Izložba
„Magi kao da se rodila sa muzikom u sebi“
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Književnost je, danas, mala priča. Ne samo i ne najpre po tome što se za nju, svuda u Evropi, pa i kod nas, interesuje manje od dva procenta populacije. Intelektualci su oni koji gledaju televiziju i učestvuju u debatnim emisijama na svim kanalima, a ne, bože me prosti, oni koji čitaju priče i pesme, čemu to kad u njima nema ništa o predstojećim predsedničkim izborima. Kako god bilo, Zonu Zamfirovu videlo je milion gledalaca u bioskopima i najmanje dva na TV-u. Kamo lepe sreće da je samo jedan procenat i pročitao dotično Sremčevo delo. O tome da je mnogo više ljudi ‘odalo ćuprijom u Višegradu nego što je u ruku uzelo Andrićevu hroniku, ne treba trošiti reči. Ćuprija, uostalom, služi za hodanje, a ne čitanje.
Pa kad je tako ovde, zašto bi, kada govorimo o srpskoj književnosti, bilo drukčije i u svetu. Svako malo, a to znači najmanje nekoliko puta godišnje, ovdašnji pisci, izdavači ili mediji (može i obrnutim redosledom) krenu da šire priču o velikom uspehu neke naše knjige u inostranstvu. Hvala bogu, srpska književnost se minulih godina, posle one morbidne decenije, ponovo izdašno prevodi, ponajvećma u drugim evropskim zemljama (uključujući i ex-YU prostor koji sada govori četiri puta istim jezikom, pa to, dabogme, sve treba iz početka prevesti), ali je pomenuti „veliki uspeh“ pre fama nego realno stanje stvari. I to je donekle u redu: priča o uspešnosti potrebna nam je posebno onda kada znakovi kolektivne frustriranosti počnu da preuzimaju inicijativu. Hoću da kažem da je više nego dobro što pojedini srpski pisci u pojedinim zemljama zasluže svojih pet minuta slave, ali o istinskom uspehu neke kulture, pa i književnosti, moći će biti govora tek kada ona pretežnim svojim delom dostigne nivo reprezentativnosti, a do tada će još dosta vode proteći pod Andrićevom ćuprijom.
DOVOljAN SAM JA: Elem, u biblioteci srpskocrnogorske ambasade u Parizu pogled mi je, nedavno, privukla knjižica čiji je naslov, navodim po sećanju, glasio: Prevodi jugoslovenskih pisaca na strane jezike od 1945. do 1959. Tako se to nekada radilo, država je sistematično brinula o prevođenju svojih pisaca. Ni o kakvoj nostalgiji nije reč, samo puka konstatacija da se u međuvremenu sve stubokom promenilo i da danas važi princip – kako se ko snađe. Jedan berlinski izdavač mi je ispričao da je na pitanje izvesnom mom kolegi koga bi još od srpskih pisaca preporučio za objavljivanje ovaj skromno odgovorio: „Dovoljan sam ja.“ Pa da, kako se ko snađe.
Istina, na nekoliko sajtova možete napabirčiti mnoštvo naslova srpskih knjiga prevedenih u skorije vreme u inostranstvu, ali je vrlo teško reći šta je konačan efekat svega toga, koliko je, dakle, srpska književnost istinski prisutna danas u Evropi i svetu (u Americi gotovo nikako, od ukupne produkcije tamo je svega tri procenta prevedene književnosti) i, dalje od toga, šta ona toj Evropi i svetu o nama govori (to „nama“ mi je diskutabilno, kao što su diskutabilne sve korporativne predstave, koji smo to „mi“ i šta je to „nama“), pod uslovom da Evropa i svet uopšte žele da nas primete, čuju, saslušaju ili, utinam, da nas pročitaju. A to ne biva lako, i ne svaki dan.
U Parizu je, tako mi se učinilo, svaka treća prodavnica – knjižara. Ušao sam u nekoliko, posebno me privukla ona koja je specijalizovana za izdanja o ribama i ribolovu. Bilo je i nešto naših knjiga, u svakom slučaju više nego što sam očekivao. Uz ranije prevedene klasike Andrića i Crnjanskog, na postojanom glasu je Danilo Kiš, a od novijih pisaca evidentan je uspeh Albaharija kome su kod Galimara izašla tri romana. Vrte se i neke antologije srpske priče, a ako tome dodam i nekoliko skorijih prevoda Svetlane Velmar, Radoslava Petkovića i Gorana Petrovića, sve u svemu, utisak i nije baš tako beznadan, naprotiv, domaćini su mi tvrdili da sve te knjige imaju odjeka u javnosti, nema razloga da im ne verujem. Slično je i u Nemačkoj, gde su Aleksandru Tišmi i Draganu Velikiću prevedeni svi romani, a o zanimanju ruske čitalačke publike (koji pisac ne bi poželeo da mu se dogodi ruska čitalačka publika) za Pavićeve knjige takođe je već pisano. U slovenskom svetu, rekao bih, i zbog tradicionalno jakih slavističkih krugova, postoji konstantan, premda prilično specijalistički i kvantitativno sveden interes za srpsku književnost. Tako je u Rusiji, Bugarskoj, Makedoniji, Poljskoj, Slovačkoj, Ukrajini (gde ovih dana izlazi antologija srpske priče).
SLABA UTEHA: Svemu tome treba naći tačnu meru. Izvan radikalno pesimističkih negacija po kojima „ovde nema ničega“ i izvan euforičnih nadanja da će bilo koja knjiga i bilo koji pisac promeniti stereotip koji o nama, i sa razlogom i bez razloga, vlada u zagraničju. Da je tako nešto moguće, ona bi to već učinila i kod nas. Iluzija je da književnost ima bilo kakvu moć u globalnom preobražaju nekog društva, i zato je ona, objektivno, mala priča. Čak i kada bi – pretpostavimo da je prosvetiteljski koncept moguć – takvu moć ona potencijalno ipak imala, da bi došlo do realizacije tog potencijala, trebalo bi mnogo više čitati. (Sasvim cinično, književnost ima moć indivudalnog preobražaja i prosvetljenja, ali onome ko čita sve je jasno, i nije mu ni do čega.) A ko, zaista, ovde čita? Dva procenta stanovništva. Slaba je uteha što je tako i u Evropi. Svejedno da li govorimo o srpskoj, francuskoj ili uzbekistanskoj književnosti.
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Razlog posve nenadanom fenomenu filma "Za danas toliko" Marka Đorđevića, koji je za kratko vreme videlo 41 i kusur hiljada ljudi, je zato što govori prvenstveno o emocijama i načinu na kojima se nosimo sa emocijama kada one nahrupe
Juče je ispražnjen prostor biblioteke „Fontana“ iz istoimenog kulturno-trgovačkog centra na Novom Beogradu, knjige su odnete kamionom, a danas je objavljeno da je to za njeno dobro
Za 6,6 miliona stanovnika, izdavači Srbije objave 12.470 knjiga, a u 1.988 biblioteka, učlani se njih 1.377,797. Na obeležavanje Svetskog dana knjige, osim biblioteka i izdavača, pozvala je i jedna stranka – Zeleno levi front
Grupa „Bajaga i instruktori“ predstavila je svoj kultni album prvenac „Pozitivna geografija“ pre 40 godina u tadašnjem Domu sindikata, a sadašnjoj MTS dvorani. Tim povodom su u nedelju napravili „rimejk“ nastupa, svirajući samo pesme sa debitantskog albuma
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve