Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Neki su u bekstvu, neki u pritvoru, a neki su pušteni. Neke hapse po inostranstvu, a neki snuju o novim zaverama. Tek će jesen i sudski procesi pokazati stvarne domete vanrednog stanja
U ponedeljak je Vrhovni sud Srbije ukinuo pritvor gen. Aci Tomiću (koji se leči na VMA) i Borislavu Mikeliću; takođe je ukinut pritvor i Svetlani Ražnatović; nekoliko dana ranije pušten je i Rade Bulatović, bivši savetnik za nacionalnu bezbednost Vojislava Koštunice za njegovog predsedavanja SR Jugoslavijom. Sva trojica su svojevremeno bili opisivani veoma teškim rečima kao maltene članovi i saveznici zemunskog klana, kao ljudi koji su se viđali sa Dućom Spasojevićem i Miloradom Ulemekom Lukovićem Legijom i muvali s njima ovo i ono. Nisu oni jedini koji su pušteni: prvo su puštene Iboljka Suvajdžić, mama Đure Mutavog i Ljiljana Buha, supruga Ljubiše zvanog Čume. Obe su bile opisivane kao maltene zveri u ljudskom obliku, jatakinje terorista, jedna čak i kao tamničarka i mučiteljka ljudi otetih radi otkupa. Ispalo je da je reč o dve žene protiv kojih zakon nema ništa. Pušten je i Predrag Ranković Peconi, poznatiji kao Fast, o kome se takođe svašta pričalo. Ispalo je i da je sudija Đoinčević – o kome se takođe svašta objavljivalo, uključujući i fotografije sa lisicama – vraćen na posao… O sitnoj ribi kakav je Gradiša Katić i da ne govorimo, mada je protiv njega podignuta krivična prijava za udruživanje radi terorizma i ubistva premijera Đinđića, u istoj grupi sa Bulatovićem, Mikelićem i Tomićem. Krivična prijava i dalje je na snazi, ali je procena Vrhovnog suda bila da su prestali razlozi za pritvor. U sredu, kad ovaj broj „Vremena“ bude bio u štampi, treba da se održi statusna konferencija (novi institut u postupku) na kojoj će istražni sudija sa braniocima osumnjičenih rezimirati dosadašnje dokaze i odlučiti treba li još dokaza ili se predmet može predati tužilaštvu. Tada će se znati više.
Ni to nije išlo tako glatko: zahtev za ukidanje pritvora Radetu Bulatoviću, na primer, išao je tamo-amo i gore-dole više puta kroz sudsku hijerarhiju, ali je čovek konačno pušten. Možda je ovakav razvoj stvari prilika da se razmisli o tome da pravda možda jeste slepa, ali da li je i gluva na raspoloženje javnosti i javno mnjenje? Kada organ nadležan za informisanje hapšenja izvesnih ljudi proprati kojekakvim kvalifikacijama, a uz kreativni prezir prema prezumpciji nevinosti koja u nas nikada nije bila poštovana, pa onda od vanrednog stanja izgladnela štampa to dohvati, eto problema… U tom kontekstu onda treba nepristrasno rešavati o produženjima i ukidanjima pritvora, o podizanju optužnica itd. Treba dočekati podizanje optužnica, suđenja i pravosnažne presude: tek će se onda videti šta je završeno u vanrednom stanju; cela ova javna galama samo stvara šum u sistemu i nelagodu u pravosuđu, a rokovi za produžavanje pritvora cure.
To su ti „autogolovi“ o kojima je nedavno skrušeno govorio ministar Mihajlović, pominjući Ljilju Buhu i Iboljku Suvajdžić. Ko su bili strelci tih autogolova, međutim, stvar je Vlade Srbije i njenih agencija, to jest pitanje međuresorskih odnosa tokom vanrednog stanja i kasnije. Da li je tu reč o „pokvarenim telefonima“ ili ispravnim pojačalima videće se pre ili kasnije, mada se nama čini da je ovaj drugi slučaj verovatniji: biće da su realni, činjenični izveštaji MUP-a i BIA bili „kreativno dorađivani“ pre plasmana u javnost i za to postoje osnovane sumnje. Puštanje iz pritvora lica osumnjičenih za učešće u zaveri za ubistvo Zorana Đinđića, za udruživanje radi neprijateljske delatnosti za terorizam itd., ne mora nužno biti „autogol“, ali nas vraća na već dosadnu i za sada nerešivu debatu između policije i pravosuđa: mi ih ‘vatamo, vi ih pušćate; znamo da su barabe, ama ne možemo da im dokažemo; vi nemate pojma o poslu; a da i vas malo lustriramo? i u tom pravcu. Optužbe iz dela političke vlasti da pravosuđe pruža pasivni otpor opasno se graniče sa onim legendarnim „držanjem kao pijan plota“; za dve i po godine vlast je imala onoliko prilike da u pravosuđu interveniše i kadrovski i svakako.
