Miroslav Vujaklija: "Dobio sam otkaz jer 1995. godine nisam hteo da idem bez obeležja policije na uniformi i dokumenata na zadatak u priznatu državu BiH", kaže za "Vreme" policajac Miroslav Vujaklija
POLICAJCI KAO PARAVOJNICI: Pripadnici MUP-a Srbije u okolini Višegrada 1995.
Pripadnik bataljona brigade policije Sekretarijata u Beogradu Miroslav Vujaklija odbio je 17. februara 1995. godine, nakon izbijanja oružanih sukoba u BiH, da ide sa svojom jedinicom u okolinu Višegrada i zbog toga dobio otkaz u kome piše da je počinio „težu povredu radnih obaveza i dužnosti“. Zapravo, u odluci disciplinske komisije MUP-a navedeno je da Vujaklija nije hteo da izvrši službeni zadatak – odlazak na obezbeđenje državne granice Republike Srbije prema bivšoj BiH.
„To je neistina“, kaže Vujaklija. „Tačno je da sam bio, kao i moje kolege, pozvan da idem na poslove i radne zadatke na teritoriju BiH i to, poput neke paravojne formacije, bez odgovarajuće uniforme, značke, obeležja MUP-a Srbije i zvaničnog sastava Ministarstva policije. Svi su znali da je Bosna bila međunarodno priznata država, na to sam ukazivao, ali uzalud. Moja jedinica je otišla, ali ne na granicu sa Bosnom, već na položaje Klašnjaka u okolinu Višegrada, zapravo u Bosnu. Ja nisam hteo i zbog toga sam dobio rešenje o prestanku radnog odnosa.“
Viši disciplinski sud MUP-a Srbije potvrdio je prvostepenu presudu disciplinske komisije, a Vujaklija je u septembru 1995. godine podneo tužbu Prvom opštinskom sudu u Beogradu sa predlogom da se odluka pomenute komisije ukine kao nezakonita, što je zamenik Republičkog javnog pravobranioca, obraćajući se Vujakliji i njegovom punomoćniku, prokomentarisao rečima: „Bogami, hrabri ste kada vodite ovaj spor.“ Sudija se naravno, našao na mukama. Godinu dana nije zakazivao ročište, a potom se razboleo. U međuvremenu Ustavni sud je ukinuo odredbe zakona o unutrašnjim poslovima po kojima su rokovi za disciplinske postupke protiv policajaca duži nego za ostale zaposlene u MUP-u (za policajce šest meseci za vođenje postupka, isto toliko za donošenje presude, što je Ustavni sud ukinuo i odredio rok kao i za ostale mupovce: 3+3 meseca). Sud je najzad našao razlog, ne upuštajući se u suštinu spora, i dao za pravo Vujaklijinoj tužbi, ali ne zato što je odbio da obavi zadatak, nego zbog zastarelosti disciplinskog gonjenja, odnosno sudija je retroaktivno primenio odluku Ustavnog suda. Republički pravobranilac se žalio ali mu je Okružni sud odbio žalbu tako da je Vujaklija bio vraćen na posao. Međutim, Vrhovni sud Srbije usvojio je reviziju i ukinuo nižestepene presude, jer je retroaktivna primena odluke Ustavnog suda bila nepravilna. Drugim rečima, Vrhovni sud je na taj način primorao Opštinski sud da se upusti u suštinu spora. A, da bi poveo spor i tužio MUP, odnosno državu, tražeći da mu se isplate prinadležnosti budući da sedam godina nije primao platu, Vujaklija prvo mora pred sudom da dokaže da je nezakonito otpušten 1995. godine.
