Svi sumnjaju, samo jedan potvrđuje – Dragoslav Mihajlović kao ključni dokaz pominje uvid u dosije o Golom otoku
Smena upravnika Srpske akademije nauka i umetnosti Vladimira Davidovića ovih dana iznela je na svetlost dana ono što se godinama pričalo samo tajno, a to je da se naši besmrtnici prisluškuju. Naime, gospodin Davidović je povodom smenjivanja i izbora novog upravnika, 27. maja uputio pismo akademiku Nikoli Tasiću, generalnom sekretaru SANU u kome između ostalog piše: „Insinuirali ste da se u Akademiji prisluškuju njeni članovi i da ja imam neke veze sa tim.“ Istog dana stiglo je pismo i akademiku Nikši Stipčeviću u kome Vladimir Davidović piše: „Insinuirali ste da sam dao ključeve Vaših prostorija neznanim silama koje su u njih instalirale prislušne uređaje.“ U oba ova pisma priče o svom učešću u prisluškivanju akademika, gospodin Davidović karakteriše kao neistinu.
Međutim, lavina je krenula pa se o prisluškivanju počelo i glasno govoriti. Čak se raspravljalo i na sednici Predsedništva. Akademik Nikša Stipčević potom u listu „Politika“ iznosi sumnju da postoje „bubice“ u celoj Akademiji i posebno naglašava da se prisluškuje soba akademika Dobrice Ćosića. Akademik Ćosić, pak, u izjavi za naše novine izričito odbija bilo kakvo saznanje o tako nečemu:
„Apsolutno nemam nikakva iskustva i nikakve dokaze da je bilo prisluškivanja u Akademiji i u mom kabinetu.“
PLANOVINAULICI: Akademik Nikola Tasić, generalni sekretar SANU, ovih dana, pak, kao dokaz svojih sumnji da su članovi Akademije bili prisluškivani izneo je situaciju s početka devedestih godina, u vreme Deposa, kada se jedna grupa (Slobodan Selenić, Mladen Srbinović…) sastajala u ateljeu akademika Miće Popovića, koji se nalazio na vrhu zgrade Akademije. Dokaz, po akademiku Tasiću, jeste to što su se svi njihovi dogovori i planovi, i pre njihovog izlaska iz ateljea, već znali na beogradskim ulicama. Kada su u jednom trenutku odlučili da promene mesto za sastanke, informacije više nisu „curile“.
Akademik Dejan Medaković ne veruje u postojanje „bubica“ u ovoj instituciji i misli da je cela priča „ubačena“ od jednog akademika, kako bi se dala važnost njegovoj ličnosti. Kao i da takva priča može da posluži u autoreklamerske svrhe koje njemu nisu potpuno jasne. Po akademiku Medakoviću, vreme prisluškivanja je prošlo.
„Vidite, u vreme Memoranduma, bila je stvorena u javnosti atmosfera protiv Akademije. Ona je optuživana, blaćena, sramoćena. . . Možda je onda postojala i neka vrsta radoznalosti određenih službi da čuju šta akademici govore. To ja ne mogu da isključim. Ali, ne verujem da je za vreme dogovaranja nekih kasnijih tendencija koje su se pojavile u Akademiji, vezano za grupu oko Miće Popovića, postojalo prisluškivanje. To ispada kao da je postojalo neko karbonarsko društvo koje je kovalo planove o obaranju režima, što su koještarije. Možda su to i radili. Ali smešno mi je da bi se jedna ozbiljna obaveštajna služba bavila time šta govore i pričaju u nekom ateljeu neki umetnici, koji su se tu skupljali. Ja čak verujem da je ta služba pre znala o čemu će se govoriti dok neki nisu ni ušli u atelje.“
Međutim, da je u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti ipak bilo prisluškivanja, i to pre svega u već pominjanom ateljeu pokojnog akademika Miće Popovića, potvrđuje nam jednim svojim saznanjem akademik Dragoslav Mihajlović: „Ja sam bio član Odbora za odbranu slobode misli i izražavanja koji je postojao u Akademiji šest godina. Mi smo se sastajali jedanput mesečno u ateljeu Miće Popovića, koji se nalazio na vrhu Akademije. I kada sam 2001. godine pregledao svoj dosije u policiji, našao sam jedno celo svoje ‘predavanje’ o Golom otoku. Video sam 10-15 gusto kucanih strana. Nije bilo govora da je to neko drugi dao, nego je bilo savršeno jasno da je u pitanju upravo prisluškivanje, jer je bilo mesta gde su neke izostavljene reči zamenjivane trotačkama. Dakle, to nisu mogli dobro da čuju. Atelje Miće Popovića je bar za te prilike bio redovno prisluškivan“, izričit je i siguran u prisustvo „bubica“ u Akademiji akademik Mihajlović.
Slobodan Dušanić već je 12 godina član SANU (pet godina je u redovnom članstvu), i kaže da je ta priča o prisluškivanju stalno prisutna, pa se i na Filozofskom fakultetu, gde je profesor, takođe pričalo kako su profesori prisluškivani.
