Doktor Frojd i njegovi naslednici pogrešili su načisto: najbolji lek protiv duševnih bolova jeste povelika suma gotovog novca.
Do tog velikog otkrića došli su zajedno paćenici od duševnih bolova (u daljem tekstu: duševni bolesnici) i njihovi advokati. Uobičajeno ugrađivanje koje su ustanovili Amerikanci u toj vrsti psihijatrije jeste – jedna trećina za advokata. U našim krajevima to još zavisi od dogovora: naime, neki slučajevi obećavaju manje, a neki više.
Terapiju otežava nedovoljno prosvećen stav lokalnih sudova, koji – za razliku od mnogo prosvećenijih hrvatskih sudova – ne dosuđuju zahtevane, nego mnogo manje sume, pojačavajući tako duševni bol paćenika. Ali, i to će se prevazići ugledajući se na svetao primer naših hrvatskih suseda: kod njih se svaka šovinistička fukara koja je ikada tužila „Feral Tribune“ lepo obogatila.
Kao uzrok bolova uglavnom problematične „duše“ navode se „povrede“ uglavnom sumnjivih „ugleda i časti“. Za razliku od ljudi koji čast i ugled imaju, pa se zato ne parniče ni s kim, oni koji u tome oskudevaju smesta nalaze fiškala koji će rado presaviti tabak; ne kaže se bez neke „zinuo kao advokatska torba“… Ljudi od časti i ugleda obično su i pametni, pak znaju da od parnica korist imaju samo advokati, kako je to lepo upozoravao još pokojni Fransoa Rable, doktor lekarstva, u svom remek-delu životne mudrosti Gargantua i Pantagruel. Ljude od časti i ugleda od klevete štite čast i ugled, a ne advokati i parnice. Zato, slava i hvala sv. Drpontiju, zaštitiniku parničara, ima dovoljno onih koji osećaju potrebu da svoju izlizanu čast i posrnuli ugled zakrpe kakvom dobrom parnicom, na radost sudova i advokata.
Sve to nije novo; parničenje oko „ugleda i časti“ i „duševnih bolova“ postoji otkad i pravosuđe. Novo je to da se na meti svadljivih parničara i duševnih bolesnika sve češće nalaze novine i drugi mediji. To je u nas postala epidemija gora od onog SARS-a: svakoga dana neko – najčešće onaj g. Popović iz Biroa – tuži nekoga jer ga je zabolela duša, a ta se duša ne dade utešiti i anestezirati bez bar milion dinara, demagoški obećanih nekoj milosrdnoj ustanovi ili svojoj stranci, kao mlađani g. Vučić. Bolje bi im bilo da lepo i javno kažu kako će tu zahtevanu terapiju pojesti i propiti; bili bi iskreniji i samim tim narodu simpatičniji. Naime, milosrdna obećanja demagoška su zato što te milione dobiti neće ionako.
To parničenje kad u’vati – ne pušta. Pre nekoliko godina neki klinac u pubertetu tužio je u Americi oca i mater jer mu nisu dozvolili da proba da se oženi sa Mišel Fajfer, što je mladac bio ozbiljno namerio; parnica se, kako čujem, još vuče. Možda se Fajferica i predomisli… Naši i hrvatski političari došli su u napast da se parniče iz različitih razloga: hrvatski zato jer su očistili pravosuđe do te mere da pobeđuju svakako; naši zato jer su lenji da misle i jer je lakše odugovlačiti parnicu godinama nego se upustiti u javnu polemiku gde se može izvući deblji kraj. Pola pisama ljutitih čitalaca i demantija uvređenih ličnosti završava se čuvenom rečenicom „Vidimo se na sudu“. Tuže, međutim, samo patološki kverulanti (svađalice) i baš nekako oni koji imaju pristup medijima i mogu svoju čast i ugled da odbrane argumentima, a ne parnicama. Oni, međutim, nekako više vole da svoju čast i ugled prepuste advokatima, umesto da ih brane sami.
U stara vremena to se rešavalo dvobojima, ali je taj običaj ispao iz mode, kao i dobri običaj da se poražene vojskovođe i obeščašćeni funkcioneri ustrele službenim pištoljem. Sa razvojem štampe i demokratije pojavilo se i zakonsko uređivanje materije uvrede i klevete, a s tim i dobar francuski običaj koji se održao do dana današnjeg: da se u tužbi za klevetu traži odšteta od jednog franka. Poruka glasi: ako je već dotle došlo, barem da ne mislite da sam pohlepan; jedan simboličan franak mi je dovoljan. Kad nekome guzica zine na milione, a sve zbog „časti i ugleda“, e – tu nešto nije u redu. Čak bi se moglo reći da su čast i ugled u obrnutoj srazmeri s traženom sumom u parnici.
Uzmimo slučaj g. Popovića iz Biroa: taj tuži okolo kao dokoni Šumadinac ili Zagorec, traži milione misleći da će mu to pomoći. Neće: sve i da dobije sve te parnice i da sud oglobi sve te optužene, milione dobiti neće jer nema odakle; sve je to sirotinja. Umesto toga, on će izaći na zasluženo loš glas umesto nezasluženo lošeg glasa koji ga bije po čaršiji. Kolege iz NIN-a, koje je tužio u utorak (ne smem ni da kažem „koje je tužio poslednje“), lepo su mu rekli otprilike ovo: tim vašim tužakanjem vi samo potvrđujete da je ono što smo mi napisali istina – da vi vršite pritisak na novinarstvo u Srbiji.
I na kraju: da bi neko pretendovao da ima čast i ugled u političkom i javnom životu (gde se to, uostalom, baš i ne traži preterano), trebalo bi da ima još neke osobine. Pamet smo već pomenuli; pomenućemo i velikodušnost i gospodstvo. Velikodušna gospoda se ne tužakaju; oni objasne javno šta imaju – jednom za svagda. Na Slobodana Miloševića ima milion zamerki, svaka i jedna zaslužena; ali mu treba priznati da se nije tužakao, ni zabranjivao novine.
Intervju: Miloš Jovanović, predsednik Nove Demokratske stranke Srbije
Ako ne sprečimo krađu, možemo Vučića proglasiti za maršala Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve