Korišćenje verskih i nacionalnih simbola u svakakve svrhe novijeg je datuma i čedo je burnih devedesetih: u vreme vladavine komunizma, ovakvih dilema i problema nije bilo. Jednostavno, nikome nije padalo na pamet da tako nešto uradi, ne zbog zakonske, već ideološke represije
NEMA FRKE: Dečanska loza proizvedena uz pomoć francusko-kanadske NVO „Prva pomoć“
Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve je u aprilu 2002. godine doneo odluku da jedino Crkva ima ekskluzivna prava na sva svoja obeležja, imena i likove svetih, na nazive i izgled svih crkava i manastira koji joj pripadaju, te na umetnička, istorijska i kulturna dobra koja su u njenom posedu. Upotreba navedenog u komercijalne i druge svrhe a bez odobrenja nadležnog crkvenog organa, saopšteno je tada, sudski će se progoniti. Molbe za korišćenje ovih prava, naglašeno je, zainteresovana pravna i fizička lica mogu podneti Sinodu koji će o tome odlučivati i izdavati dozvole. Naznačena je i adresa: ulica Kralja Petra 5, Beograd. Ovom odlukom Sinod je zašao u ingerenciju države.
Sve je počelo pred kraj devedesetih, kao problem finansijsko-pravne prirode, pojavom falsifikovanih crkvenih kalendara koje, inače, svake godine izdaje Patrijaršija Srpske pavoslavne crkve i od toga ostvaruje nemali prihod koji je, zbog povećane ponude jeftinijih falsifikata, čiji je tiraž tada procenjen na više od milion primeraka, bio ugrožen. Zavodu za zaštitu intelektualne svojine obratio se tim povodom patrijarh Pavle lično, napominjući da jedino SPC ima pravo da određuje kad se praznuju crkveni praznici i sveti, kojim će se redosledom njihova imena unositi u kalendar, te kojim će se slovima i bojom štampati. Sekretar Sinoda kasnije je saopštio da su autorska prava zaštitićena i da je sada na potezu država, ističući da je kalendar temelj crkvenog života, da ga za svaku godinu rade ljudi u Crkvi i da je to najkorišćenija knjiga posle jevanđelja. Iako na julijanski kalendar doduše astronomski pogrešan, Crkva ne može polagati prava jer spada u opšte dobro, na izgled svog izdanja i likovnu opremu može i te kako. Autorska prava su zakonom zaštićena i povreda autorstva je kažnjivo delo. Kako falsifikovanje kalendara u praksi sprečiti, da li kupci razliku uopšte primećuju i da li im je važno ko je kalendar štampao, druga su pitanjae. Ipak, pred zakonskom pretnjom falsifikatori su ustuknuli mada ne i povukli. Tek, „falš“ kalendara ima manje nego ranije.
Kasnije je usledila odluka o kojoj je reč. O njenom sadržaju javnost je upoznata javnim saopštenjem koje je, u ovoj ili onoj formi, preneseno u svim dnevnim novinama. Dodatno tumačenje ove odluke, naročito njeno zakonsko utemeljenje, u Patrijaršiji nije se moglo dobiti uz obrazloženje da „u saopštenju sve piše i da tu nema šta da se objašnjava“. Ni u Ministarstvu kulture nisu bili voljni da komentarišu ovu odluku Sinoda uz tvrdnju da ona nema nikakvo pravno dejstvo i da ova zemlja ima zakone koji regulišu tu materiju. Zaista, u članu 73. Zakona o kulturnim dobrima piše da se naziv i lik kulturnog dobra mogu koristiti u komercijalne svrhe samo po odobrenju ustanove zaštite u čiji delokrug spada zaštita tog kulturnog dobra. Ako je u pitanju kulturno dobro od izuzetnog značaja, odobrenje izdaje isključivo Ministarstvo kulture. Crkvena nadležnost se u tekstu zakona ne spominje.
JEDNAKUĆA, DVAGOSPODARA: Beogradski advokat Milenko Manigodić, član pravnog saveta Sinoda i jedan od zastupnika Crkve pred sudom, objasnio je za „Vreme“ da sve navedeno u odluci Sinoda spada u domen ličnih prava: „Svako ko poseduje nešto, polaže apsolutno pravo na izgled toga što poseduje, a po Ustavu Srpske pravoslavne crkve, eparhije su, kao pravna lica, vlasnici crkava i manastira i svega što je u njima.“
Direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika, istoričar umetnosti Marko Omčikus, ima suprotan stav: „Nijedna crkva, pritom mislim na hramove, nije podignuta sredstvima Crkve kao organizacije, već ktitorskim i donatorskim prilozima i Crkvi su dati na korišćenje. Tako je bilo kroz celu istoriju, tako je i dan-danas: država učestvuje u obnavljanju ili gradnji sakralnih objekata, direktno ili preko doplatne poštanske marke. Ne možemo, takođe, govoriti da je hram kao kultno mesto nečije vlasništvo. To je opšte dobro, baština koja pripada narodu. Kulturna baština je nacionalna, ako ne i internacionalna. Ako se govori o regulisanju vizuelnog korišćenja likova i simbola koji se tiču kulture i istorije, to je bez daljega stvar države.“ Po njemu, Crkva nije vlasna da izdaje odobrenja, već je vlasno Ministarstvo kulture. Dakle, za dokument ove vrste ide se u Ministarstvo kulture, a ne u Patrijaršiju.
