Ličnost godine - Ljiljana Raičević, izvršna direktorka Sigurne ženske kuće u Podgorici >

Demontiranje patrijarhalne države

Mi se ne plašimo, pogotovo se ne plašimo prijetnji koje idu sa govornica visokog nivoa. Mislimo da se i sam premijer upetljava u neke svoje izjave. Potpuno mirno ćemo i dalje govoriti narodu Crne Gore – da u Crnoj Gori postoji domaće, ili porodično nasilje, da u Crnoj Gori postoji trafiking, postoji preprodaja djevojaka. Reagovaćemo na svaku anomaliju koju budjemo vidjeli u ovom društvu, bićemo glasne i vrlo jasno ćemo se izražavati da nas svako razumije. Odstupanja nema. Na njima je da dokažu da je ovo sve iskonstruisano, a mi čiste savjesti čekamo

Ni poslije svih napada na mene i Sigurnu žensku kuću, nijesam se pokajala zbog toga što radim. U naše sklonište za domaće nasilje sinoć je došla žena sa troje dece. Ona je 768. žrtva kojoj pomažemo za četiri godine. U ovom drugom skloništu momentalno imamo dvije djevojke koje su prepoznate kao žrtve trafikinga. Zbog eventualnih novih žrtava koje će doći, mi ne smijemo da stanemo, premda vidimo da vlada nastoji da ugasi tu našu aktivnost, otvaranjem svojeg skloništa za seks-trafikovane djevojke i izborom druge NVO za partnera. Komisija za dodjelu novčanih sredstava pri Skupštini Podgorice odbila je naš projekat skloništa za porodično nasilje. Momentalno smo bez sredstava i ako se ne snađemo, prijeti nam zatvaranje. Preostaje nam hitno obraćanje stranim organizacijama.

Sve je počelo sasvim slučajno, 1997. godine, zahvaljujući Nadeždi Radović-Ćetković, koja je došla u Podgoricu sa namerom pomogne da se i u Crnoj Gori otvori SOS telefon. Tada sam se prvi put srela sa pričom o nevladinom sektoru i ženskoj sceni i jako se zainteresovala. Odmah sam Nadeždi ponudila da nađem prostoriju za obuku prvih tridesetak žena. To je bila moja kancelarija u okviru Liberalnog saveza, koja je bila prazna subotom i nedeljom, kada su se ti treninzi održavali. Imala sam pristup i jednoj nezavisnoj radio-stanici – Anteni M – tako da smo se po završetku seminara selile u studio i sve ono što smo učile tokom vikenda prezentirale građanima Podgorice. Ta stanica nije pokrivala ni čitavu Podgoricu, ali je to bilo dovoljno da se žene zainteresuju za naš rad.

Kao šef kluba odbornika LS-a imala sam i pristup govornici, ali i sreću da mogu da objasnim šta to mi radimo i koje su naše potrebe, na prijemčiv način, rečnikom koji ne iritira mnogo muškarce, koji su uglavnom činili odbornički klub. Bio je to prvi put da se u Crnoj Gori javno i otvoreno govori o postojanju seksualnog uznemiravanja, diskriminacije na radnom mestu.

Mi smo bile željne znanja, ali nijesmo mogle da budemo tako rigidne i radikalne kao beogradske feministkinje. Morale smo malo da taj rad prilagodimo našem mentalitetu i našem patrijarhatu. Vidjele smo da moramo uključivati muškarce u našu priču i da taj rad mora da bude pomognut i od institucija. Tako smo vrlo brzo oformile grupu žena koja je otišla i kod gradonačelnika i u MUP. Naš prvi susret sa visokim zvaničnikom policije bio je kod Milana Paunovića, koji nas je izvanredno dobro primio, saslušao i rekao "vi ćete da radite jako dobru stvar koja će da koristi i policiji". Sklopili smo već tada nepisani memorandum o saradnji, koji će poslije nekoliko godina biti i potpisan.

Za razliku od drugih SOS telefona, koji su bili samo telefonska služba i neka tajna adresa, naša pomoć ugroženim ženama bila je vrlo konkretna. One su već tada imale otvorena vrata naše kancelarije. Samo tim pristupom smo mogli da pravimo dobru statistiku, koja pokazuje da je svaka druga žena koja nam se javila, morala negdje da beži, a da nema gdje. Bilo je potrebno otvoriti sklonište u koje ona može da pođe, a da nikome ne smeta, da na miru, bez ikakvog pritiska, razmisli što će dalje.

IZ PORODIČNOG ALBUMA: Gimnazijalka;

PEĆINA ILI SKLONIŠTE: Definitivno sam odlučila da moram da otvorim sklonište tako što zamalo nisam poginula tražeći jednu ženu koja se sa tromesečnim djetetom sakrila u moračkim pećinama. Nisam tačno znala gdje je ta pećina u kojoj se ona nalazila. Dok sam se spuštala nekom kozjom stazom, kliznula mi je cipela, klizala sam se desetak metara i na kraju uhvatila za neku divlju smokvu. Bila je već noć, oko devet sati uveče, januar. Nekako, ipak, pronađem tu ženu i dovedem je u prostoriju SOS telefona, gde se ona malo oporavila i pošla u policijsku stanicu da dâ iskaz. Nikada nisam ništa o njoj doznala. Znam samo da je imala spavaćicu na sebi, jednu papuču, a dijete je bilo umotano u neko ćebence...

Tada donesem odluku da pod hitno moram da osnivam neko slonište. Onda sam išla da pogledam kako izgledaju ta skloništa. Pođem u Beograd – ne dopadne mi se, neka nedovršena kuća van grada. Ćerka mi plati put za Ljubjanu i Zagreb – u Zagrebu vidim jedan stan, koji je dosta mali, pregrađen – ni to mi se ne svidi. U Ljubljani vidim neki prostor koji je gradska vlada finansirala, to je bilo najbolje što sam vidjela. Pođem posle toga za Ameriku, da pomognem ćerci, jer se tamo porodila i imam prilike da vidim kako izgleda sklonište u Kaliforniji. Vidim da je to privatna kuća koju su neke sestre donatorke dale jednog ženskoj udrugi. To je nešto između slovenačkog primjera i nekog mojeg idealnog mjesta.

Ljiljana i Andreja

Vratim se u Podgoricu i počnem da tražim kuću, ali naiđem na zid nerazumjevanja. To je nešto što Crnogorci nijesu htjeli da prihvate, da u njihovoj kući bude neko prihvatilište. Poslije dosta neuspjeha, moj sin mi preporuči jednog čovjeka, Vučko Dubak se zove, koji živi u Sidneju i ima kuću u jednom lijepom naselju u Podgorici, u kojem živi uglavnom neki srednji stalež.

Naiđem na čovjeka koji je htio da me sasluša i koji je imao bezbroj pitanja. Nisu bila neprijatna, ali su prosto bila znatiželja. Tri dana on i ja razgovaramo i treći dan on me pita: "Koji su vaši motivi da vi pomažete ženama?" Moj odgovor ga zadovolji i on kaže: "Ja ću biti srećan Crnogorac i uokviriću ovaj ugovor u mojoj dnevnoj sobi u Sidneju." Moj odgovor je bio da bih ja bila srećna da nešto promjenim u Crnoj Gori gdje postoji dominacija muškog djeteta, gdje se na potpuno drugačiji način muškarci odgajaju od djevojaka. Negdje do 18. godine one prestaju da budu predmet velikog interesovanja. Postaju "tuđa večera", što je davno uspostavljen izraz, ali u XXI vijeku još egzistira. Kažem da bih voljela da dokažem da to ne mora da bude tako, da je jednako vrijedno ulagati i u jedno i u drugo i da je možda veća korist ulagati u žensko dijete jer će ono i roditeljima valjati na kraju. To je mali korak, ali od tog malog koraka se mora početi.

Bilo je to u julu 1999. godine. Tada počinjem da tražim i novac i odlazim u kancelarij u USAID-a u Podgorici gdje radi moj dobar drug, Nebojša Čagorović, kojem govorim problem. I on kaže da je to što ja pričam vrlo interesantno, ali i da nije sad vrijeme zato što USAID sad pomaže oko političkih stvari. To je ono doba kada su ljudi koji su bježali od Miloševića iz Srbije dolazili u Crnu Goru.

Ja nisam tražila mnogo, tražila sam zakup kuće, da plate telefon i struju. Sve drugo bih se kasnije snalazila, ali da bar imam brzo prostor koji bi trebao ženama. Po svim našim statističkim podacima septembar je bio krizni mjesec –svađe su u kući, jer je mnogo troškova oko djece i početka škole, pravljenja zimnice...

KljUČEVI SIGURNE KUĆE: Posvađam se tada sa mojim drugom i uđem u auto, pa prevrćem kroz glavu šta je on to meni rekao i u momentu se sjetim, okrenem volan i vratim se kod njega. Uđem i kažem – sjetila sam se. Ajde da ja budem domaćica ovim mladićima iz Otpora, da u jednom dijelu oni budu smješteni, a u drugom djelu da budu žene sa djecom. Jer, ja sam jako tvrdoglava, kad mislim da nešto treba da se uradi onda živim sa tom idejom dok je ne ostvarim i ništa drugo nemam na pameti.

On kaže – dobro, ako napravimo dobar projekat, možda to i prođe. I ja se potrudim, pronađem nekoliko tih momaka, napravim zajedno sa njima jedan kratki projekat i on zaista prođe. Godinu dana USAID je finansirao kiriju, struju i telefon. Ja za nekoliko godina nisam nikakav honorar imala, sve što sam radila, radila sam čisto volonterski i sa entuzijazmom. Ali srećom, ja sam bogata žena, moj muž koji je u međuvremenu umro od srčane kapi, ostavio mi je penziju, moja djeca su se školovala i radila, jedan sin je privatnik, drugi je kompjuteraš, ćerka je isto tako školovana, već i udata. Tako da ja imam stan i prihode, i mogla sam samo ovome da se posvetim. Imam i podršku porodice da radim to što treba, jer moja kancelarija je moja dnevna soba i moj kućni telefon je moj službeni telefon na koji se moji sinovi javljaju i prvi su službenici koji mi pomažu.

Četvrtog avgusta sam dobila ključeve od te kuće, još je nisam ni očistila niti sam imala definisano ko bi tu trebalo da radi. Već 6. avgusta pođem u Mostar da radim tamo neku radionicu sa ženama kojima pomažem da otvore SOS telefon i zvoni mi telefon – prva naša štićenica, Nada se zvala, dolazi u sklonište. Totalno needukovana kako treba raditi sa ženama koje su sa mnom 24 sata, selim se u to sklonište. Prvi put vidim da žene koje su žrtve nasilja imaju svoj neki red i ponašanje koje nije uobičajeno ponašanje jedne žene iz zdrave porodice.

Nada je spavala danju, a noću je bila budna. Posle je objasnila da je muž nasilnik stalno noću dizao iz kreveta i prijetio joj je da će ako zaspi biti preklana, a bilo ju je i strah jer prvi put bježi iz kuće na nepoznatu adresu. Ona je bila dobar model kako da sarađujem sa policijom, kako treba da se ponašam prema ženama koje su žrtve nasilja. Mnogo kasnije saznajem i da ne treba sve k srcu da primam. Moram da budem čvršća, inače ću brzo da puknem i onda neću valjati nikome.

Tad imam poluprazan prostor, pa počnem da donosim iz svoje kuće i krevete i posteljinu, jer nemam novac za uobičajene stvari koje jednom domaćinstvu trebaju. Mnoge žene dolaze bez ičega, nemaju robu, nemaju novac, nemamo hrane. I onda je tu stalna borba za donacije, za hranu, malo novca imamo za struju, a brzo dolazi zima, shvatam da svaka soba ne može da ima radijator ili grijanje, jer elektrika to ne dozvoljava, stalno nam crkava struja, olujni vjetar nosi krov sa kuće... Hiljadu takvih stvari.