Sad – gde smo, tu smo. Glavni umetnici – uključujući i legendarnog Budalu – i dalje su u bekstvu. Gagija Nikolića (slučaj Arkan) i Dejana Ranđelovića (zemunski klan) uhapsilo je u Austriji, odnosno Nemačkoj, pa će ih izručiti ako dobiju dobre razloge. Nenad Milenković (koji nije Bagzi!) uhvaćen je u Bugarskoj, a po našoj poternici. Ispalo je da je on važniji lik nego što se činilo na prvi pogled. Po pisanju bugarske štampe, taj skromni i samozatajni mladi čovek bio bi glavna veza onog Mićića Pacova iz Požarevca i ostatka Zemunaca za osiguravanje protoka heroina iz Bugarske ka Srbiji i dalje. Pošto je tu reč o desetinama i stotinama kilograma godišnje, taj bi ulov mogao biti veoma značajan – ako se bugarska i naša policija potrude da razmene podatke kako treba. Pažljivom čitaocu raznih vesti nije promakla učestalost zaplena većih količina heroina u poslednje vreme upravo iz tog bugarskog pravca. To znači samo da se novi krokodili naglo ubacuju u ispražnjenu, ali hranljivu srbijansku baru, ali i da su MUP i BIA na to bili spremni. Nema, dakle, samo „autogolova“, nego i „golova“ koji se iz nekog razloga manje vide. To je ipak izvesna nepravda prema policiji i BIA: obe su službe shvatile da je akcija Sablja na izvestan način „resetovala“ kriminalnu scenu u Srbiji, vratila je skoro na nulu, pa da je pravi trenutak da se obaveštajni napori pojačaju i okrenu ka očekivanim izvorima problema. Ako se tako nastavi, sve su šanse da će kriminalitet biti zadržan na nivou mnogo nižem od onog pre 12. marta 2003. Učestalost zaplena heroina i zaplenjene količine od tog datuma do danas ulivaju optimizam i – ako ekstrapoliramo sadašnje trendove – policija i BIA bi mogle da zabeleže rekordnu godinu. Treba istaći i spremnost BIA da – za razliku od bivše Državne bezbednosti – svoje ljudske i tehničke resurse podeli sa Javnom bezbednošću u tom zajedničkom poslu.
Statistika akcije Sablja takva je da ipak treba dati određenu marginu poverenja policiji: u situaciji kada je preko 11.000 lica privedeno, a preko 4000 krivično prijavljeno, dosadašnji škart („autogolovi“) čisto statistički nije veliki. To što je ponekad o zvučnim imenima reč ne menja na stvari, mada se moglo izbeći – ali to je ono što je bilo izvan moći policije i BIA: propagandnu obradu tih privođenja i pritvaranja radili su drugi; razloge za privođenja i pritvaranja, u uslovima vanrednog stanja, možemo da preispitujemo, mada bi i to preispitivanje bilo lakše bez propagandnog tereta nametnutog u panici i „kreativnom pristupu“. Ako se desi da protiv pojedinih lica sa liste od 45 prijavljenih za ubistvo Zorana Đinđića, udruživanja radi neprijateljske delatnosti i terorizam ne budu dignute optužnice – ili da budu pravosnažno oslobođena tih najtežih optužbi – Vlada Srbije videće koliko može da je košta „kreativni pristup“ bivšeg Biroa za komunikacije, široki zamah i teška ruka…
Ministar Dušan Mihajlović malo je podgrejao stvari izjavom (prošle nedelje) da mangupi ne miruju, da „prate događaje u Srbiji“ i da spremaju atentate na „jednog političara i jednog visokog policijskog funkcionera“ (koji nije ministar). Bio je to dobar taktički potez: pre svega, takvo upozorenje povećava cenu planirane akcije; osim toga, daje se na znanje da budnost nije popustila itd., što već spada u politiku. Početkom ove nedelje, međutim, sve je to potisnuto u pozadinu jadima sa G17 plus, „tajnim večerama“ i uzajamnim gađanjem nepriličnim materijalom.
To, slava bogu, nije važno sve dok policija i BIA plene kilograme heroina i sve dok interpolska saradnja funkcioniše, a begunci s poternica čuče u mišjim rupama. Pašće i taj Legija i taj Bagzi, pa makar u Čadu ili Kazahstanu, pre ili kasnije; važno je nastaviti ovako, sa više „golova“ nego „autogolova“.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve