovjednik paravojne jedinice "Leva Supoderica".

OPTUŽNICA: Optužnica specijalnog tužioca za ratne zločine, u najkraćem, kaže ovo: optuženi su, od popodneva 20. novembra 1991. godine do ranih jutarnjih sati 21. novembra (optuženi se međusobno razmimoilaze u tome da li su na Ovčari bili 19. ili 20. novembra), nad osobama autobusima doveženima iz vukovarske bolnice "vršili ubistva, telesno ih povređivali i nečovečno postupali na način kojim se vređa ljudsko dostojanstvo", pa su tako "okrivljeni Bulić Milan zvani ‘Bulidža’, Đanković Miroslav zvani ‘Đani’, Mugoša Zoran zvani ‘Kuštro’, zajedno s NN licima, napravili špalir i primorali da kroz njega protrčavaju ratni zarobljenici prilikom ulaska u hangar, kojom prilikom su ih svi zajedno udarali metalnim štanglama, drvenim palicama, kundacima, rukama i nogama po raznim delovima tela, nanoseći im telesne povrede, što su nastavili i u hangaru. Okr. Kalaba Nada (inače supruga drugooptuženog Stanka Vujanovića) iz hangara je izvela jednog NN ratnog zarobljenika i lišila ga života pucnjem iz pištolja u glavu, a kada su ratni zarobljenici popisani i traktorima odvezeni na Grabovo, na oko jedan kilometar od Ovčare, okr. Šošić Đorđe zvani ‘Žorž’ i okr. Milojević Predrag zvani ‘Kinez’, iz prikolice su izveli po jednog ratnog zarobljenika i lišili ih života tako što su im noževima prerezali vratove, dok su preostali ratni zarobljenici izvođeni u grupama po 7-8 lica i postrojeni ispred iskopane rupe, te su (osim okrivljenog koji je dobio status svedoka-saradnika) okr. Đanković Miroslav zvani ‘Đani’, okr. Zlatar Vujo, kao pripadnici TO Vukovar, okr. Lančužanin Milan zvani ‘Kameni’, okr. Ljuboja Marko zvani ‘Mare’ i okr. Katić Slobodan zvani ‘Major Katić’, kao pripadnici dobrovoljačke jedinice ‘Leva Supoderica’, i više NN lica, formirali streljački vod i iz vatrenog oružja pucali u njih i tako ih streljanjem lišili života. I na kraju, okr. Milojević Predrag zvani ‘Kinez’ prilazio je streljanim licima koja su još davala znake života i iz pištolja pucanjem u glavu lišavao ih života, te su na ovaj način lišili života 200 (dve stotine) lica, od kojih je identifikovano 192 (sto devedeset dva) lica."

Slijedi spisak, imenom, vlastitim i očevim, i prezimenom i godinom rođenja, 192-oje mrtvih ljudi, među kojima i jedne žene, različitih životnih dobi, rođenih u rasponu od 30-ih do 70-ih godina prošlog stoljeća.

SUĐENjE: Često kvalificirano kao test-case za utvrđivanje sposobnosti srbijanskog sudstva da se uhvati u koštac s procesima za ratne zločine, ovo suđenje je – za razliku od drugih koja traju u Specijalnom sudu (za borbu protiv organiziranog kriminala) – od početka obilježeno urednim odvijanjem glavne rasprave po Zakonu o krivičnom postupku. Svoju su obranu najprije iznijela šestorica optuženih u "prvoj rundi" (sedmi optuženi iz tog "paketa", Mirko Vojinović zvani "Ćapalo" umro je neposredno prije početka suđenja u martu ove godine, a osmom je status optuženoga promijenjen u status svjedoka-suradnika). Nakon kratkotrajnog dokaznog postupka, u kojem se izredalo nekoliko svjedoka koji su se ponašali uglavnom "patriotski" i tvrdili da ne znaju bogzna što o cijeloj stvari, suđenje je prekinuto, da bi se nedavno optužnica proširila za nove optužene, ali i dodala još svjedoka-suradnika. Zasad je pouzdano da su na toj listi dvojica "skinutih" s optužnice, ali za vjerovati je da specijalni tužilac ima još takvih "aduta" u rukavu.

U posljednjem nastavku suđenja, obrane je iznijela većina novooptuženih. Ipak, neki su – po savjetu advokata – odlučili da će svoje ispričati tek pošto čuju iskaz svjedoka-suradnika koji je skinut s "njihove" optužnice. Taj iskaz je, naime, dosad bio samo u rukama specijalnog tužioca, ali ne i suda i branitelja optuženih. O nečijem statusu svjedoka-suradnika ne odlučuje sudeće sudsko vijeće, već drugo posebno vijeće za ratne zločine Okružnog suda, tako da ni sudac Vesko Krstajić, niti članovi sudskog vijeća – pa ni braniteljski tim – još nisu imali uvid u iskaz svjedoka-suradnika koji je taj status dobio neposredno prije nastavka suđenja krajem juna. Advokati optuženih su, stoga, još u samom početku nastavka suđenja tražili da se suđenje prekine dok se ne pribavi iskaz tog svjedoka ili dok ga se ne ispita izvanraspravno, ali to sud nije prihvatio.