Imam problema i sa osobljem. Nalazim jako brzo neke žene koje su tu po mjesec ili dva, i onda kažu, vama svaka čast, ali ja ne mogu da izdržim ovoliku akumulaciju nesreće na jednom mjestu. U jednom momentu imam 27 žena u kući koja prima možda 15 osoba. Spavaju na podu, na dušecima koje mi daje UNCHR, ali održava se neko normalno stanje, zato što žene vide da im je to jedini prostor koji im daje sigurnost i gdje ne treba da se plaše.

TRGOVINA ŽENAMA: Vrlo brzo po otvaranju skloništa saznajem od jednog policajca da se u hodnicima stanice policije već dva dana nalazi deset žena koje su pokupljene prilikom racije u nekom baru. Obratim se kancelariji OEBS-a, jer vidim da su ljudska prava povređena, znam da u barovima Podgorice ima mnogo nelegalnih djelatnosti. I žao mi je tih djevojaka, bez obzira na to ko su, one su nečije žrtve, neadekvatno se prema njima ponašaju, kršena su im prava. Mnogo literature čitam o kršenju ženskih ljudskih prava, znam da naše žene ne poznaju svoja prava, a kamoli strankinje koje ne znaju jezik, koje su u tuđoj zemlji i koje će najverovatnije biti deportovane. Znam već za priču oko lažnog oglasa koji nudi sve i svašta. Mnoge žene su dovedene na teritoriju Crne Gore, povedene nekim lažnim obećanjima i basnoslovnim ciframa. Djevojkama iz svake siromašne zemlje prima se takva priča.

I mi smo tada loše živeli. Znam za nekoliko slučajeva naših djevojčica koje su povedene na isti takav način, ponuđen im je ljepši život u inostranstvu. Baš tada je kod nas dolazio jedan taksista, čovjek sa primorja, koji je čuo preko TV-a da mi pomažemo ženama, bez obzira na to kakav problem imaju. Suočavam se sa tragedijom te porodice, ali ne mogu da im pomognem, jer ne znam kome da se obratim. Idem u policiju, pričam problem i svi sležu ramenima i pitaju koliko ona ima godina. Ona je tih dana upravo punila 18 godina, ali je povedena kada je imala 17. Njen otac je očajan, pratio je trag negdje do Grčke, a onda se trag gubi. Ipak, ja još ne prepoznajem taj problem kao vrlo veliki, osim kao individualan.

Jedan službenik iz kancelarije OEBS-a me pita da li mogu da primim tih deset žena. Kažem da mogu, iako mi je već puno sklonište žena i djece, ali imam veliko potkrovlje gdje mogu da stavim deset dušeka. One dolaze tu. Jedna je kuhinja, one spremaju posebno, piju čaj posebno. Molim ih da u potkrovlju ne puše, jer se tamo spava, nego da silaze, a više je to psihološki momenat, da se one pomiješaju sa ženama, da shvate u kakvu su kuću došle. Jer, one su strašno nepovjerljive.

Ipak, vrlo brzo uspostavljam kontakt sa jednom od njih. Saznam da je puna grižnje savjesti, jer je ona jedna od organizatorki njihovog putovanja. Rečeno joj je da može da dovede desetak djevojaka, naći će im se u Jugoslaviji dobar posao, Srbija je puna novih mogućnosti...

One su profesionalne igračice – morate da znate da se u Rusiji, Belorusiji, Ukrajini djevojke školuju da budu plesačice. To su naobrazovane žene, ima ih od 18 do 27 godina, vidi se po njima i njihovom ponašanju da su u toj priči nevoljno. Ali, još nemam njihovo otvoreno srce i priču, jer stalno imamo posetioce iz policije.

OTKRIVANjE ŽRTAVA: Tu je bilo sedam Moldavki, dvije Ukrajinke i jedna Rumunka. Moldavke imaju jednu priču, ove druge imaju potpuno drugu priču, ali uglavnom, našle su se u jednom baru, racija je bila i njih je čekala deportacija. Ja sam ih, u stvari, spasila od privremenog zatvora do deportacije. Bilo mi je samo važno da one ne budu identifikovane kao kriminalke, a do tada je takvo bilo njihovo vrednovanje. Jednostavno, one su bile prostitutke, kurve koje rade za novac i niko ih dalje nije od toga pitao – ni da li su dobrovoljno u tom poslu ni kako se osjećaju ni kako su došle do našeg grada, da li su prodavane, preprodavane, kome odlazi taj novac.

Kad sam vidjela da im policajci koji dolaze donose sendviče, čudila sam se, ako su već dugo radile taj posao, kako nemaju svojih para. Jedna se nasmijala i rekla "ja nikad vidjela novčanicu od deset maraka nisam", tada su marke bile. Jedna od njih mi kaže da je već nekoliko godina od svoga djeteta udaljena, da ne može da se vrati, da su bile srećne kad je bila racija, ali više nijesu srećne, jer će im na pasošu pisati da su deportovane kao posljednje kriminalke, a one to nisu.

Vrlo brzo ukopčam da one imaju drugačije ponašanje kad dođu policajci. Dok su policajci tu, one su vesele i pričljive, a kad oni odu one plaču i zbijaju se jedna uz drugu, to je jedan očaj koji izbija iz svih njih i ta soba je prepuna tuge i njihovog čudnog ponašanja. Sad znam da su ti policajci njima govorili da ne smiju ništa da pričaju i da su ih se one plašile.

Jedne večeri napravim neke sitne kolačiće, napravim dosta čaja i kafe, i zamolim ih da dođu u trpezariju da malo pričamo. Tako i bude, počnu da se otvaraju, jedna po jedna, počinju jedna drugoj da upadaju u riječ. Tih prvih deset mi je ispričalo, što je sve kasnije onih 48 potvrdilo – da u barovima širom Crne Gore ima najmanje po 10 do 12 ili 15 djevojaka. Kad saberete, to je veliki broj žena koje tu žive ilegalno, koje nikakva prava nemaju. Nemaju prava ni na svoj novac – pa čak i ako su neke pristale da budu prostitutke, da zarađuju na takav način, niko nema prava da ih maltretira, da ih siluje, da ih izgladnjuje. Tu ima grupnih silovanja, zaključavanja. One su bukvalno u stajama i šupama živjele, u uslovima u kakvim možda ni jedna životinja ne živi. Ako ih je bilo deset, imale su možda dva kreveta i tu su se mjenjale, samo su po nekoliko sati u tim nenormalnim uslovima imale da se odmore. To izrabljivanje je otupljivalo njihove misli. Mnoge su pobegle u drogu, u alkohol, da zaborave situaciju u kojoj su.

