Članstvo u Ujedinjenim nacijama, kao i u drugim međunarodnim organizacijama, donosi određene privilegije, ali i obaveze. Učestvovanje u mirovnim misijama jeste obaveza koja se sprovodi na dobrovoljnoj osnovi
USPEŠNA SARADNJA: Šef kancelarije UN-a u Beogradu Liza Batenhajm…
Major vojske SCG Zvonimir Stanković vratio se posle godinu dana sa granice između Indonezije i Istočnog Timora gde je učestvovao u mirovnoj misiji UN-a kao pripadnik mirovnih posmatrača. Pored njega u misiji su učestvovali potpukovnik VSCG Predrag Vlaisavljević i major Igor Šćepanović. U razgovoru za „Vreme“ u zgradi Ministarstva odbrane major Stanković kaže da ga je želja za upoznavanjem nečeg novog nagnala da se prijavi prošle godine u misiju UN-a. „Mi smo dobrovoljno išli u tu misiju“, govori Stanković i ističe da nikakvih uslovljavanja i prisile nije bilo od strane pripadnika resornog ministarstva i predstavnika Vojske. Kao ravnopravna članica Ujedinjenih nacija, državna zajednica Srbija i Crna Gora ima obavezu da uzme učešće u pojedinim misijama koje ova organizacija sprovodi u raznim delovima sveta.
Šef kancelarije UN-a u Beogradu Liza Batenhajm objašnjava i potvrđuje u razgovoru za „Vreme“ da je učešće u posmatračkim i drugim misijama organizovano na dobrovoljnoj osnovi i da je svakoj od preko 190 članica ove organizacije ostavljeno da bira model misije. „Nama je posebno bitno“, kaže Batenhajmova, „da su oficiri VSCG pristali da odu u misije koje su toliko daleko od Srbije i Crne Gore.“
Na sastanku od 8. oktobra ove godine Vrhovni savet odbrane SCG autorizovao je učešće vojnika iz Srbije i Crne Gore u međunarodnim mirovnim misijama. Nagovešteni i pripremani odlazak kontingenta od 500 vojnika u misiju u Avganistan moraće da sačeka donošenje odgovarajućeg zakona koji bi trebalo da pripremi nadležno ministarstvo. Saradnja između predstavnika UN-a u SCG i Ministarstva odbrane te Koordinacionog centra za Kosovo i Metohiju veoma je dobra, saznajemo od Lize Batenhajm, koja kaže da je kancelarija UN-a trenutno zaokupljena nastavkom započetog dijaloga Beograda i Prištine.
…i major VSCG Zvonimir Stanković
PROMENAVIZURE: Major Stanković je sa kolegama prošle godine najpre otišao na posebni višenedeljni trening u Teheranu koji organizuje UN za ljude koji se docnije uključuju u mirovne operacije u svojstvu nenaoružanih posmatrača. „Ni u jednom trenutku nisam imao dilemu da li treba da idem“, rekao je Stanković, „jer kao profesionalni vojnik imam obavezu da se bavim takvm stvarima.“ Prema njegovim rečima, bilo je predviđeno da se ide u Kongo, a potom je određena granica između Istočnog Timora i Indonezije kao mesto njegove misije. Na treningu u bazi u Teheranu potencijalni učesnici mirovnih misija radili su najviše na metodologiji uspostavljanja komunikacije između sukobljenih snaga i na reagovanju u kriznim situacijama. Stankoviću je najinteresantnije bilo to što je kurs promenio onu paradigmu koju je u vojsci naučio: „Mi smo učeni da sukobe rešavamo oružjem, dok se tamo, naravno, insistiralo na mirnom rešavanju sukoba što je svima nama, na neki način, promenilo pogled na stvari.“ Odlazak u zonu koja je visoko rizična i zauzimanje pozicije između dugogodišnjih neprijatelja zahteva potpuno obučene ljude koji su spremni da rade non-stop, tokom čitave misije. Trebalo je navići se na posebne klimatske uslove i na opasnosti koje su pretile od raznoraznih tropskih bolesti. Sa svoja tri predstavnika u mirovnoj misiji, srpsko-crnogorski kontingent nije bio velik, ali su po povratku u zemlju predstavnici UN-a ocenili da su delovanje i ponašanje oficira vojske SCG bili na visokom nivou. Kako kaže Stanković, dvojica od trojice „naših predstavnika“ brzo su dobili mesto u glavnom štabu šefa posmatračke misije i ni u jednom trenutku nisu se osećali kao podređeni u odnosu na posmatrače koji su došli iz drugih zemalja. O stručnosti predstavnika Vojske SCG govori i Batenhajmova: „Vojska SCG je dobro obučena i očigledno može da odgovori na najviše zahteve koji se postavljaju učesnicima mirovnih misija. Nama iz UN-a je drago da se ova država priključila ‘podeli tereta’ koji nosi organizovanje mirovnih misija. Do sada su u različite vrste mirovnih misija uključeni predstavnici više od sto zemalja članica Ujedinjenih nacija.“
Od početka ratnih sukoba na prostoru nekadašnje Jugoslavije prisustvo mirovnih posmatrača bilo je jedna vrsta dnevne rutine. „Priznajem da mi nije bilo svejedno kada su posmatrači UN-a dolazili kod nas u Batajnicu jer nisam u potpunosti razumeo njihovu ulogu“, kaže Stanković. Iskustvo iz misije u Aziji promenilo je njegov način mišljenja i on sada shvata da je delovanje takvih snaga neophodno da bi se sukobi rešili na miran način. Kao predstavnici mirovne posmatračke misije u Indoneziji i Istočnom Timoru, Stanković i njegove kolege bili su i na jednoj i na drugoj strani i on kaže da nisu učestvovali u visoko rizičnim akcijama i da su imali dobru komunikaciju i s jednom i s drugom stranom. „Naš zadatak je bio da posmatramo i šaljemo izveštaje“, reči su Stankovića, koji nije bio naoružan pa ga lokalno stanovništvo nije gledalo s podozrenjem.