Proces je počeo 23. septembra 1996. godine kada je pred sudom započeo dokazni postupak saslušanjima svedoka. Ilija Nikolić, nekadašnji starešina Miroslava Vujaklije, objasnio je „da kad smo ranije išli s one strane Tare išlo se u našim šarenim maskirnim uniformama – žuto zelenim. Mislim da na toj uniformi nema oznaka“. Vujaklijin punomoćnik priložio je sudu fotografije sa terena u Bosni i predložio da se Nikolić izjasni tako što će objasniti svoje prisustvo na njima i identifikovati ostale policajce. Sud je, međutim, energično odbio taj predlog i nakon ponovnog insistiranja Vujaklijinog punomoćnika doneo rešenje: „Odbija se predlog.“ Fotografije su posebno zanimljive. Reč je o Vujaklijinim kolegama koji su otišli na izvršenje zadataka u Bosnu i tamo se fotografisali. U raznim neobeleženim uniformama, maskirnim odelima, ko sa većom ili manje puštenom bradom i brkovima. Vujaklija ih je gotovo sve identifikovao po imenu i prezimenu budući da su mu bile kolege i pregršt tih fotografija priložio sudu. Sud je ipak uneo u zapisnik da „punomoćnik tužioca prilaže sudu fotografije kolega Miroslava Vujaklije, a iste su nestale iz spisa predmeta.“ Naravno, reč je o kopijama originalnih fotografija. Indikativno je da su fotografije tokom tri godine dva puta volšebno nestajale. Neko ih je redovno uzimao, u šta se sud nije upuštao niti išta preduzimao ne bi li se lopov otkrio. Motiv krađe je lako prepoznatljiv: valjalo je po svaku cenu da se Vujakliji onemogući dobijanje spora. A fotografije su jedan od dokaza da je on u pravu.
Borivoje Filipović, zamenik komandanta brigade milicije i Nikola Jovčić, zamenik komandira mehanizovane čete pri brigadi milicije, saslušani su u svojstvu svedoka, 3. oktobra 1996. godine i bili kategorični u tvrdnjama da Vujaklija nije hteo da ide na vežbu kod Bajine Bašte i da je zato dobio otkaz. „Vod brigade milicije nije bio na području Klašnjika, a na kojim kotama se nalazio ne mogu da kažem jer je to službena tajna“ rekao je Filipović. Ne treba zaboraviti da je to bilo 1996. godine u vreme kada „srpska policija nije izlazila iz okvira Srbije“, kako Milošević uporno tvrdi u Hagu.
Ipak, čini se da je došlo do blagih promena u iskazima svedoka saslušanih početkom ovog meseca. Jedan od policajaca sa fotografije, Branislav Paunić, na pitanje suda da li je Vujaklija u februaru 1995. godine odbio da ide na odbranu granica Srbije, odgovorio je: „Povodom ovog predmeta mogu da pričam samo ako dobijem odobrenje da mogu iznositi državne i službene tajne.“ Njegov kolega Mićo Stević takođe nije hteo da svedoči „iz bojazni da će odati službenu i državnu tajnu te predlaže da se od MUP-a i drugih državnih organa traži pismeno da on bude oslobođen čuvanja tajni.“
Uzalud se punomoćnik Miroslava Vujaklije protivio ovakvom objašnjenju Paunića i Stevića jer su oni „dužni da govore istinu, a ako je nešto tajna, u tom slučaju valjalo bi da sud isključi javnost“. Sud je odbio da to učini i doneo rešenje da se Paunić i Stević naknadno pozovu i saslušaju 16. septembra ove godine.
Ostaje pitanje da li je neko i ko zadužio ovu dvojicu sa nekom službenom i državnom tajnom i ko treba da ih oslobodi čuvanja poverljivih detalja. Postoji opravdana sumnja da su im starešine preporučile da i danas drže zatvorena usta jer ko zna šta valja očekivati. Nikad se ne zna. A, proces se, bože zdravlja, može okončati i narednih godina. Ako traje od 1996, može još toliko.
Lična dokumenta
„Nije tačno da su neki pripadnici pozivani na vežbe u Bajinu Baštu. Od 1995. godine pa do danas nije za našu brigadu bila ni jedna vežba, osim što smo išli na Kosovo 1998. godine… Ja jesam odbio da idem i moje kolege su bili upoznati detaljno da se ide u Bosnu, kako se ide i šta se radi. Pre odlaska svi pripadnici brigade morali su da ostave sva lična dokumenta… Bili su tamo po mesec dana u smenama, kompletna jedinica… Zaduživali smo se sa starim uniformama zelene boje i dotrajalim maskirnim uniformama bez oznaka. Inače, bili smo obavezni, bez obzira da li smo na terenu ili u mestu prebivališta, da se brijemo i šišamo. Brada nije bila dozvoljena“, rekao je Vujaklija pred sudom.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!