Shvatim da tu priču mora da zna i narod Crne Gore i odlučim da, iste večeri, zovnem novinarku "Monitora" Gordanu Borović. Do tada niko iz skloništa nije davao novinarima informacije. Bila sam šokirana, da su se meni ispred nosa, dešavale tako nečovečne stvari, klasično izrabljivanje u našem modernom dobu. Još su se tu pominjale neke adrese restorana i stanova blizu mog stana, znači, prolazila sam pored tih stanova nekoliko puta na dan, tu pored mojeg ulaza dešavala su se silovanja, premlaćivanja, ilegalni abortusi, privatne žurke sa najgroznijim bahanalijama, upotrebom droge....Vidjela sam njihove rane po tijelu i moj stomak nije to mogao da svari.

"BEOGRAD VIDETI NEĆE": Gordana dođe sa još jednom ženom, prosto je iz moje priče shvatila da bi trebalo da dođe sa još nekim i odsluša njihovu priču, mada su one veliki dio sakrile, mnoga imena nisu pomenule, samo su govorile – oni su jaki ljudi, imaju vezu sa policijom, sa svim državnim organima i njima niko ništa ne može. Kasnije izađe u "Monitoru" mali dio priče o tome. Danas znam da nijesu smjeli sve da objave, to je bilo prije tri godine, takvo je bilo vrijeme, ali stoji činjenica da su oni prvi objavili nešto o toj priči. Ja se samo nadam da je Gordana negdje zadržala tu traku.

Tada nijesam znala da postoji Međunarodna organizacija za migracije (IOM), koja se bavi vraćanjem djevojaka i obezbeđivanjem pasoša, nego zovem ambasade i čvrsto im obećavam da će se sve one vratiti kući. Sedam Moldavki se vratilo kući, tri nijesu.

Nikad neću zaboraviti naše pozdravljanje. Policija mi je bila rekla da će ih ispratiti do Beograda, odnosno do granice sa Srbijom. Pitam u kakvim kolima, kažu u normalnim, ne policijskim. Ali, neprijatno je bilo iznenađenje kad pred sklonište dolazi jedan potpuno zatvoreni kombi, one ulaze kroz zadnja vrata koja se jedina otvaraju, drugo je sve kao neki furgon. Ja šokirana kažem "gdje će one da putuju toliko sati u ovakvom vozilu", a jedan od tih policajaca meni vrlo drsko odgovori da "one Beograd vidjeti neće".

Kažem, ja ću se postarat da saznam da li ste stigle ili ne, ako ne, sva štampa će da bruji oko toga. Kasnije saznajem, posle mesec dana, od jedne od njih, da su usput tri preprodane. Ta Moldavka mi je u jednom kratkom telefonskom razgovoru rekla da nisu dobro, da ne znaju šta da kažu svojoj porodici, i da se boje, jer oni znaju gdje one žive, da je i ruski kriminal tu umješan, kaže da su oni izuzetno surovi i da se boje za svoj život. Kaže da se vrlo često dešava da ih ponovo uhvate u isti lanac, da se nikada ne mogu iščupati iz toga, da im prijete da će reći roditeljima šta su radile, a one vrlo teško mogu da objasne da su se dugo zadržale u toj zemlji, a ništa nisu zaradile. Ja onda sjednem i napišem izvještaj, jer sam znala da nešto tako mora ostati zabilježeno. Prvi put imam osjećaj da moram da uključim i štampu i međunarodne organizacije u tu priču.

Tad osjećam da u Crnoj Gori taj posao nije stao, da će ga biti, da će meni s vremena na vrijeme dolaziti takve cure, ali da možda nije primjereno da one budu zajedno sa ženama iz domaćeg skloništa. Znači, ja već treba da razmišljam o drugom skloništu.Već tada imam jednu dobru ekipu, edukovanu, nas pet smo tim, naše porodice znaju čime se bavimo, imamo njihovu podršku.

Vrlo brzo posle odlaska prvih deset djevojaka, kancelarija OEBS-a, pod pokroviteljstvom Doris Polet-Kamerlanden, osniva projektni odbor sastavljen od pripadnika MUP-a, nekoliko međunarodnih organizacija, dvije nevladine organizacije a izabran je i nacionalni koordinator. Mi i Crnogorski ženski lobi smo dvije nevladine organizacije koje su u tom projektnom odboru, koji predstavlja početak organizovanog rada na trafikingu.

KONVENCIJE I PONAŠANjE: Do dolaska 48. žrtve – S.Č, koja je već obilježila i nas i Crnu Goru, sa svim žrtvama se jednako postupalo. Mi imamo pravo da ih pratimo do policijske stanice, da budemo sa njima dok se vodi razgovor, policija odradi jedan dio svog posla i predaje to sudu. Tu negdje nestaje interesovanje za nju, nema podizanja optužnice, ili se ona podiže mnogo kasnije. Sad imamo situaciju da je podignuta optužnica dvije godine posle odlaska jedne od štićenica.

Tokom nekoliko mjeseci boravka kod nas, djevojke dobijaju svu moguću pomoć, i psihološku i pravnu, mi im kažemo šta su njihova prava u našoj zemlji. A onda se vraćaju u svoje zemlje posredstvom IOM-a. Mnoge od njih nisu ni htjele da se vrate u svoju zemlju, ali su bile primorane. One su pobjegle od onih deset, petnaest dolara njihovog nacionalnog dohotka po glavi stanovnika, posle nekoliko godina izgubile su sve. Poslije izvjesnog boravka u skloništu, one uspijevaju da se dokvalifikuju, prođu neki kurs, frizerski, šnajderski, ili neki drugi. Imali smo sjajnih šnajderica koje su mogle da zarađuju i htjele su da rade pošten posao.