RAZVIJANjEODNOSA: On ističe da je sa ostalim predstavnicima mirovne misije uspostavio odličnu komunikaciju i da je na pravi način predstavljao zemlju iz koje dolazi. Politički savetnik u UN-ovoj misiji u Beogradu Daglas Kofman kaže da je sada delovanje usmereno upravo u tom pravcu: „Sada se intenzivnije razmišlja i govori o tome da predstavnici vojske SCG zauzmu određena mesta u raznim misijama pod pokroviteljstvom UN-a.“
Prema Stankovićevom mišljenju, u misije koje slede trebalo bi da se šalju samo vrhunski pripremljeni profesionalci koji će pre odlaska proći posebne treninge. Trenutno je u pripremi odlazak misije u Liberiju, gde bi SCG takođe trebalo da pošalje posmatrače. Stanković smatra da je verovatno moguće raditi na formiranju regionalnog trening centra u Srbiji a pod pokroviteljstvom misije UN-a. Liza Batenhajm kaže da dosad nije bilo takve inicijative, ali da bi eventualno takav projekat sigurno bio podržan od strane UN-a. „U svetu već postoji iskustvo formiranja zajedničkih regionalnih trening centara. Skandinavske zemlje su pravi primer za takvu vrstu saradnje“, kaže Batenhajmova. Ona smatra da i političke prilike idu u pravcu poboljšavanja odnosa i da su predstavnici misije UN-a zadovoljni kako se stvari u regionu razvijaju.
Trenutno u svetu postoje brojne mirovne misije od kojih su dve najveće u Iraku i Avganistanu, ali one nisu pod jurisdikcijom UN-a. Ukoliko bi predstavnici vojno-policijskih snaga učestvovali u ovim misijama, to bi bio dogovor sa Briselom, a ne sa Njujorkom, a sve u skladu s najavljenom temeljnom reformom oružanih snaga državne zajednice SCG. Država koja sama na jednom delu svoje teritorije ima mirovne oružane snage trebalo bi da pošalje svoje najobučenije vojnike i policajce da smiruju situaciju u drugim oblastima koje su pretvorene u ratne zone. Za majora Stankovića dilema ne postoji: „Ako bude prilike i potrebe, a to sam rekao i na prijemu kod ministra Tadića, uvek sam spreman da učestvujem u nekoj novoj mirovnoj misiji.“
Mirovne misije Ujedinjenih nacija – činjenice
U petak 24. oktobra u Skupštini grada Beograda svečano će biti proslavljen Dan Ujedinjenih nacija. Od 1948. godine ukupno je bilo 56 mirovnih operacija širom sveta pod pokroviteljstvom te organizacije. Trenutno u svetu postoji petnaest takvih misija u kojima učestvuje gotovo 35.000 ljudi – vojnika i civilnih policajaca. Prema zvaničnim podacima iz UN-a, do 31. maja 2003. godine u mirovnim operacijama nastradalo je 1797 ljudi.
Finansijski aspekti
Odobreni budžet Ujedinjenih nacija za fiskalnu 20020–2003. godinu iznosio je oko 2,63 milijarde dolara a za narednu godinu oko 2,17 milijardi dolara.
Za dosadašnje mirovne misije UN-a ukupno je izdvojeno oko 2873 milijarde dolara.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!