Slučaj Svetozara Karana uzbunio medije u Hrvatskoj >

Kreiranje apsurda

Posle teksta u "Vremenu" br. 661 "Povratak na grbaču" gotovo u celokupnoj hrvatskoj štampi osuđuje se presuda Svetozaru Karanu, Srbinu povratniku, po kojoj ga je sudija Branko Milanović poslao na trinaest godina zatvora zbog toga što su "on, njegovi preci i Osmanlije 500 godina vršili genocid nad Hrvatima

Da je redakciji "Vremena" bio cilj da tekstom "Povratak na grbaču" digne medijsku prašinu, moglo bi se reći da je cilj uspešno ostvaren. Naime, samo par dana posle 4. septembra, odnosno objavljivanja tog teksta, priča o sudbini Svetozara Karana postala je jedna od omiljenijih tema u praktično svim uglednijim medijima susedne nam države. Pored toga, još jednom se pokazalo da se i u Hrvatskoj period od akcije do reakcije obično dosta protegne i da, baš kao i kod nas, najskandaloznije stvari do javnosti stignu zaobilaznim putem.

SLUŽBENE VERZIJE: Županijski sud u Gospiću je 30. jula 2003. prvostepeno osudio Svetozara Karana na 13 godina zatvora zbog dva krivična dela protiv čovečnosti i međunarodnog prava. Osuđeni je, prvo kao pripadnik "milicije tzv. SAO Krajine", a zatim kao "pripadnik čete Vojne policije 15. korpusa tzv. vojske RSK i komandir smjene straže", navodno prebijao i maltretirao ratne zarobljenike 1991. i 1994, zbog čega je (uprkos krajnje neubedljivim dokazima i brojnim hronološkim nedoslednostima zvanične verzije) osuđen na zatvorsku kaznu čija dužina prevazilazi sve do sada zabeležene presude za slična krivična dela. Ono što je u celoj priči ipak najzanimljivije i što je, samim tim, izazvalo i najveću pažnju hrvatskih medija, jeste obrazloženje presude: prvo objavljeno u "Vremenu", zatim preneto u hrvatskim medijima, ovo pisanije će svoje pravo mesto verovatno naći u antologijama ex-jugoslovenskih apsurda. U njemu, naime, svega ima. I Osmanlija, i zuluma, i otkrića da su Srbi sa sve Turcima onomad dolazili da uništavaju Hrvate, i "izbjeglica koji su pobjegli pred zna se čijom kamom", kao i čudesnih poetskih slika u kojima se pominju "900 godina", "sedenje na grbači", "optuženik i njegovi preci".

Iako takva obrazloženja nemaju ama baš nikakve veze ni sa optuženim, ni sa njegovom eventualnom krivicom, neobična poetičnost ubrzo je proslavila gospićkog sudiju Branka Milanovića nadležnog za ovaj slučaj. Primera radi, na naslovnoj strani "Jutarnjeg lista" priča je 26. septembra osvanula kao "Skandalozno obrazloženje presude za ratni zločin: Srbin osuđen jer "on, preci i Osmanlije 500 godina vrše genocid". Opširan tekst potom iznosi detalje presude, ali i reakciju poetičnog sudije: "Sudac Branko Milanović bio je začuđen upitom da komentira obrazloženje presude: 'Ja da komentiram svoju presudu? Vi ste smiješni', rekao nam je Milanović i poklopio telefonsku slušalicu", navodi "Jutarnji list". Odmah potom, već 28. septembra, "Slobodna Dalmacija" ističe da je "optuženi kriv već 500 godina", a apsurdnost presude prokomentarisana je podsećanjem da su "navedena obrazloženja, da ne bi bilo zabune, napisana u srpnju ove godine, dakle, u demokratskoj i recimo pravnoj hrvatskoj državi".

SLOBODNIJA INTERPRETACIJA: Pravu dimenziju celoj stvari ipak su dali komentatori. U kolumni u "Jutarnjem listu" Boris Vlašić posvećen je isključivo liku i delu sudije Milanovića: "Možda je to njemu trauma iz djetinjstva. A možda on i nije imao djetinjstvo, samo traumu. Tko zna? A i kakvo je bilo to djetinjstvo ako su mu sjedili na grbači? A po svemu sudeći, jesu. I ne samo njemu. Starijima, pa od njih starijima i onima koje djetinjstvo i ne pamti nego samo čuje za njih kada se uvečer oko vatre odmaraju grbače cijele obitelji i kada se sluša kako je gadno nekada bilo. Prije, recimo 500 godina kada je, kako je to zasigurno opisala najstarija grbača, došao Osmanlija i obitelj ovoga tipa te su od tada zasjeli na spomenute dijelove hrvatskih tijela koje liječnik nikada tako ne nazove." Daleko konkretniji i oštriji bio je Zoran Ferić u "Nacionalu" – povlačeći paralelu između slučaja Karan i presude Vinku Budiši, ratnom zapovedniku splitske specijalne policije koji je za ubistvo devetnaestogodišnjeg mladića dobio svega četiri godine i 11 meseci zatvora, Ferić zaključuje da je "sudac Milanović presudu obrazložio lekcijom iz povijesti za kretene", kao i da "krvna osveta kao rješavanje ubojstava izgleda pravednija u usporedbi sa sudskim farsama koje već godinama svakog normalnog hrvatskog građanina tjeraju na povraćanje". Napominjući da je gospićki sudija "osudio nekoga tko je rođen 1950. i kome nije dokazano da je vampir ili zombi, na višegodišnju kaznu zato što je, među ostalim, prije 500 godina provodio genocid nad Hrvatima", Ferić tekst zaključuje nečim što bi i hrvatske i srpske sudije slobodno mogle da okače na vidno mesto, čisto da ne zaborave. "Strah me je u prvom redu da na nekom županijskom sudu ne podignu protiv mene optužnicu zbog razapinjanja Krista. To je zbog nekih gena moga dede Bernsteina. Ili da me optuže zbog suučesništva u planiranju ubojstva Stjepana Radića. To zbog gena moje bake Ćirić. A po tom ključu moguće je osuditi bilo koga za bilo što u posljednjih 20 tisuća godina. Pa da neki pametni sudac nekog županijskog suda upita: 'Sjećate li se, Feriću, kako je pradjed vašeg šukunšukunšukunšukunšukundjeda ukrao one kosti iz krapinske pećine?' Tih se krapinskih argumenata u sudstvu, priznajem, bojim do razmjera paranoje. A dobar dio takvih krapinskih argumenata i sudskih nonsensa događa se, bar tako izgleda, zbog simplificirano shvaćene devize da sudstvo mora biti neovisno. Znači li to neovisno sudstvo i toleriranje nezakonitosti, uništavanje dokaza, zloupotrebu položaja, širenje nacionalne i vjerske netrpeljivosti, šokantno uznemiravanje javnosti?" Ovakve i slične istupe, za sada je zaključio Frenki Laušić koji u "Slobodnoj Dalmaciji" od 2. oktobra, pozivajući se na slučaj Karan i još neke apsurdne presude, piše: "Ludo, luđe, pravosuđe. Tako glasi hrvatska komparacija priloga 'ludo' kada ga se ubaci u pravosudnu shemu. Doslovnija izvedba te komparacije u trećem stupnju glasi 'pravoluđe' i još točnije oslikava situaciju u hrvatskom pravosuđu – katastrofu koja traje."

Da je redakciji "Vremena", dakle, bio cilj da tekstom "Povratak na grbaču" podigne medijsku prašinu, moglo bi se reći da je cilj uspešno ostvaren. Na žalost, zahvaljujući hroničnoj inflaciji reči, rečenica, komentara, smatranja, ukazivanja i sličnih stvari, praktični efekti prašine i buke krajnje su neizvesni. Vrlo je, naime, neizvesno da će zbog nebrojenih tekstova neko negde uslišiti žalbu koju je 3. septembra advokat Svetozara Karana prosledio Vrhovnom sudu tvrdeći da "donositelj odluke zastranjuje u interpretacijama koje nemaju nikakve veze sa ovim progonom i koje sadrže elemente kolektivne odgovornosti kao standarda sasvim nepoznatog odredbama domaćeg zakonodavstva". Vrlo je neizvesno da će neko negde staviti prst na čelo i upitati se kako je moguće da osoba optužena za premlaćivanje (a i to uz više nego neubedljive dokaze) u zatvoru provede trostruko više nego osoba koja je nekoga hladnokrvno ubila. Vrlo je neizvesno i da li će Svetozaru Karanu zahvaljujući takvim i tolikim reakcijama biti bar donekle lakše. Ono što je izvesno i što mora da izazove pesimizam jeste činjenica da tvorci apsurda, kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji, uglavnom ne čitaju – ni novine a ni bilo šta drugo što sami nisu ispisali. Kreiranje apsurda, njihovo poetsko uobličavanje i duhovni povratak na starovekovna ognjišta, zahteva celodnevnu aktivnost, ignorisanje zdravog razuma, previđanje bilo kakvih reakcija na ono što je učinjeno i potpuno slepilo za posledice na sudbinu konkretnog pojedinca. "Ja da komentiram svoju presudu? Vi ste smiješni", reče čovek i ostade živ.


 

Poezija by Branko Milanović

Milanović obrazlažući zašto nije prihvatio odbranu optuženika u vezi s njegovim dobrovoljnim povratkom u Hrvatsku 2000: "Treba napomenuti da se može samo zaključiti da je optuženik shvatio da se Hrvatska nalazi u takvom stanju da će brzo i jednostavno nestati s pozornice svijeta, jer Hrvati su nezadovoljni svojim statusom, te između njih lako može doći do takve nesloge da će zbog toga ponovo zatražiti nekoga da im sjedne ponovo na grbaču, kao što je to bilo gotovo 900 godina, a u posljednjih 80 godina na grbači su bili optuženik i njegovi preci, koji su uživali na toj grbači."

Milanović o pomirenju: "Zauzeta je Vojvodina, Srijem i pola Bosne, a drugu polovicu će lako riješiti, samo je ostala crta Virovitica, Karlobag, pa iz tog razloga svi oni zločinci koji su činili zločine u Hrvatskoj vraćaju se, a u stvari činili su genocid nad Hrvatima... I to ne samo u ovom ratu, nego skupa s ostalima činili su to više od 500 godina, od dolazaka Turaka, kada su skupa s Turcima dolazili i uništavali Hrvate, a otkad su 'prisajedinili' ove krajeve Jugoslavije i praktično ih uništili na određenim područjima, i sada žele da zauzmu ono dokle je Osmanlija došao, a skupa s Osmanlijama dokle su došli optuženik i njegovi preci. Hrvatska bi ostala samo ono što se zvalo ostaci ostataka Hrvatske."

Milanović o povratku Svetozara Karana u Hrvatsku (2): "Jedan od razloga povratka optuženika je konačno uništenje Hrvatske."

Milanović o pomirenju (2): "Hrvatska se sigurno prema oceni onih izvana nalazi pred rasulom, a to je moment kad se Memorandum može ispuniti u cijelosti kojeg je samo malo nedostajalo da ga ispune."

(Izvor citata: Presuda Županijskog suda u Gospiću br. K-4/03'185 od 30. jula 2003)


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net