Dr Stipe Šuvar (1936–2004) >

Đavolji advokat

Zvali su ga lošim Hrvatom, komunističkim aparatčikom, kabinetskim ideologom, malim bakarićem, ali i "đavoljim advokatom" lijeve misli, teoretičarem i praktičarem, žilavim komunistom koji ne trči za sinekurama: Stipe Šuvar. Uz Milana Kangrgu, Slobodana Šnajdera, Žarka Puhovskog, Nikolu Viskovića pripadao je onoj "drugoj Hrvatskoj" koja nije podlegla "glajhšaltanju" kada je u pitanju čitanje hrvatske istorije od 1989. do danas. Trebalo je da ove nedelje dođe u Beograd da u Paviljonu Veljković, u Centru za kulturnu dekontaminaciju prisustvuje promociji drugog izdanja svoje knjige Hrvatski karusel. Umro je u utorak, u Zagrebu. Imao je 68 godina. Kažu da je radio 18 sati dnevno. Napisao je desetine knjiga.

Pre samo tri meseca Šuvar je završio svoju političku karijeru: "Pogoršano mi je zdravlje, došlo je do zamora materijala. Ne mogu više vući Partiju", rekao je Šuvar u svom oproštajnom govoru, naglasivši da će ostati u savetu stranke čija budućnost tek dolazi. "Pred nama je dilema: ili vječni kapitalizam ili mogući socijalizam. Mislim da je socijalizam epohalna tendencija." Nameravao je da i dalje uređuje "Hrvatsku ljevicu" i nastavi karijeru univerzitetskog profesora gde je predavao (i ispitivao, nema asistenta) četiri predmeta.

Nedavno je u Zagrebu bilo predstavljeno drugo izdanje Šuvarove knjige Hrvatski karusel, eseji o političkoj sociologiji hrvatskog društva. I najnovija hrestomatija Šuvarovih analiza pokazuje da dr Šuvar nije pripadao onom velikom jatu "goluba prevrtača": ostao je levičar koji ne menja svoje mišljenje i svoj kredo; godinama je u časopisu "Hrvatska ljevica" poput svog zemljaka Tina Ujevića "ispisivao svakodnevnu jadikovku". Već sama tematska podela Hrvatskog karusela (589 strana) ilustruje Šuvarovu kritičku dioptriju: "Demokratura umjesto demokracije", "Tranzicija u bijedu", "Dis/kontinuitet", "Konvertiti i podobni", "Močvara u opoziciji i na vlasti", "Čerečenje Bosne", "Kolonije od Triglava do Vardara".

Možda korene Šuvarovog nepopravljivog levičarenja treba tražiti i u njegovom životnom putu: rođen je u selu Zagvozd kraj Imotskog. Kao najbolji đak osnovne škole u Zagvozdu odlazi u Imotsku gimnaziju, živi u učeničkom domu koji je besplatan, ali kako roditelji nisu imali ni ono malo sredstava za školovanje morao je da se vrati u Zagvozd. Ipak, privatno polaže peti zared, nastavlja školovanje i maturira kao najbolji đak. I na Pravnom fakultetu u Zagrebu diplomira kao jedan od studenata generacije. Uređuje "Sociologiju sela", a od 1963. do 1972. vodi "Naše teme" gde objavljuje marksističke rasprave. Polemiše sa vođama maspoka i već onda ga bije glas lošeg Hrvata. Međutim, postaje član CK SKH, a 1974. republički sekretar za prosvetu i kulturu. Njegov mandat ostaje zapamćen po nekoliko značajnih projekata: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, izgradnja Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, ali tu su i dva vrlo kontroverzna poduhvata: reforma školstva i takozvana Bela knjiga.

Šuvarice, pokušaj idealno zamišljenog povezivanja škole i fabrike (Šuvar je napisao i knjigu Škola i tvornica) bile su neuspeo pokušaj specijalizovanog školstva kakvo postoji u razvijenim zemljama poput Nemačke i Švedske.

Mnogo više neprijatelja stekao je zbog pojave takozvane Bele knjige, šapirografisanog materijala koji je pripremila informativna služba CK SK Hrvatske po njegovoj narudžbini. Materijal koji je trebalo da bude rutinski pregled zbivanja i "skretanja" prerastao je u prvorazredni kulturni skandal: zbog ovog jedinstvenog herbarijuma "cveća zla" čiji su autori bili uglavnom iz Srbije, ubrzo je pokrenuta peticija kojom je više od 100 intelektualaca iz ondašnje Jugoslavije protestovalo zbog partijske cenzure. Posle je Šuvar tvrdio da je autor peticije bio Matija Bećković.

Postao je ubrzo član CK SKJ, a 1989. i predsednik CK SKJ. Ovaj kontroverzni političar koji je umeo i otvoreno da kritikuje partijske drugove, pa čak stupa sa njima i u otvorene konflikte (Mika Špiljak) 1989. biva proglašen za ličnost godine od nedeljnika "Danas", a sličnu titulu mu dodeljuje i Radio Zagreb. U vreme "događanja naroda" Torcida i Bad Blue Boys mu skandiraju na utakmicama.

Šuvar je obećao je da će reći "bobu bob, a popu pop", aludirajući na centralističke planove srpskog političkog vrha i Miloševićeve mesijanske pretenzije. Ipak, izbegao je otvoren sukob sa Slobodanom Miloševićem, a onda ga je kritička inteligencija optužila da ga je paralisala fatalna "hrvatska šutnja".

Na svoju poslednju političku dužnost dolazi 1990. kada postaje član Predsedništva SFRJ. Posle višestranačkih izbora u Hrvatskoj smenjuju ga i na njegovo mesto dolazi Stipe Mesić. Iz Sabora ga ispraća Vladimir Šeks pozdravom: "Ideš Stipe? Bok Stipe!"

Šuvar se vraća na Filozofski fakultet u Zagrebu gde, kao profesor sociologije, dočekuje rat. Časopis "Hrvatska ljevica" pokreće 1994. godine, a 1997. uz zvuke Lijepe naše i Internacionale osniva Socijalističku radničku partiju (SRP). Do aprila ove godine bio je predsednik SRP-a, po njegovim rečima "jedine istinske lijeve stranke u Hrvatskoj" koja okuplja socijaliste, socijaldemokrate, komuniste, hrišćanske i ekološke socijaliste.

Stipe Šuvar je poslednjih godina bio vrlo prisutan u javnom životu Hrvatske: govorio je i pisao o teroru nad Srbima u Hrvatskoj, o falsifikovanju istorije i o zločinima koje su počinili ustaše i esesovci, rušenju partizanskih spomenika...

Na kraju je ipak rekao "bobu bob, a popu pop".


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net