Nadale smo se da će zaživjeti silne konvencije koje je Crna Gora potpisivala na raznim međunarodnim sastancima. Jedna od tih konvencija je da žrtva može da bira da li da se vrati ili da ostane tu i da joj se da neki dokument za privremeni boravak. Na ovom seminaru koji je upravo završen u Beogradu čujemo da Amerikanci za 5000 takvih žrtava daju stalnu dozvolu boravka, pri čemu kasnije ona može da dovede i svoju porodicu u SAD. To je možda deset odsto od tih identifikovanih žrtava. Ljudi iz vlasti koji dolaze na takve seminare treba pažljivo da slušaju tu dobru praksu u svijetu i da na neki način i ovdje to primjenjuju. Jer, dobro je da su Amerikanci ove žene prepoznali kao žrtve koje su na prevaru njihovih sugrađana došle u tuđu zemlju i da oni ispravljaju tu grešku, da im čak daju i neku imovinu.

Kad smo počele javno da pričamo o tome, da bi trebalo konfiskovati imovinu čovjeka koji je zaradio na trafikovanoj ženi, na njenom tijelu i njenoj duši, naišli smo na smijeh i totalno nerazumevanje. Ali, mi i dalje smatramo da dokazanom kriminalcu treba konfiskovati imovinu, a nju adekvatno obeštetiti. Ako to ne uradimo, onda ništa mi nijesmo završili. Jer, one se vraćaju još siromašnije nego što su otišle. Vjerujte da mi kupimo među sobom novac da bi one otišle sa nekih sto, dvjesto evra. Nešto malo daje IOM, a mi onda vidimo koliko možemo među sobom da sakupimo, pa joj damo putnu torbu robe, koju ona nije uspjela da sakupi, jer ima samo jednu presvlaku i mnogo od makroa kupljenog donjeg veša i te, prilagođene odjeće za bar u kojem radi.

Vjerujte da su te žene izuzetne. Ako su bile drogirane, one same izlaze iz toga. Imale smo prilike da vidimo kako je to surovo. Ne možemo da im pomognemo jer nemamo klinike koja bi se bavila time profesionalno, a ona neće da izađe iz skloništa i samo njena volja da se oporavi daje joj snagu da prođe kroz to. Sve ovo teško je i za nas jer mi to moramo da gledamo, i da budemo tamo 24 sata da je pazimo. Sve to negdje ostavlja trag.

Sve su njihove priče bile slične, samo što smo mi u slučaju S.Č. rekle sad je dosta, sad je pitanje da li mi treba da zatvorimo naše sklonište, jer im samo polovično pomažemo.

LICE ŽRTVE: Kad se ona pojavila, mi smo u drugom dijelu skloništa, koje je za domaće nasilje, imale veliki broj žena. Tog istog dana su u kancelariju došle žena sa dvoje djece, S.Č. i još jedna djevojka iz Srbije – znači i puna kancelarija i puno sklonište. S.Č. se odmah izdvojila po strahu koji je iz nje izbijao. I pratnja policije bila je neuobičajena, tu su bila neka tri policajca koja su je dopratila.

Kasno popodne, kad sam je povela sa jednom našom volonterkom u sklonište, ona je tražila da je zaključam sa spoljne strane i da uzmem ključ. Već sam bila dovoljno iskusna da znam da je to osoba koja je zaključavana dugo godina, koja je na to navikla i nesigurna je ako je drugačije.

Kažem joj da nije dobro razumjela gdje je došla i da se ova kuća zatvara sa unutrašnje strane, da su vrata uvijek otvorena za sve ostale i da ne treba da se plaši jer je ovo jedan siguran prostor. Volonterka koja je tu bila preko noći posle mi je rekla da se namučila jer su dvije djevojke izuzetno bolesne, tako da sam odmah sutradan morala da zovem hitnu pomoć i suočavam se sa curama koje su uzimale drogu, koje su zapadale u krizu identiteta.

S.Č. je u jednom trenutku počela da priča moldavski i da se gubi. Tada smo već znale da je to posttraumatski stres. Znamo i po ponašanju drugih djevojaka da one bježe iz stvarnosti u neki svjet mašte, seleći se u svoju porodicu, i uvjek nam je taj dio njihove priče strašno traumatičan. Ne razumijemo šta one pričaju, zapisujemo te riječi koje one ponavljaju i kasnije vidimo da one imaju uvijek istu priču " ja sam dobra, ja nisam ništa skrivila, hoću kući".

S.Č. nam je u jednom momentu rekla da ima strah od šprica, zato što je nasilno drogirana mnogo puta. Pokazala je i ožiljke po tijelu. Onda smo sebi postavile pitanje u kojem obimu smo mi u stanju da pomognemo tim dvijema curama – jedna je iz Srbije, druga iz Moldavije, obe imaju jako veliki problem i imaju priču koja je negdje identična.

Mi ne forsiramo razgovor, osim ako one same neće da pričaju. Naša psihološkinja je u tim danima i sama prolazila kroz pakao porodične tragedije, ali je vidjela da je i u skloništu neophodna, pa je bila rastrzana između privatnih problema i ostanka u skloništu. Kad sam vidjela kako su njih dvije veliki problem, odlučim da budem sa njima u skloništu 24 sata, jer ja imam odraslu djecu i sama sam, imam više slobodnog vremena od ostalih volonterki.

Njoj je bilo najvažnije da ide kući. I na moldavskom i na našem jeziku dan i noć je ponavljala – "hoću kući, hoću svojoj djeci". Kaže da je četiri godine van svoje zemlje. Pitam je koliko nisi čula svoju djecu, ona kaže "odavno, odavno". Uzmem svoj mobilni telefon, kažem, reci koji je broj, ona me začuđeno pogleda, počne na moldavskom, pa na našem da mi diktira broj. Zvoni telefon, ali se niko ne javlja i ona tada kaže da su djeca sad u školi, a majka na nekom poljoprivrednom dobru, radi tamo. Čudi se što joj dajemo telefon, nepovjerljiva je, sve su na početku nepovjerljive. Kažem joj da mora da se čuje sa majkom i rodbinom, već saznajem da ima i sestru i dvoje djece. Kasnije popodne dobija vezu. Čak mi sama ne traži telefon nego je ja pitam da li je vrijeme, da li su sad njeni kod kuće. Ona sama odlaže taj razgovor. Vidim da ne zna šta će da im kaže. Taj prvi razgovor meni je ostao zauvjek urezan. Bio je kratak, ali dramatičan. Vidim je slomljenu, gdje plače posle spuštanja slušalice. Tada osjećam da ona vjeruje da je došla kod žena koje hoće da joj pomognu.