IMA FRKE: Ko raspolaže kulturno-istorijskim simbolima? Marko Omčikus…
Na to advokat Mangodić kaže da, ako su Crkva i država već odvojene, morala bi da se odvoji i imovina: Crkvi crkveno, državi državno, da Crkva vodi računa o duhovnoj, a država o istorijskoj baštini. Nevolja je, međutim, što je duhovno i istorijsko, kada je kulturno nasleđe u pitanju i ne samo kod nas, tako isprepletano da se teško može razdvojiti. Lik svetitelja, naime, po definiciji jeste duhovno nasleđe ali, s obzirom na to da su svetitelji manje-više istorijske ličnosti, da su graditelji crkava, ikonopisci i freskopisci bili živi ljudi, njihova dela spadaju i u kulturnu baštinu.
…i pravoslavna ponuda
„U krilu crkve ima ljudi koji ne shvataju šta su kulturne vrednosti, što se sa stanovišta struke može nazvati nedoraslošću“, poverio se Marko Omčikus. „Od mnogih sveštenih lica sam čuo da bi od konzervacije fresaka više voleli da crkva iz recimo XIII ili XIV veka ‘zasija nekim novim sjajem’, novooslikanim živopisom. Ne bi me sada nimalo čudilo da se tako nešto dogodi i zato o kulturnoj baštini mora voditi računa država sa svim ingerencijama koje iz toga slede.“
BAŠTINABEZZAŠTITE: Korišćenje verskih i nacionalnih simbola u svakakve svrhe novijeg je datuma i čedo je burnih devedesetih: u vreme vladavine komunizma, ovakvih dilema i problema nije bilo. Jednostavno, nikome nije padalo na pamet da tako nešto uradi, ne zbog zakonske, već ideološke represije. Ideološka tranzicija od komunizma prema nacionalizmu obeležena je naglom i sveobuhvatnom zamenom simbola. Petokraka i Titova slika zamenjene su krstovima i ikonama, a isticanje verske umesto partijske pripadnosti ušlo je u rutinu. Tako smo se našli tu gde jesmo: krstovi, grbovi sa ocilima i likovi svetaca dospeli su na logotipe mnogih novoosnovanih firmi, čak i na pivske flaše, a crkvene prodavnice su bile preplavljene svakodnevnim predmetima ukrašenim raznim verskim simbolima. Vrhunac je dostignut pre dve godine kada su dva kupleraja, jedan na beogradskom Vidikovcu drugi u Prijepolju, osvanuli pod nazivom „Sveti Nikola“ i „Beli anđeo“, sa sve grafičkim prikazima fresaka. To je i iniciralo Sinod SPC-a da donese i objavi svoju odluku a patrijarh je ponovo nadležnima ukazao na ovu pojavu i zatražio zaštitu prava Crkve.
Branka Totić, zamenik direktora Zavoda za zaštitu intelektualne svojine, kaže da Zakon o žigovima reguliše ovu materiju. Žigom se, po definiciji, štiti grafički ili neki drugi zapis ili oblik koji u prometu služi za razlikovanje robe ili usluge fizičkog ili pravnog lica od iste ili slične robe i usluge drugog. Žigom se stiču monopolska prava na korišćenje određenog zaštićenog znaka u prometu a nosilac žiga ima pravo da drugima zabrani da ga neovlašćeno koriste za sličnu robu ili uslugu. U slučaju povrede tog prava, oštećeni može zahtevati nadoknadu štete, ali isključivo u građanskoj parnici.
Po istom zakonu, nije moguć znak sa likom sveca jer u njemu piše da znak koji je predmet zaštite ne sme da podražava nacionalne, državne i verske simbole niti može da sadrži lik i ime istorijske ličnosti. Po tome, nazvati vino po caru Lazaru i njegovoj ženi Milici, ili mineralnu vodu po rodonačelnicima srpskih dinastija, Karađorđu i Knezu Milošu, nelegalno je. S druge strane, te etikete se koriste decenijama, postale su robna marka, i njihova promena napravila bi veću štetu nego korist. Branka Totić naglašava da se, za razliku od devedesetih, Zakon sada striktno primenjuje i da je odbijeno nekoliko zahteva za zaštitu znaka, između ostalog i vino „Osveštano“, koje je na etiketi imalo ikonu i za koju je blagoslov dao vladika šumadijski.
To što je Srbija inače preplavljena krstovima, orlovima i ocilima, direktna ili indirektna je zasluga i nadležnih u Crkvi, koji na te pojave u vreme nacionalnog osvešćivanja i povratka zabludelih ovčica veri svojih praotaca nisu adekvatno reagovali.
„Problem je praćenje ovih pojava i primenjivanje zakona, tačnije – da li se na neprimerenost ove vrste reaguje ili ne. Moje je mišljenje da adekvatne reakcije još nema“, završio je Omčikus. I advokat Mangodić se s tim saglašava: „Nezainteresovanost inspekcije i inertnost našeg sudstva podstiču umesto da sprečavaju kršenje zakona u ovoj oblasti.“
Poštovanje zakona nije ovdašnji običaj. Ali, kada bi se Zakon o kulturnim dobrima do kraja poštovao, kada bi inspekcijske službe pravovremeno reagovale a sudovi bili efikasni, izlozi crkvenih prodavnica ostali bi poluprazni. Tada bi se, pretpostavka je, ponovo oglasio Sveti arhijerejski sinod zbog, recimo, uplitanja države u crkvene poslove.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Direktan napad Irana na Izrael je presedan u višedecenijskom sukobu dva arhineprijatelja. Ako se Izrael uzdrži od nesrazmerno ubitačnog odgovora, to bi takođe bio presedan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.