Koliko god advokati vrištali na takvu odluku suda, mogu se žaliti jedino zakonodavcu, ma koliko je istina da je takvim tretmanom svjedoka-suradnika i, praktično isključive inicijative specijalnog tužioca za promjenu nečijeg optuženičkog statusa, narušen princip ravnopravnosti stranaka u sudskom postupku, one tužilačke i one na obrambenoj klupi. Uostalom, nije ovo jedini slučaj u kojem se obrana suočava s propustima zakonodavca, koji je pomalo na brzinu i neprecizno donio pojedina zakonska rješenja, što će u nekoj bliskoj perspektivi morati biti dorađena.

OBRANE: "Moja uloga, kao svakog iskrenog srpskog patriote bila je da oslobodim Vukovar", izjava je komandanta paravojne "Leve Supoderice" (inače toponim u Vukovaru) Milana Lančužanina Kamenog. Osim patriotizma, razlog što su se i ostali optuženi pridružili upravo toj jedinici, koju je osnovala Srpska radikalna stranka u Šidu, bio je i to što su dobrovoljci odmah dobijali oružje, kratkotrajnu obuku i priliku da ratuju. Priča koju su oni koji priznaju da su bili na Ovčari iznijeli, gotovo je – osim u datumima – identična: u svom "štabu" su zatekli poruku da tamo odu (rečeno im je da će se "dijeliti neki automobili"), na Ovčari su kratko ušli u hangar, vidjeli zarobljenike, nisu vidjeli da ih itko popisuje, neki su vidjeli mnogo vojske oko hangara, neki nisu, neki su na Ovčari vidjeli teritorijalce Miroljuba Vujovića i Stanka Vujanovića, neki nisu. Neki su vidjeli autobuse, neki samo traktor i prikolicu, neki BOV ili dva. Njih petorica – optuženi Lančužanin, Predrag Milojević Kinez, Predrag Dragović zvani Ceca i Marko Ljuboja Mare, te još jedan pripadnik jedinice – odlaze na Ovčaru, kratko ulaze u hangar (neki vide znance koje u nekom trenutku imaju namjeru izvesti), potom vide "utovar" zarobljenika u traktorsku prikolicu, pa voze neko vrijeme iza prikolice, koja skreće s ceste u blato u kojem se njihov plavi "pasat" zaglavljuje, izvlače automobil i vraćaju se – po nekima kratko svraćajući na Ovčaru – u Vukovar, "ne želeći u tome sudjelovati". Pri tom, nitko jasno ne kaže u čemu i tko je tu "mandžu" skuhao. Za zločin neki, kako rekoše, čuju tek godinama kasnije, a poneko je i iste noći iz pravca Grabova čuo rafale. Ledinu na kojoj su ubijeni zarobljenici, Gradinu, optuženici nazivaju "rupom": "Nismo bili na rupi", čulo se više puta u sudnici.

Ono što je sasvim jasno iz dosadašnjih obrana optuženih jest to da je i Teritorijalna obrana, i paravojna jedinica "Leva Supoderica" bila pod izravnom komandom tadašnje JNA, konkretno, pod komandom (među ostalima) trojice haških optuženika, Veselina Šljivančanina, Mileta Mrkšića i Miroslava Radića, koji su također ispitani u ovom postupku, nakon što su već dopali Ševeningena.

Još je jedno jasno: da su optuženi u svojim obranama nastojali što više odgovornosti prebaciti na svjedoke-suradnike, ne bi li bar smanjili kredibilitet njihovog predstojećeg svjedočenja. Tako Predrag Milojević Kinez kaže da su na dan zločina na Ovčari bili na večeri kod izvjesne "tete Radojke", gdje su kapetanu Radiću rekli da se događa "nešto čudno", ali on nije vjerovao u to. "Idući dan kad sam ga vidio, kapetan Radić je psovao i rekao mi: ‘Cijeli rat ga čuvam, baš je sad morao okrvaviti ruke’", tvrdio je optuženi, usmjeravajući navodnu Radićevu rečenicu na svjedoka-suradnika koji njega i ostale suoptužene tereti za zločin.

ATMOSFERA: Suđenje od početka prati rodbina optuženih, ali i najbliži ubijenih žrtava. Tu su i službeni promatrači hrvatske Vlade, advokati Čedo Prodanović i Goran Mikuličić, poneki predstavnik nevladinih organizacija, domaći i hrvatski novinari koji ipak imaju privilegiju da sjede u novinarskoj sobi iz koje prate suđenje, pa su lišeni gledanja pomalo morbidne scene na kojoj su u istom prostoru zajedno najbliži srodnici žrtava i srodnici optuženih za smrt njihovih najbližih.

Dok znalci ocjenjuju dosadašnji postupak korektnim, žrtve su (oštećeni, kako ih zakon naziva) razočarane odsustvom svakog kajanja i sagledavanja razmjera zločina. Zar nema nikoga među njima tko će nakon više od 13 godina od strašnog zločina pokazati mrvu suosjećanja, žaljenja, priznanja, pitaju se. Poneko dijagnosticira da je sasvim nešto drugo očekivao u sudnici, nekoga tko nije nalik na "mirnog susjeda" iz vlastite ulice, običnog građanina koji je u skladu s definicijom (naslovom knjige) Slavenke Drakulić: "Oni ne bi ni mrava zgazili".

U nastavku suđenja, zakazanom za kraj avgusta, svakako, svima njima neće biti mnogo lakše. Olakšanje, bar neke vrste, uslijediti će tek na kraju, kad sud ustanovi tko je išao "na rupu", tko je prije više od 13 godina pobio silne bespomoćne ljude i ima li nade za kakvu-takvu pravosudnu i opću katarzu, bar u tom slučaju, u zemlji Srbiji.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net