Kod svake štićenice postoji taj prelomni trenutak, kad one vide da su ih neke žene primile, ne da ih dalje preprodaju, nego da im pomognu. Njih policija dovodi u neku organizaciju gdje vide pet-šest žena koje su dobro obučene, koje lijepo izgledaju, koje ih primaju bez mnogo pitanja. Pošto su naučene samo na zla koja su se oko njih dešavala i iskorišćavanje, one i dalje ne vjeruju nikome. Jedna žena mi je rekla da je na početku mislila da je došla u neku agenciju, sa možda samo malo boljim facama koje tu rade, ali da je to neka agencija koja će ih iskoristiti na drugi način.

STRAH OD PREPRODAJE: One su izuzetno nepovjerljive. Nikada nemojte pred njima da šapućete sa drugom osobom, ili da pričate u njenom prisustvu o njoj kao da se ona tu ne nalazi, jer su jako osjetljive na te stvari. Sa silovanom osobom morate da se ponašate na potpuno drugačiji način kad hoćete da razgovarate nego sa ženom iz domaćeg nasilja. Vi sa ženom iz domaćeg nasilja pričate jedna uz drugu i čak je držite za ruku, ili je obgrlite rukom oko ramena, jer ona hoće taj prisan odnos. A sa osobom koja je silovana mnogo puta, kad hoćete da vam ona priča, morate da imate prostoriju koja je polumračna, razmak mora da bude najmanje metar i po do dva, nemojte je držati za ruku, nikad, jer ona dodir ne podnosi, a najbolje je kad je osoba preko puta nje ženskog roda, koja je razumije. Mi sada stalno vodimo bitku sa policijom da uvuku što više žena policajaca u takve slučajeve i da se te policajke pojavljuju na tim mjestima kad žene dolaze za pomoć. Mislim da smo na putu da uspijemo i to da uradimo.

Kad je počelo ispitivanje u policiji, S.Č. je htjela da razgovara samo sa jednim policajcem, jer je po njegovom izrazu lica zaključila da je on dobar. Kad je poveo na prepoznavanje mjesta, obećao je da je za dva sata vraća, i mi smo ga molile da to ispoštuje. Ona je sa strahom izašla iz skloništa, ali kad je on doveo poslije dva sata, poslije toga je ona nekoliko puta ponavljala "vratio me na vrijeme".

S.Č. tada polako počinje da otkriva svoju priču koja je stravična, koja se tiče mnogo poznatih mjesta i mnogo poznatih ljudi. Stalno pominje nekoliko imena koja nama ništa ne znače, a mi smo odlučne da i ona prođe policijsko ispitivanje. Kad jednoga dana shvatim o kojim ljudima se to radi, to kod mene izazove samo gađenje i nevjerovatan otpor u čitavom organizmu, gdje kažem, ovo ne smije da se zataška i mora da ide kao svi ostali procesi. Nema nedodirljivih. Ovi čak imaju veću težinu zato što su to lica koja su poznata. Sud mora da radi svoj posao i svaka institucija mora da radi svoj posao.

Meni je samo žao da se ona nije srela sa ženom koja je mjesec dana prije nje bila u skloništu, jer su njih dvije zajedno došle. Mi njihove fotografije držimo na jednom zidu i desilo nam se da poslednje dvije koje su došle iz jedne kafane iz Podgorice porepoznaju većinu tih djevojaka. Znači, stalno je jedan isti krug mjesta na koja su one vođene, stalno isti krug ljudi.

S.Č. nam je rekla da bi mogla da uđe u Ginisovu knjigu rekorda, jer je preko njenog tijela više hiljada ljudi prošlo. Pitale smo je, da je imala te novce kod sebe, koliko je na njoj zarađeno, da li bi imala stan ili kuću. Rekla je da bi se svojim avionom vratila u svoju zemlju.

UCENjENA ŽRTVA: Kaže da jedva čeka dan kad će da ide iz Crne Gore. Zahvaljujući jednom čovjeku koji je organizovao odlazak trideset žena toga dana sa graničnog prelaza iz Rumunije za Srbiju, ona je za pet minuta otišla, a treba joj četiri godine da se vrati. Četiri godine uporno pokušava da se vrati, četiri godine se bori da živi nekim drugačijim životom, ali je to bilo nemoguće. Samo, shvatite da je ona strankinja, bez novca i bez dokumenata, upletena u mnoge nelegalne aktivnosti. U jednom trenutku vozila se autom koji je bio pun droge i oružja, bila je prisutna kad se to preprodavalo. Vrlo jasno i glasno su joj rekli da je ona dio organizovanog kriminala i da može da odleži godinama u našim zatvorima, čak da nikad ne izađe, jer može da bude optužena za mnoge stvari koje je morala da radi.

Nije ona jedina to govorila. Mnoge djevojke su pričale da su prenosile oružje i municiju preko granice, i svi ti njihovi iskazi su dati u policiji. Nama je bilo dosta toga da ništa konkretno nismo vidjeli i da imamo čovjeka kojega su četiri Rumunke prije toga optužile za preprodaju i podvođenje, koji šeta ulicama grada, na korzou se srećemo i smije nam se u lice. A one su ponižene, vraćene u svoju zemlju, zaprijećeno im je, ucjenjivane su.

Jedna nam se skoro javila i rekla da je dobila poziv za suđenje, ali u isto vrijeme i telefonski poziv od onog koji je optužen i koji je prvo zastrašivao, prijetio joj, a kada je vidjeo da ne može ništa, ponudio joj je novac. Pitala nas je šta da radi – ili da uzme novac ili da se drži svoje priče. Šta mi možemo da joj kažemo? Po zakonu, ako lažno nekoga optužite, vi morate da odgovarate. Ipak, čini mi se da niko dosad nije ni po tom pitanju odgovarao.