„Kada je prisluškivanje članova SANU u pitanju, ja lično nikakvih dokaza za to nemam. Međutim, po opštem, ovako širokom – prećutnom shvatanju, prisluškivanja je bilo. Ali tačno ko, gde, za koga, tehnički aspekti celog čina su nepoznati, mada možda neko nešto zna. Ja to ne znam i mislim da prosečan akademik ništa ne zna. A većina nas se ponašala kao da toga i nema. Znate, govorite ono što smatrate da treba da govorite, pa prisluškivali vas ili ne“, ističe akademik Vasilije Krestić i dodaje: „Ja sam se usprotivio na Predsedništvu, kada je počela priča o prisluškivanju, jer su to teške optužbe a i teško ih je dokazati. Lično se ne plašim prisluškivanja. Govorio sam i govoriću uvek isto – ono što mislim. Intelektualac ne sme da se stidi onoga što kaže. Čega se bojati, pogotovu u ovom trenutku. To je opterećnje koje ljudi nose iz prethodnog vremena i to samo zato što se znalo da to negde postoji. Za 24 godine koliko sam u Akademiji nisam primetio da me je iko prisluškivao. O prisluškivanju se nekada govorilo i na Filozofskom fakultetu. Mi smo generacija koja je prošla kroz to vreme kada se to zaista i događalo, pa se verovatno plašimo i sada. Zbog svog mišljenja koje iznosim i u kabinetu i javno – ne plašim se. Stidim se što se neko u Akademiji plaši da ga prisluškuju. Kritikovao sam kolege, ali ukoliko oni imaju argumente, ja ću se njima prikloniti“, zaključuje Krestić.
Bivši predsednik SANU Aleksandar Despić kaže da je teško dokazati da je prisluškivanja u Akademiji bilo, ako ga je i bilo. „To je stvar koju je jako teško dokazati; koliko isključujem tu mogućnost toliko ne mogu da kažem ni da ni ne. U svakojakim vremenima smo živeli, pa su prema tome i razne stvari mogućne ili barem nisu isključene. Nikada nisam imao nikakvog razloga ni povoda da u to posmunjam. Verovatno ja i nisam dovoljno interesantan.“
U anketi koju smo sproveli među izvesnim brojem članova SANU, sigurno je jedino da iako ne veruju u prisustvo „bubica“ (barem javno), niko prisluškivanje u ovoj instituciji od strane određenih službi ne isključuje potpuno. Čak su svi i bez dokaza skloni tvrdnjama da je u nekim godinama pre devedesetih toga sigurno bilo. Naravno, izuzimamo akademika Dragoslava Mihajlovića, koji je sumnje potvrdio uvidom u svoj dosije u policiji. Međutim, takođe se skoro svi slažu da ukoliko je bilo i ukoliko postoji prisluškivanje članova SANU, da se prisluškuju akademici iz oblasti društvenih nauka.
Tome u prilog nije govorio samo jedan od anketiranih akademika. Inače, na naše pitanje da nam prokomentariše svoje sumnje o prisluškivanju ove institucije, akademik Nikša Stipčević, od koga je uostalom cela ova priča i krenula u javnost, samo je odgovorio: „Ja sam rekao šta sam rekao u Akademiji i nema potrebe da o tome još pričam. Sve ostalo je predmet javnog tužilaštva.“
Šta je u svom dosijeu u policiji pronašao akademik Mihajlović
„Iskreno da kažem, nisam stekao utisak da je bilo mnogo saradnika. U mome dosijeu sam na tri-četiri mesta našao žalbu operativnog radnika što nema dovoljno saradnika. Oni su imali neke saradnike, ali i oni su često bili ucenjivani a nekada su davali izjave sa simpatijama. Našao sam tako dostave o meni koje su bile izrazito naklonjene mojoj ličnosti. Recimo, našao sam jednu kombinovanu dostavu koju su dali jedan meni nepoznat član Udruženja književnika i jedna žena pod punim imenom i prezimenom koju sam poznavao. Tamo je stajala, recimo, ovakva konstatacija: ‘Čitav dan provodi u radu i živi vrlo nekonformistički’, a hoće da kažu nekomforno. ‘Dobrog je zdravlja’, a onda u zagradi stoji ‘voli da pije’. Za mene su, inače, najteže strane bile one koje su se odnosile na Goli otok. Saznao sam šta je bilo, kako je bilo i od čega je sve započelo pa tako i da sam se deset i po meseci odupirao pritisku, a onda sam bio, kako bi oni to rekli, ‘oboren’. I to me je najviše pogodilo. U ponovnom čitanju nakon 50 godina shvatio sam koliko je to bila jedna podla organizacija jer su uklonili sve one zapisnike gde sam se branio od optužbi a u dosijeu su zadržali momente u kojima sam ‘pao’.
Sve u svemu, nema previše tih dostava. Na primer: bio sam član dva odbora, Odbora za odbranu slobode misli i izražavanja (1984–1990). To je onaj odbor kojim je predsedavao Dobirca Ćosić. Bio sam i član Odbora za zaštitu umetničkih sloboda pri Udruženju književnika Srbije. Nijedan od svih članova tih odbora, prema mom dosijeu, nije sarađivao sa policijom. To je bila činjenica koja je meni lično veoma prijala.“
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.