Iako smo svjesno otišli sa ovom pričom u etar, iako sam ja tražila ostavku državnog tužioca i dan-danas mi je krivo da se čovjek izvukao samo sa penzionisanjem i sada je ravnopravan član advokatske komore Crne Gore. Mislim da je to nepravedno. Morao je da dâ ostavku ili da bude smijenjen, samo zbog toga što nije na adekvatan način poveo postupak, a ne za nešto drugo što smo mi saznali – jer ga je u mom prisustvu, gledajući novine, prepoznala naša štićenica. To samo znači da je i ovaj posao odrađen polovično, daleko od toga da smo mi zadovoljne.

Mislile smo da će konačno doći jedan slučaj pred sud. Svaka od tih djevojaka koja je bila, dala je iskaz pred policijom i otišla kući. I njoj je isto tako rečeno da može da dâ iskaz i da će ići kući. To joj je obećao i IOM, i mi mislimo da je njen ostanak u Crnoj Gori ili u skloništu bio kontraproduktivan. Drugi ljudi su procjenili da je njen boravak u Moldaviji rizičan za nju i za djecu i ja se sada samo nadam da je ona negdje srećnija, da je zdravija nego što je otišla i da će ispuniti svoje obećanje koje je dala kad smo se rastajale, kad mi je dala svoj venčani prsten i rekla "ovo je jedina stvar koja je kupljena, poštena je i meni najmilija, dajem je tebi kao znak pažnje za sve što si uradila za mene, za tvoju ćerku i za sve volonterke, nosite ga s vremena na vrijeme, sjetite se mene, a ja kad budem dobro, naći ću načina da vam se javim".

NEVINA DRŽAVA: Plašila se, jako se plašila da će biti ubijena, nije htjela da ostane u bolnici kad su joj predlagali. To je nešto što ni ja nijesam dozvolila, jer sam vidjela taj strah koji je mogao nožem da se reže. Kad meni obgrli ruke oko nogu i kaže "molim te, nemoj me ovdje ostavljati, ja neću biti živa do sutra". Ja sam njoj vjerovala, jer ne bih sigurno toliko radila i zalagala se da joj dovedem i majku da se sa njom sastane. Jer, bila je priča i kod crnogorskog naroda da ona uopšte nije Moldavka, da je ona ubačena, ko zna odakle je, jer ona dobro govori naš jezik.

Ne samo zbog nje, nego i zbog nas i zbog dokazivanja da je ona zaista Moldavka, da ima majku i porodicu, obrazovane roditelje i da je i ona sama jedna fina, kulturna i obrazovana osoba, doveli smo joj majku da joj bude lakše. Možda je tu i greška napravljena, jer je majka došla nepripremljena, a srčani je bolesnik i ja sam malo vremena imala od aerodroma do skloništa, da joj objasnim u kakvom joj je stanju ćerka. Ona nije mogla da shvati, samo je pitala da li je dobro, da li je zdravo. Kasnije smo u razgovoru sa njom saznali da je ona poznavala tog čovjeka koji je S.Č. ponudio jedan "dobar posao". Majka je rekla "idi djete sa tim čovjekom i slušaj ga" i zamalo je umrla od jada kad je čula o kakvom se čovjeku radi. Mislim da je teže bilo majci nego njoj, zato što joj je dala signal da može da ide. Interesantno je bilo da je majka ispratila do granice i do našeg konzulata, a otac se isto spremao da ide, jer je video oglas za posao na njivama Vojvodine. Međutim, sa pola puta se vratio, jer je sreo svog druga koji mu je rekao "Ma to je isto siromašna zemlja, oni su prevaranti. Rintao sam kao rob, a dobio sam trećinu onoga što su mi obećali." Čovjek, pošto je u godinama, odustane i vrati se.

Što se tiče optužbi da je kompletna priča instruisana, do najnovijeg intervjua, gdje kaže Milo Đukanović da smo mi, Sigurna ženska kuća S.Č. gurali da priča i hrabrili je u tome – to, naravno, nema nikakve veze. U toku samog istražnog postupka mi smo nekoliko puta molili Boga da se završi više to strašno, iscrpljujuće ispitivanje. Sve što je govorila, uvjek je potkrepljivala dokazima. Da je sud pronašao neki njen iskaz, a da je bio lažan, vjerujem da bi ona istog trenutka bila uhapšena. Mislim da joj je i Ana Vuković vjerovala, da je vjerovatno provjeravala njenu priču, i da je i malo posumnjala da je priča namještena slučaj bi poprimio potpuno drugi tok i danas bih ja verovatno bila u zatvoru. I policija ju je dovoljno dugo ispitivala i nekoliko puta provjeravala njenu priču.

Mi se ne plašimo, pogotovo se ne plašimo prijetnji koje idu sa govornica visokog nivoa. Mislimo da se i sam premijer upetljava u neke svoje izjave. Potpuno mirno ćemo i dalje govoriti narodu Crne Gore – da u Crnoj Gori postoji domaće, ili porodično nasilje, da u Crnoj Gori postoji trafiking, postoji preprodaja djevojaka. Reagovaćemo na svaku anomaliju koju budjemo vidjeli u ovom društvu, bićemo glasne i vrlo jasno ćemo se izražavati da nas svako razumije. Odstupanja nema. Na njima je da dokažu da je ovo sve iskonstruisano, a mi čiste savjesti čekamo.

NEMAM ČEGA DA SE BOJIM: Strašno je što smo mi čitavo vrijeme prisluškivane i što čitavo vrijeme govorimo da je to jedno od osnovnih kršenja ljudskih prava. Zbog čega smo mi bile prisluškivane? Zbog čega je nekome bilo potrebno da okreće te trake i da sluša mnoge ispovjesti žena koje se javljaju na taj telefon? Mi prosto nismo htjele da dižemo veliku priču oko toga iz jednog razloga – bojimo se da će žene odustati da nam se javljaju zato što znaju da nas neko sluša. Ali, čudimo se zbog čega državni tužilac ne pokrene postupak protiv "Publike", protiv TV Pinka, jer ona nama nije ni Moldavka, nije ni samo žena, ona je sinonim za sve žene koje su propatile u našoj zemlji. Kako smije TV Pink da daje njenu fotografiju, fotografiju zaštićenog svjedoka? "Publika" iz broja u broj objavljuje njenu fotografiju. Do godine dana je kazna za takvu jednu stvar. Da li su oni toliko moćni da se državni tužilac nijednom ne obrati? Da li se ikada zapitao državni tužilac odakle im fotografije, ako je ona sve tako bila dobrovoljno sa tim ljudima koji su preko novina pomenuti?

Reakcije običnog građanstva su povoljne. Na korzou nam ljudi prilaze, čestitaju nam, nude bilo kakvu pomoć. Bilo je advokata koji su nudili da nas zastupaju. Međunarodna zajednica je bila blagonaklona prema nama, tu je bila jedna izvanredna poseta 15 ambasadora i četiri konzula. Bilo je u poslednje vrijeme nekih telefonskih poziva koji su bili prostačkog karaktera, ali mi same nijesmo osjetile nikad da smo ugrožene, osim jednom kad je tu još bila naša štićenica, kad je meni dobronamerno skrenuta pažnja da možda ne bi trebalo te večeri da idem kući, nego da ostanem u skloništu ili da ne bi bilo loše da me sinovi sačekaju. Ja nijesam slušala te savjete, jer nemam, čini mi se, čega da se bojim, a i da je trebalo nešto da mi se desi, desilo bi se. Zaista se nijesam prepala nikad u toj mjeri da bih se bojala za svoj život, ali mi se čini da je moj stariji sin imao određenih pritisaka, jer drži jednu radnjicu i stalno mu je tu bila neka inspekcija. Pošto smo svi bili spremni da može i tako nešto da se desi, onda smo bili pripremljeni i za to i ne obaziremo se na te stvari.


 

Ambasade

Dešava se da po 50 žena u ambasadama dobije vize za 15 minuta, za koje plaćaju po sto dolara. Mi tvrdimo da se taj novac negdje dijeli, da mnogi imaju korist od toga. Znate da morate čekati redove ispred svake ambasade da dobijete vizu i da se ona ne daje isti dan. S duge strane, na primjer, nama je nekoliko žena pominjalo ambasadu u Bukureštu – postoji čovjek koji nudi jako brzo dobijanje viza i organizovan prelazak preko granice.

Mora neko konačno da se zapita da li nešto stoji iza ugovora koji se sklapaju sa njima "radi povećanja obima posla igračica u nekom baru" ili "umjetničkog plesa" ili tako nešto. I šta je sa maloljetnim licima koja putuju sa falsifikovanim pasošima, jer bilo je i takvih slučajeva? Niko dosad nije odgovarao zbog takvih stvari.

Deca

Mnoge od trafikovanih djevojaka odlučuju se na bjekstvo kad shvate da treba još jedanput da budu preprodate, pogotovo ako misle da će ići na Kosovo ili u Albaniju. Često su isprepadane pričom o preprodaji organa. Nemamo tačnih podataka o mjestu gdje bi ta klinika mogla da se nalazi, ali djevojke pričaju da je ona negdje u Albaniji, u okolini Tirane.

Saznajemo od raznih djevojaka da postoji i preprodaja djece i to je naše novo polje interesovanja. Opet nemamo pouzdanih podataka, ali stalno se provlači ta priča. Bila je, recimo, jedna žena sa bebicom, koja je pokušala da izvrši samoubistvo. Policija je dovela ne prepoznajući u njoj trafikovanu ženu, nego samo ženu koja se posvađala s partnerom, pa je htjela da izvrši samoubistvo. Ona je odlučila da bježi zato što je čula da djete treba da bude preprodano u Italiju, a ona u Albaniju.

Biografija

Ljiljana Raičević je rođena 29.06.1947. godine u Podgorici, u porodici Petrović. Otac Milovan i majka Ljubov, Beloruskinja iz Minska, upoznali su se u nemačkom logoru i nakon rata se nastanili u Podgorici. Tu je završila osnovnu školu i gimnaziju, u kojoj je njena majka predavala ruski jezik. U toku gimnazijskih dana uspešno se bavila atletikom, pa je 1964. godine kao sedamnaestogodišnjakinja osvojila i prvo mesto u trci na sto metara. Igrala je rukomet i bila solista u folklornom društvu "Budo Tomović".

Nakon završene gimnazije upisuje Fakultet istorije i geografije u Nikšiću.

Kao maturantkinja, upoznaje svog budućeg supruga Andriju Loca Raičevića, tada mladog pravnika, kasnije zamenika ministra u crnogorskom ministarstvu unutrašnjih poslova. Tokom zajedničkog života dobili su troje dece, kćerku Olju i sinove Vladimira i Nikolu. Andrija, za koga kaže da je njena prva i jedina ljubav, umro je 1994.

Radni staž započela je 1970. godine u Medicinskom institutu u Podgorici, gde je radila sve do penzionisanja 1999. Od 1985. do 1989. bila je predsednica Sindikata medicinskih radnika. Uspešno se bavila i politikom. U više mandata birana je za odbornicu u Opštinskom parlamentu ispred Liberalnog saveza Crne Gore.

Godine 1996. osniva prvu žensku nevladinu organizaciju u Crnoj Gori – SOS telefon za žrtve domaćeg nasilja, čija je koordinatorka sve do 1999. godine kada osniva nevladinu organizaciju Sigurna ženska kuća – prvo i za sada jedino sklonište za žrtve porodičnog nasilja u Crnoj Gori. Učestvovala je i u osnivanju većeg broja drugih NVO-a: SOS Nikšić, Crnogorski ženski lobi, "Centar za djevojke Ksenija", Autonomni ženski centar itd. Godine 2001. postaje član Projektnog odbora crnogorskog Programa za zaštitu žrtava trafikinga, a u okviru Sigurne ženske kuće počinje s radom još jedno sklonište namenjeno žrtvama trgovine ljudima.

Pored rada sa žrtvama porodičnog nasilja i trgovine ljudima bavi se i edukacijom policije i predstavnika državnih organa o ovim temama.


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net